Aktualno

PSIHOLOGINJA RENATA TOLJA Budimo otvoreni čuti kako se djeca osjećaju, ponuditi im razgovor i utjehu

PSIHOLOGINJA RENATA TOLJA Budimo otvoreni čuti kako se djeca osjećaju, ponuditi im razgovor i utjehu

Strašni događaji koji su se nedavno odvili u Srbiji još i dalje odje­kuju u javnosti. Potaknuli su više pita­nja, na više razina. Magistra psiholo­gije i stručna suradnica psihologinja u OŠIvana Gundulića Renata Tolja u razgovoru za DuList komentirala je potrebne promjene u obrazovnom sustavu, kako novi mediji utječu na ponašanje djece, ali i medijsko izvje­štavanje o nedavnim događajima u susjedstvu.

Nakon strašnih događaja u Beo­gradu, u hrvatskoj javnosti se među ostalim ističe problem kroničnog nedostatka stručnog kadra, odno­sno psihologa u školama i opće­nito, koji mogu pružiti adekvatnu pomoć djeci. Postoji li rješenje, na koji se način može pružiti podrška psiholozima kako bi oni mogli pru­žiti podršku roditeljima i djeci?
Kako bi mogli pružiti kvalitetnu pomoć, izrazito je važno kontinuirano usavr­šavanje, sudjelovanje na edukacijama, učenje. Stil života se ubrzano mijenja, mlađe generacije imaju nove, druk­čije interese od prijašnjih generacija i važno ih je pratiti i biti informiran kako bi osigurali bolje razumijevanje i podršku. Psiholozi su, kao i ostali stručnjaci mentalnog zdravlja, sva­kodnevno izloženi različitim streso­rima, životnim pričama i teškoćama s kojima se suočavaju drugi ljudi. To je posao koji zahtijeva potpunu posve­ćenost i aktivno slušanje osobe koja se obraća s povjerenjem. Osim nefor­malnih sastanaka različitih skupina psihologa prema interesnom području, smatram nužnim osigurati supervizij­ske grupe za stručnjake mentalnog zdravlja.

Je li primjetan porast broja djece koji traže pomoć?
Posljednjih nekoliko godina bilo je iza­zovno i za odrasle, ali i za djecu. Sva­kako da svaki stresor, dakle situacija koja izaziva tjeskobu i nemir, dopri­nosi iskušenju zaštitnih čimbenika djeteta i njegovih mehanizama suo­čavanja. Situacija koja se dogodila u beogradskoj školi jedna je od takvih i zahtijeva usmjeravanje pažnje na indi­vidualne potrebe svakog djeteta. Doga­đaj je potaknuo niz neugodnih emocija kod određenog broja djece. U praksi čujemo djecu koja izražavaju strah, bespomoćnost, nesigurnost. Osobito je to uočljivo kod djece osnovnoškol­ske dobi koja se mogu poistovjetiti s ovom situacijom s obzirom na to da se događaj dogodio upravo u osnovnoj školi. Aktivno slušanje djece, postav­ljanje pitanja, iskazivanje empatije je ono što djeca sada trebaju i kod struč­njaka, ali i kod kuće. Malo je vjerojatno da djeca o ovom uznemirujućem doga­đaju već nisu čula informacije iz razli­čitih medija, stoga budimo otvoreni čuti kako se djeca osjećaju, ponuditi im razgovor i utjehu.

Koliko dugo mlađe osobe od 18 godina čekaju na psihološku pomoć na području Dubrovnika?
U Dubrovniku je stručnu podršku za maloljetnike moguće primiti u različi­tim ustanovama. Psiholozi su dostu­pni u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, u Općoj bolnici Dubrovnik, u Poliklinici za mentalno zdravlje djece, Centru za socijalnu skrb, Obitelj­skom centru… Često teškoće najprije budu prepoznate u odgojno-obrazov­nim ustanovama koje sukladno potre­bama dijete upućuju u zdravstvene ustanove gdje je, za redovan pregled psihologa, potrebno čekati kraće od mjesec dana, dok je za hitne sluča­jeve moguće osigurati pregled i ranije. Ipak, kako bi se osigurao pravovremeni i kontinuirani tretman djece te preven­tivne aktivnosti, potreban je puno veći broj psihologa u odgojno-obrazovnim ustanovama prilagođen broju djece koja ustanovu pohađaju. Također, u Dubrovniku nedostaje dječjih psihi­jatara kako bi se osigurala pomoć i podrška djeci koja takav oblik pomoći trebaju.

Osim što se ističe kako je potrebno da roditelji više razgovaraju s dje­com, što se u obrazovnom sustavu treba mijenjati?
Važno je razgovarati s djecom, ali je još važniji način na koji s njima razgova­ramo. Roditeljima i učiteljima nužno je ponuditi edukativni sadržaj o načinu komunikacije prilagođenu dobi djeteta, educirati ih o odgojnim stilovima te osigurati stručnu potporu kada je ona potrebna. Obrazovni sustav većinom je usmjeren na dječja postignuća u obrazovnom smislu, no ne smijemo zanemariti i odgojnu komponentu. Vrednuju se visoke ocjene, uspjesi na natjecanjima te djeca osjećaju pritisak zadovoljiti ta očekivanja. Svako dijete treba raditi sukladno svojim mogućno­stima dok se odrasli trebaju usmjeriti na vrednovanje njegovog truda i zala­ganja u cilju ostvarivanja potencijala svakog pojedinog djeteta.
Obrazovni sustav trebao bi osigurati jednake mogućnosti za sve učenike, no broj stručnjaka u njima zaposlen još uvijek nije dostatan za zadovoljenje svih potreba.

