Aktualno

RADIĆ ROSSI: Brodolomi su izvrstan izvor zarade, ali nemamo priču koja bi privukla turiste

Pomor­ska arheologinja Irena Radić Rossi voditeljice je projekta APPRODI, a koji se bavi povijesno i geo-arhe­ološkim istraživanjem lukobrana Kaše u kontekstu dubrovačkog Porta. S Radić Rossi iskoristili smo priliku porazgovarati o nuž­nosti provođenja arheoloških istraži­vanja prije negoli se krene u samu sanaciju lukobrana, ali i o zaštićenim podmorskim lokalitetima općenito te kako ih iskoristiti za proširenje turi­stičke ponude.
Na projektu koristite se rezultatima istra­živanja provedenih 2003. godine. Ono je štošta moglo odgovoriti na temu same geneze Grada, međutim umiješali su se drugi interesi.
Te 2003. godine smo se našli na terenu zahvaljujući tome što je inspekcij­ska služba zaustavila građevinske radove kojima su odnesene na tone arheološkog materijala iz gradskog Porta. Nevjerojatno je kako se tada malo pozornosti posvetilo istraživa­nju koje je moglo donijeti odgovore na brojna pitanja. Pod glavom Maloga mula kad je ona razgrađena naišlo se na drvene pilone koje su poslužile za njenu izgradnju u 16. stoljeću. U sloju pod njima bilo je antičke keramike iz 1. stoljeća prije Krista koja je pokazala da se luka koristila i u to vrijeme. Poslije smo u sondama nalazili keramiku iz kasnije Antike. Pod spojnom obalom otkrili smo ostatke trokustaskog mula koji je štitio Kaznenu kulu. On je iz 12. stoljeća te tom razdoblju pripada i mali dio obale između tog manjeg mula i Kaznene kule. Ta struktura bila je dobro očuvana, položena na čitav niz drvenih pilona koji su držali konstruk­ciju na močvarnom terenu. U tom sloju pijeska ispod smo pronašli dvije razine sprešane vegetacije što sugerira da je luku pogodio tsunami u dva navrata. Oni datiraju u 7. i 9. stoljeće i ukazuju na mini katastrofu koja se dogodila. To smo zabilježili na malom uzorku. Bilo bi bolje da smo imali veću površinu za istraživanje. Nismo, nažalost, na dru­gim mjestima u Portu uspjeli duboko stići kao što se tamo napravilo mehani­zacijom. Nismo imali financijska sred­stva i mogli smo na terenu biti dva puta po tjedan dana što nije bilo dovoljno. Što se još sve moglo naći najbolje poka­zuje predmet iz privatne zbirke jednog od ronioca koji su se tuda motali, a to je zlatnik mletačkog dužda iz 11. stoljeća.
Arheološki materijal nepovratno je izgubljen?
Materijal je nepovratno izgubljen jer je bačen usred mora i to ne na lokaciji koja je za to bila predviđena. Dakle, brod bi izašao s njim iz luke i odbacio ga na prvoj slobodnoj poziciji. Inače bi se napravilo ponovno istraživanje. Susrela sam se dosta često s tom prak­som. Stvar je velikog nesporazuma. Kad bi se ovakvi građevinski radovi radili u dogovoru s Konzervatorima, kad bi oni uvjetovali istraživanje koje bi bilo brzo i efikasno te odmah rašči­stilo put, sve bi bilo dobro. No, događa se upravo obrnuto. Započne se s rado­vima i onda se oni zaustavljaju pa su svi nervozni. Nervozni su građevinari jer gube novac, a istraživači jer im oni vise nad glavom. To se recimo dogo­dilo i u Vranjicu kod Splita gdje je Pro­jekt Eko-Kaštelanski zaljev zahvatio njegove obale pa kad je bila na redu zapadna i južna počelo se raditi bez ikakvog razmišljanja. U građevinskom iskopu otkrile su se velike količine arheoloških nalaza koje smo isto tako spašavali akcijom koja je bila gašenje požara, a ne pravo istraživanje. Napra­vili smo što smo mogli, došli do važnih zaključaka, ali da je bilo kako treba oni bi bili daleko realniji.
Napomenuli ste kako je neophodno poduzeti arheološko istraživanje Kaša upravo kako danas ne bi gle­dali isti scenarij kao 2003. Što bi se njim moglo ustanoviti?
O Kašama se zna ono što je napi­sao Lukša Beritić. On je skupio sve podatke do kojih je mogao doći. To je sjajno napravio, ali prava studija kako su se razvijale je teško izvediva samo na osnovi povijesnih dokumenata. Potrebno je napraviti arheološka istra­živanja da bi se došlo do svih potrebnih podataka. Naravno, da će ono otkriti strukture koje se ne vide i pokrivene su sedimentima pa tako možemo utvr­diti kako su temeljene, kako su doista izgrađene jer postoji nekoliko teorija te pronaći tragove drvenih konstrukcija na kojima su one položene. Također, možemo ući u trag brodovima koji su potopljeni kako bi se učvrstile. Za arhe­ologiju tu ima dosta posla. Bilo bi to vrijedno napraviti prije nego što počne građevinski zanos jer u suprotnome se u pravilu dogodi katastrofa.
