Važnost fanfara u Ceremonijalu Feste sv. Vlaha je izrazita. U povijesnim filmovima možemo vidjeti da su one najavljivale sva važna događanja. Narodu bi privukle pažnju i utišale bi žamor među ljudima. Mi nastupamo na samom svečanom otvaranju kada se pjeva himna sv. Vlaha. Imamo osam taktova najave i onda nastavljamo svirati uz Dubrovački simfonijski orkestar te sve one koji u ovome sudjeluju. Dodatno naglašavamo dramatičnost događanja jer truba je prodoran instrument. On strši, težak je za puhanje i iziskuje vježbu te dobru kondiciju. Nije ni čudo što je u Rusiji radni vijek trubača do 50 godina – priča za DuList trubač Slavenko Prizmić.
Izdržao kiše i studeni
Na proslavi blagdana Parca s pijedestala na Sponzi protok njegovih štovatelja – rijeku barjaka i narodnih nošnji, promatra već više od pet desetljeća. Riječi Lausa vjerojatno bi mogao recitirati u snu te je, htio ili ne, i on sam s vremenom postao simbolom svečanosti – glasnim, a opet redovito nedovoljno istaknutim. Okolnosti ovogodišnje Feste, otkriva nam prilikom našeg susreta, neodoljivo ga podsjećaju na zlosretnu 1971. kada je u svrhu gušenja Hrvatskog proljeća ondašnja vlast zabranila svjetovno obilježavanje blagdana dubrovačkog zaštitnika. Tada, slavilo se u sigurnosti crkve Parca.
– Ne znajući da je to tako, ipak sam došao u tri i pol sata pred Svetoga Vlaha. Tu je bila i pokojna Margita Cetinić koja je vodila katedralni zbor te nekoliko njihovih članova. Zatvorili smo vrata crkve. Spojili smo dvije klupe i okrenuli ih naopako tako da me pridržava naslon. Ja sam se popeo i odsvirao prvu dionicu trube – prisjeća se Prizmić. Od 1967. godine kada se prvi put popeo na balatur Divone izdržao je itekako kiša i studeni. Kaže kako je upravo od tud najbolje mogao posvjedočiti istinitosti narode izreke: ‘Kandelora zima, fora, za njom ide sv. Blaž i govori da je laž’.
Ujutro bi bili okupani suncem, a po isteku Ceremonijala nebo bi se redovito smračilo. No, bez proslave Feste, ističe Prizmić, Dubrovnik ne bi bio istim. Parac je naš simbol te zahvaljujući njemu grad se uzdigao do slave. Ljubav prema ovom nebeskom zaštitniku naš sugovornik je njegovao i u svoja četiri zida. Na trpezi o toj prilici, govori, uvijek bi se za Kandeloru našli šporki makaruli i krafeni, a na sam dan proslave pašticada ili njokada te torta od makarula. Ove običaje usvojio je dolaskom u Grad još kao dječak. Naime, rodio se u Veloj luci gdje je i otpočeo njegov glazbeni put o kojem je s nama podijelio nekoliko riječi.
– Sjećam se jutra kad sam kao dijete išao u masline. To je bio na dan sv. Vincence. Ona je zaštitnica glazbe. U nas u Veloj luci je tradicija da se zornica svira na svim značajnijim punktovima. Zasvirali su i ispod kuće gdje sam se rodio pa sam rekao materi da ću i ja jednog dana kao oni – iznosi sa sjetom. Općenito, dodaje, Korčulani su vrlo muzikalni, no upustiti se u te vode nije bilo osobito jednostavno. ‘Kad nešto želiš da bude perfektno, počneš sebe gristi. Bilo je i doze treme’, napominje i govori kako je u simfonijskoj glazbi najteže kad trebaš brojati taktove i čekati kad upasti.
– Što je rekao Mozart: Nije problem svirat,i već u pravo vrijeme pravu tipku pritisnuti. Treme više nemam, osim one pozitivne koja ti pomaže da se koncentriraš i da djeluješ kad treba – nastavlja. Za fanfaru – instrument kojeg svira još od svoje 12 godine, reći će da je produžetak njegovog tijela. Čak i danas kad je u mirovini ne prođe dan kad ne odsvira bar nekoliko tonova. Može se pohvaliti da je nastupao uz rame vrsnih glazbenika počevši od Dubrovačkog simfonijskog orkestra do Dubrovačkih ljetnih igara, a srednje glazbeno obrazovanje stekao je u Gradu po isteku školovanja za kuhara.
– Ravnatelj Muzičke škole je tada bio Anton Nanut. Kako sam radio u Excelsioru, nisam mogao biti na svim predavanjima, ali on je sve tolerirao. Bio sam prvi đak Nina Obradovića i, de facto, jedini jer sam samo ja od nas dvojice-trojice dogurao do mature. Kod njega sam bio redovit. Solfeggio sam se trudio što bolje svladati, ali truba je bila primarna. Klavir je inače obvezan instrument, no na njemu smo svi mi trubači bili pomalo ‘lijevi’ – smije se Prizmić. Niti jedan dan mu nije mogao proteći bez da je nahranio svoju glad prema glazbi i zadovoljio normu vježbanja. ‘Išlo mi je! Može se reći da sam bio talent’, komentira.