Na koji način novi mediji utječu na ponašanje djeteta?
Novi mediji dio su njihovog odrasta­nja. Teško je roditelju zabraniti dje­tetu korištenje društvenih mreža kada se ostala djeca njima služe. Djeci je važno biti u tijeku, pripadati sku­pini, biti u kontaktu sa svojim vršnja­cima u virtualnom obliku. To je nova stvarnost. Brojni se socijalni kontakti ostvaruju putem medija i samim time mijenjaju strukturu socijalne mreže djeteta. Takav oblik interakcije donosi sa sobom mnoštvo izazova u razvoju, utjecaj je neizbježan. Važno je imati kontrolu i uvid u sadržaje koje dijete konzumira u medijima. Trebamo zapamtiti da kada djetetu dajemo alat za korištenje, najprije ga moramo nau­čiti kako njime rukovati.

Postoje li neke preventivne mjere koje roditelji mogu provesti?
Roditelji su primarni model od kojeg dijete uči o funkcioniranju u odno­sima s drugima. Dakle, primjerom, razgovorom i usmjeravanjem roditelji mogu odigrati veliku ulogu u socijal­nom razvoju djetetovih sposobnosti. Struka naglašava koliko je kvalitetno provedeno vrijeme roditelja i djece važno za razvoj i funkcioniranje dje­teta. Provođenje zajedničkog vremena, zajedničke aktivnosti, sport, među­sobno upoznavanje, igra… Sve su to načini na koje roditelj gradi odnos sa svojim djetetom i otvara vrata jačoj privrženosti i povjerenju u odnosu roditelj-dijete.

Možemo li reći kako je mladim osobama, u današnjem društvu, virtualni identitet bitniji od real­nog identiteta/svijeta? Je li njima stvarni svijet važan?
Kao što sam ranije navela, čovjek je društveno biće i za rast i razvoj dje­teta nužan je stvarni, realan svijet i kontakt uživo. Dijete je od rođenja u interakciji s okolinom putem svojih osjetila kojima prima informacije i upoznaje svijet. Virtualni identitet igra važnu ulogu u životima djece i mladih i sastavni je dio njihovog ukupnog iden­titeta, ali ni na koji način nije u moguć­nosti preuzeti značaj i važnost stvar­nog svijeta.

Nedostaje li osjećaja empatije među mladim ljudima?
Možemo primijetiti kako se društvo i kultura mijenjaju, no, znači li to da empatije nedostaje, teško je tvrditi. Prepoznajemo prisutnost indivi­dualističkog društva u odnosu na raniji kolektivizam i u tom smislu možemo reći kako per­cipiramo veću dozu usmje­renosti ka sebi. No, čovjek je društveno biće, a empatija je upravo jedna od sposobnosti koja mu omogućuje suživot s drugima. Moguće je, tako­đer, kako se empatija iska­zuje na neke nove načine. Kroz odgoj djece potrebno je poticati izražavanje emocija, razvijati topao odnos s djetetom, pokazati brigu i nježnost te poti­cati dijete raz­mišljanju iz perspektive druge osobe. Iza­zov današ­njeg vre­mena jesu i društvene mreže koje djecu dovode u kontakt s drugima, ali posredno, putem ekrana, što može dovesti do toga da se osjećaj empatije smanjuje upravo radi neizravnog kontakta. Sve navedeno je vrlo individualno, a i ovisi o vrijednostima koje osoba njeguje, stoga nije moguće generalizirati.

Što primjećujete u medijskom izvještavanju o nedavnim tragič­nim događajima u Beogradu, ali i općenito u izvještavanju koje se tiče mladih osoba?
Izvještavanje o tragičnim događajima općenito, ali osobito onima koji uklju­čuju izvještavanje o djeci trebalo bi biti prilagođeno najvišim etičkim standar­dima. Treba imati na umu kako su u ovom specifičnom slučaju počinitelj i žrtve maloljetnici čiji biopsihosocijalni razvoj još uvijek traje. Nedopustivo je izvještavati senzacionalistički, nuditi informacije koje nadilaze informa­tivni karakter, nuditi osobne podatke počinitelja i žrtvi te iznositi obitelj­ske prilike navedenih. Iznimno je važno osvijestiti mogući utjecaj svakog medijskog izvještavanja na populaciju djece i ograničiti izloženost djece nepriklad­nom sadržaju. Poticanjem na kritičko razmišljanje i pou­čavanjem djece korisnim načinima suočavanja s oso­bito teškim događajima, možemo poticati njihov zdravi razvoj. Cilj nije poja­čati strah ili mržnju, stoga, ako želimo zaštititi djecu, pozivam medije na pridrža­vanje etičkih načela u budu­ćim izvještavanjima.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 10. svibnja 2023.


NA PODRUČJU PU DN

‘Nismo evidentirali počinjenje kaznenih djela od strane djece koja u vrijeme počinjenja nisu navršila 14 godina života’

-Na području ove Policijske uprave u posljednje dvije godine (2022. godine i siječnja do travnja 2023. godine) nismo evidentirali počinjenje kaznenih djela od strane djece koja u vrijeme počinjenja nisu navršila 14 godina života. Takvi događaji su rijetki, gotovo izolirani slučajevi, te u razdoblju od 2019. do 30. travnja 2023. godine, ova PU je evidentirala djecu koja nisu navršila 14. godina života u vrijeme počinjenja kaznenog djela uglavnom kao počinitelje kaznenih djela iz domene imovinskog kriminaliteta. Napominjemo kako se kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršilo četrnaest godina – ističu iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske.

Pročitajte još

POBJEDA U GOSTIMA Square dobio Osijek, prošli u polufinale

Dulist

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] VERONIKA KARAČ Dubrovnik će uvijek biti dio mene

Nora Di Leo

MISA VEČERE GOSPODNJE ‘Isusov život je sažet u glagolu ljubiti’

Dulist