Zbog čega se ona uopće događa?
Ali to nije zbog nedostatka sredstava ili vremena već nerazumijevanja situ­acije. Treba biti svjestan povijesne vri­jednosti tog spomenika. Evo zašto se to događa: svi dosadašnji elaborati za rekonstrukciju Kaša je naručio neki naručitelj. On dobije na stol 1000 stra­nica i misli da je dobio sve – nacrte, trenutačno stanje, arheologiju itd. te da je elaborat priprema za građevin­ske radove. Međutim, dogodi se da su oni fokusirani samo na skupljanje postojeće dokumentacije pa se napravi studija i prijedlog rekonstrukcije. Zapravo, arheologije nema nigdje. Kopnene pa ni podvodne. Onda se naručitelj čudi kad dobije od Konzer­vatorskog odjela da nešto mora istra­žiti. Sad kad znamo što tu ima onda se oni moraju odraditi da bi se građevin­ski radovi mogli odvijati mirno i sta­bilno. Više nema isprike!
U Hrvatskoj brojimo nekoliko sto­tina zaštićenih podmorskih loka­liteta. Ipak, uživaju li svi dovoljnu razinu zaštite?
Postoje lokaliteti koji su dobro zašti­ćeni zakonom i to je dovoljno da ih se sačuva od nasilnika. Međutim, kod drugih to gotovo ne igra nikakvu ulogu jer su izvan dometa kojekakvih službi koje su organizirane za pružanje zaštite i onda jednostavno izmiču kontroli. Naša obala je zahtjevna zbog razvede­nosti te se nije moguće osloniti na njih. Oni preko ljeta imaju pune ruke posla i dosta je nezgodno im natovariti na vrat još brigu o podvodnoj baštini. Zapravo bi bilo najbolje funkcionirati s mrežom suradnika na terenu. Dakle, sa svim diving centrima uspostaviti kontakt i moliti za suradnju. Oni bi lokalno šti­tili ta dobra jer mi ih možemo upisati u Registar, ali što će nakon s njima biti ovisi o tome gdje se lokalitet nalazi. U posljednje vrijeme pojavile su se roni­lačke skupine koje ih devastiraju kao brodolom s amforama na Žirju. On je dijelom opljačkan kao i u Uvali Maloj Vlaškoj na Pagu. Dosta ih je koji su metom tih napasnika. Tome bi trebalo stati na kraj. Mogu se lokaliteti zaštiti i fizičkim postavljanjem kao kavezima ili kamerama, ali oni se nisu pokazali kao najbolje rješenje. Najučinkovitije je djelovati na svijest stanovništva koje do tih lokacija može doći, ali uvijek postoje ljudi koji nisu dobronamjerni.
Je li angažman Ministarstva kul­ture dostatan u rješavanju ove problematike?
Naš Zakon o zaštiti spomenika kulture dobro funkcionira, ali zakon nije uvijek sve. On vam može pomoći u realizaciji npr. sanacije štete, ali ne može ništa napraviti da bi se kulturno dobro samo po sebi zaštitilo. Resorno ministar­stvo radi ono što misli da treba. Rela­tivno dobro funkcioniraju situacije kad dobra daju pod koncesije, ali problem je s odobrenjima za istraživanja. Sugla­snost Ministarstva obrane i lučkih kape­tanija čeka se po dva tjedna na više. To je ograničenje jer svaki istraživač mora dobiti odobrenje, a devastator štetu napravi kad god mu padne na pamet. Vlada jedan apsurd jer mi da bi izašli na teren moramo čekati dok na lokalitetu roni tko god želi s lošim namjerama.
Koliku ulogu igraju financije?
Moram reći da Ministarstvo kulture podržava naše projekte, ali opet u gra­nicama mogućnosti. Imaju svoj način raspoređivanja sredstava i u tom kon­tekstu ne može se previše intervenirati. Činjenica je da je u nekim trenutcima trebalo izvojiti veće novce kao za bro­dolom kod otoka Žirja jer je on prona­đen 2015. i od tada do sad nikad nisam dobila sredstva za njegovo istraživa­nje. To je bio prvi netaknuti brodolom iz grčkog razdoblja na našem području. Njegova struktura je bila takva da ih je trebalo osigurati odmah kako bi se spasio materijal i nastavi s procesom zaštite. No, to se nije dogodilo sve dok se nije dogodila devastacija 2019. pa je ukradeno dvadesetak amfora i vrčići iz brodskog tereta. Kao da je netko htio pokazati: ‘Evo, vidite kako završavaju nalazi kad se ne brinete za njih!’.
Brojne europske pa i svjetske države pronađene brodolome kori­ste za proširenje turističke ponude. Ima li u Hrvatskoj o tome svijesti?