Potrebna strašna odricanja
S obzirom na to da je dolaskom u školu već imao iskustva, u prvom srednje, a jer je trubač u Orkestru dobio paradentozu, vrlo često mu je bio zamjena. ‘Možete zamisliti koja je to bila bol’, uzvikuje. Neki su, pojašnjava, izračunali kako trubači trpe pritisak od 10 kilograma kako bi mogli postići notu C. U Orkestru je ubrzo postao stalni honorarac i suradnik. ‘U dijapazonu od 30 godina sam im bio na usluzi kad god je zaškripalo’, priča Slavenko Prizmić. Nauživao se svirajući klasiku pogotovo kad bi se spremao program za Ljetne igre. Od Mozarta preko Beethovena do Čajkovskog, simfonije su bile toliko zahtjevne da se poslije svakog nastupa u pravom smislu riječi osjećao iscijeđen. Zato je, ponavlja, valjalo biti discipliniran.
– Ne može se jesti što i koliko te volja. Kao mlad sam radio u Excelsioru pa sam se tamo i hranio. Večera bi bila između šest i sedam, a nakon što bih odsvirao zahtjevnu dionicu prvog trubača u Limenoj glazbi, bio bih toliko gladan da sam morao opet večerati. Radi dijafragma jer puhači ne dišu na pluća kao ostali ljudi. Mišići se uvježbaju i toliko su jaki da bi, kad se sve komponente naštimaju, mogli stvoriti pritisak da iziđe ton koji traje. Nekad bi mi se zamantralo i zamalo bih pao u nesvijest. Potrebna su strašna odricanja. Mnogi koji zažele svirati, kad vide koliko tu ima posla, odustaju –objašnjava.
– Adio, Mare! Roditelji kupe instrument pa ga onda moraju prodati. Fanfaru čovjek mora zavoljeti, a onda mu je glazba kao droga – ističe. Sviranje u hodu, pak dodaje, poseban je napor. Čovjek mora gledati u note, držati razmak kako ne bi ugazio osobu pred sobom i recimo pao te usput svirati. ‘Moraš se uživit’, nije to samo uzeti instrument i trumbetat’, podvlači. Njegove školske kolege nerijetko su bivali voditeljima limenih sastava pa je osim u onom gradskom nastupao i s hercegnovskim pod palicom Norberta Šimunovića. U ispomoć odlazio je u Ston, Komolac te su ga nedavno su pozivali i da se pridruži župskom.
Za njega, nažalost, ne pronalazi vremena. Kao mlađi itekako je bio angažiran. Svojedobno, davao je i tečajeve fanfare, a kako je, reći će, hiperaktivac, uz sve navedeno uspio je izgraditi i uspješnu karijeru kao kuhar. Obišao je sve značajnije dubrovačke hotele od Excelsiora do Hiltona Imperijala. Posao bi dogovarao s direktorima uz uvjet da od 9 sati do podne zbog probi može biti slobodan. Došao bi tada, govori, izjutra ranije i uputio posao te bi se vraćao opet popodne. ‘Dvokratno je normalno radno vrijeme za nekog rukovoditelja, međutim ja sam radio i trokratno’, priznaje Slavenko Prizmić.
Specijalnost mu je bila hladna kuhinja. Od ruke mu je polazilo uljepšavanje i izrada eksponata pa je svake godine išao na natjecanja. Otkriva kako ima toliko pokala da su se njima na Prijekome za igru koristila njegova djeca. Na Prijekome otvorio je i vlastiti restoran kojeg je po odlasku u mirovinu preuzeo sin Maro. Prethodno tome, a nakon provedenih 10 godina na svojoj kako kaže ‘zadnjoj štaciji’ u hotelu Hilton Imperial, predavao je šest godina u Ugostiteljskoj i turističkoj školi te time zaokružio svoju kuharsku karijeru. Glazba mu je čitavo vrijeme bila suputnica i prilika za zaraditi koji solad više.
Svog kolegu Džemala Cakića, prvog trubača Orkestra, a s kojim već godinama dijeli pozornicu na Sponzi, upoznao je još kao 22-godišnjak. Tad, zbog trubača s paradentozom, a koji se u zadnji čas odlučio otisnuti na turneju SAD-om s dubrovačkim simfoničarima, na sebe je morao preuzeti zadatak podučitelaj u Muzičkoj. ‘Bio sam istovremeno đak i nastavnik’, smije se Prizmić. Cakić je tek počinjao, a uskoro su im se pridružili Ivan Kušelj i Damir Butigan. Danas bez ove četvorke svako svečano događanje u Gradu, uključujući Ceremonijal Feste, bio bi nezamisliv. I ove 1049. stoga prosut će se trgom Luža njihov pjev i označiti proslavu ‘dana ki dohodi nami jednom na godište’. Živio sv. Vlaho!
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 3. veljače 2021.