Ima, ali ne dovoljno. Jedan od izvan­rednih primjera je brodolom Szent Istvan koji bi bio izvrstan izvor zarade kad bi se država oslobodila i dopustila ronjenje na njemu. Odluka nikako nije opravdana iako se tamo urušava struk­tura pa zbog sigurnosti ono nije dozvo­ljeno, a moglo bi do određene udalje­nosti. Veliki broj ljudi brod želi obići. On će propast s vremenom. Ti metalni su osuđeni na propast. Njega za stotinu godina neće uopće više biti. Sad je tre­nutak kad ga teba iskoristiti. Antičke lokacije su također malo iskorištene. Koncesiju jedino ima ronilački klub Epidaurum u Cavtatu za vođenje na lokacije brodoloma s teretom amfora onoga s dolija (keramičke posude). Ostalim ronilačkim centrima nisu u interesu jer su izvan ruke te nemaju priču koja bi privukla turiste.
Kao podvodna arheologinja bili ste angažirani na desetke projekata. Koja su Vas osobito privukla?
Mogu se nizati primjeri. Svako istraži­vanje je privlačno i zanimljivo na svoj način. Teško je izvući jedan projekt. Svi zovu na daljnje istraživanje. Lokaliteta koje treba istražiti ili doistražiti jer su započeta još, recimo, 60-ih godina je sinje more. Svakako bih istaknula bro­dolom kod otoka Gnalića. 2021. bit će deset godina kako smo na lokalitetu. Sustavno istražujemo konstrukcija trgovačkog mletačkog broda koji je potonuo 1583. natovaren dragocijenim teretom iz nepoznatih razloga. U vene­cijanskom arhivu našlo se na desetke dokumenata koji govore gdje i kako se izgradio, tko ga je izgradio, tko je bio kapetan ili brodski pisar, što se sve na njega natovarilo. To je životni pro­jekt kojeg ja neću dovršiti. Također, u Suđurđu na Šipanu imate dubrovački trgovački brod – nava Jerolima Primo­jevića Sveti Jerolim koja je potonule te se vjerojatno prije zapalila pred lukom. Zanimljivo je da je u cijelosti prekri­ven olovnom oblogom koja ga je šti­tila od napada morskog crva. Gdje je taj brod građen zapravo još ne znamo. Mletačka gradnja ne poznaje tu vrstu zaštite pa iz povijesnih izvora i te činje­nice kako on nije njihov. Potonuo je 1576. godine te je jako dobro očuvana brodska konstrukcija. Na Trsteniku smo relativno nedavno uz jedan broj za kojeg smo znali je namjerno poto­pljen u antičko doba, u 1. stoljeću prije Krista, našli smo još dva s jedne i druge strane, također namjerno potopljena kako bi učvrstili operativnu obalu jednog gospodarskog kompleksa. U Caski smo provodili istraživanja koja se tiču potpljenih ostataka struktura gdje su nađena četiri broda – tri šivana i jedan izgrađen klasičnom rimskom tehnikom spajanja platica sistemom utora i jezičaca. Na Žirju smo, recimo, otkrili brodolom iz 4. stoljeća prije Krista gdje nažalost nije sačuvala kon­strukcija, ali jesu amfore i keramičko posuđe koji su bili u teretu. Rasuli su se po padini morskog dna na način koji je vrlo zgodan za proučavanje dinamike antičkog brodoloma.
Je li ostao još koji izazov kojem biste željeli odgovoriti?
Gnalić je nešto što se odvija polako. Sad trenutno dovršavamo kampanju prilikom koje smo istražili mali dio palube broda. Svaka nova sezona nosi novo otkriće i to je sasvim sigurno nešto što čovjek želi realizirati. Ono što mi je ostalo kao projekt koji je u zraku i mogao bi početi zahvaljujući finan­ciranju iz inozemstva je brodolom kod otoka Ilovika, odnosno otočića sv. Petar. On je mogao biti povezan s brončanom statuom mladog atleta tzv. Apoksiomenom koji je izvađen kod Vele Orjule. Brodolom je istraživan 70.-ih prošloga stoljeća i pronađeno je preko stotinu amfora, krasni predmeti kao bronačni urceus i patera – vrč za vino i tanjurić na dršci za žrtve ljeva­nice, zatim cjeloviti stakleni predmeti i sve to govori da je to bio brod visokog rimskog časnika. Tome ide u prilog i činjenica da je dokoštant koji se odvo­jio s pozicije Apoksiomena vjetar odnio točno na mjesto ovog brodoloma.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 2. rujna 2020.

Pročitajte još

Stiže vam paket iz Kine? Mogli biste se načekati

Dulist

Nardelli i Klešković položili vijenac i zapalili svijeću na spomen obilježju u Mandaljeni

Dulist

Odazovite se na akciju darivanja krvi!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija