Strašni događaji koji su se nedavno odvili u Srbiji još i dalje odjekuju u javnosti. Potaknuli su više pitanja, na više razina. Magistra psihologije i stručna suradnica psihologinja u OŠIvana Gundulića Renata Tolja u razgovoru za DuList komentirala je potrebne promjene u obrazovnom sustavu, kako novi mediji utječu na ponašanje djece, ali i medijsko izvještavanje o nedavnim događajima u susjedstvu.
Nakon strašnih događaja u Beogradu, u hrvatskoj javnosti se među ostalim ističe problem kroničnog nedostatka stručnog kadra, odnosno psihologa u školama i općenito, koji mogu pružiti adekvatnu pomoć djeci. Postoji li rješenje, na koji se način može pružiti podrška psiholozima kako bi oni mogli pružiti podršku roditeljima i djeci?
Kako bi mogli pružiti kvalitetnu pomoć, izrazito je važno kontinuirano usavršavanje, sudjelovanje na edukacijama, učenje. Stil života se ubrzano mijenja, mlađe generacije imaju nove, drukčije interese od prijašnjih generacija i važno ih je pratiti i biti informiran kako bi osigurali bolje razumijevanje i podršku. Psiholozi su, kao i ostali stručnjaci mentalnog zdravlja, svakodnevno izloženi različitim stresorima, životnim pričama i teškoćama s kojima se suočavaju drugi ljudi. To je posao koji zahtijeva potpunu posvećenost i aktivno slušanje osobe koja se obraća s povjerenjem. Osim neformalnih sastanaka različitih skupina psihologa prema interesnom području, smatram nužnim osigurati supervizijske grupe za stručnjake mentalnog zdravlja.
Je li primjetan porast broja djece koji traže pomoć?
Posljednjih nekoliko godina bilo je izazovno i za odrasle, ali i za djecu. Svakako da svaki stresor, dakle situacija koja izaziva tjeskobu i nemir, doprinosi iskušenju zaštitnih čimbenika djeteta i njegovih mehanizama suočavanja. Situacija koja se dogodila u beogradskoj školi jedna je od takvih i zahtijeva usmjeravanje pažnje na individualne potrebe svakog djeteta. Događaj je potaknuo niz neugodnih emocija kod određenog broja djece. U praksi čujemo djecu koja izražavaju strah, bespomoćnost, nesigurnost. Osobito je to uočljivo kod djece osnovnoškolske dobi koja se mogu poistovjetiti s ovom situacijom s obzirom na to da se događaj dogodio upravo u osnovnoj školi. Aktivno slušanje djece, postavljanje pitanja, iskazivanje empatije je ono što djeca sada trebaju i kod stručnjaka, ali i kod kuće. Malo je vjerojatno da djeca o ovom uznemirujućem događaju već nisu čula informacije iz različitih medija, stoga budimo otvoreni čuti kako se djeca osjećaju, ponuditi im razgovor i utjehu.
Koliko dugo mlađe osobe od 18 godina čekaju na psihološku pomoć na području Dubrovnika?
U Dubrovniku je stručnu podršku za maloljetnike moguće primiti u različitim ustanovama. Psiholozi su dostupni u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, u Općoj bolnici Dubrovnik, u Poliklinici za mentalno zdravlje djece, Centru za socijalnu skrb, Obiteljskom centru… Često teškoće najprije budu prepoznate u odgojno-obrazovnim ustanovama koje sukladno potrebama dijete upućuju u zdravstvene ustanove gdje je, za redovan pregled psihologa, potrebno čekati kraće od mjesec dana, dok je za hitne slučajeve moguće osigurati pregled i ranije. Ipak, kako bi se osigurao pravovremeni i kontinuirani tretman djece te preventivne aktivnosti, potreban je puno veći broj psihologa u odgojno-obrazovnim ustanovama prilagođen broju djece koja ustanovu pohađaju. Također, u Dubrovniku nedostaje dječjih psihijatara kako bi se osigurala pomoć i podrška djeci koja takav oblik pomoći trebaju.
Osim što se ističe kako je potrebno da roditelji više razgovaraju s djecom, što se u obrazovnom sustavu treba mijenjati?
Važno je razgovarati s djecom, ali je još važniji način na koji s njima razgovaramo. Roditeljima i učiteljima nužno je ponuditi edukativni sadržaj o načinu komunikacije prilagođenu dobi djeteta, educirati ih o odgojnim stilovima te osigurati stručnu potporu kada je ona potrebna. Obrazovni sustav većinom je usmjeren na dječja postignuća u obrazovnom smislu, no ne smijemo zanemariti i odgojnu komponentu. Vrednuju se visoke ocjene, uspjesi na natjecanjima te djeca osjećaju pritisak zadovoljiti ta očekivanja. Svako dijete treba raditi sukladno svojim mogućnostima dok se odrasli trebaju usmjeriti na vrednovanje njegovog truda i zalaganja u cilju ostvarivanja potencijala svakog pojedinog djeteta.
Obrazovni sustav trebao bi osigurati jednake mogućnosti za sve učenike, no broj stručnjaka u njima zaposlen još uvijek nije dostatan za zadovoljenje svih potreba.
Na koji način novi mediji utječu na ponašanje djeteta?
Novi mediji dio su njihovog odrastanja. Teško je roditelju zabraniti djetetu korištenje društvenih mreža kada se ostala djeca njima služe. Djeci je važno biti u tijeku, pripadati skupini, biti u kontaktu sa svojim vršnjacima u virtualnom obliku. To je nova stvarnost. Brojni se socijalni kontakti ostvaruju putem medija i samim time mijenjaju strukturu socijalne mreže djeteta. Takav oblik interakcije donosi sa sobom mnoštvo izazova u razvoju, utjecaj je neizbježan. Važno je imati kontrolu i uvid u sadržaje koje dijete konzumira u medijima. Trebamo zapamtiti da kada djetetu dajemo alat za korištenje, najprije ga moramo naučiti kako njime rukovati.
Postoje li neke preventivne mjere koje roditelji mogu provesti?
Roditelji su primarni model od kojeg dijete uči o funkcioniranju u odnosima s drugima. Dakle, primjerom, razgovorom i usmjeravanjem roditelji mogu odigrati veliku ulogu u socijalnom razvoju djetetovih sposobnosti. Struka naglašava koliko je kvalitetno provedeno vrijeme roditelja i djece važno za razvoj i funkcioniranje djeteta. Provođenje zajedničkog vremena, zajedničke aktivnosti, sport, međusobno upoznavanje, igra… Sve su to načini na koje roditelj gradi odnos sa svojim djetetom i otvara vrata jačoj privrženosti i povjerenju u odnosu roditelj-dijete.
Možemo li reći kako je mladim osobama, u današnjem društvu, virtualni identitet bitniji od realnog identiteta/svijeta? Je li njima stvarni svijet važan?
Kao što sam ranije navela, čovjek je društveno biće i za rast i razvoj djeteta nužan je stvarni, realan svijet i kontakt uživo. Dijete je od rođenja u interakciji s okolinom putem svojih osjetila kojima prima informacije i upoznaje svijet. Virtualni identitet igra važnu ulogu u životima djece i mladih i sastavni je dio njihovog ukupnog identiteta, ali ni na koji način nije u mogućnosti preuzeti značaj i važnost stvarnog svijeta.
Nedostaje li osjećaja empatije među mladim ljudima?
Možemo primijetiti kako se društvo i kultura mijenjaju, no, znači li to da empatije nedostaje, teško je tvrditi. Prepoznajemo prisutnost individualističkog društva u odnosu na raniji kolektivizam i u tom smislu možemo reći kako percipiramo veću dozu usmjerenosti ka sebi. No, čovjek je društveno biće, a empatija je upravo jedna od sposobnosti koja mu omogućuje suživot s drugima. Moguće je, također, kako se empatija iskazuje na neke nove načine. Kroz odgoj djece potrebno je poticati izražavanje emocija, razvijati topao odnos s djetetom, pokazati brigu i nježnost te poticati dijete razmišljanju iz perspektive druge osobe. Izazov današnjeg vremena jesu i društvene mreže koje djecu dovode u kontakt s drugima, ali posredno, putem ekrana, što može dovesti do toga da se osjećaj empatije smanjuje upravo radi neizravnog kontakta. Sve navedeno je vrlo individualno, a i ovisi o vrijednostima koje osoba njeguje, stoga nije moguće generalizirati.
Što primjećujete u medijskom izvještavanju o nedavnim tragičnim događajima u Beogradu, ali i općenito u izvještavanju koje se tiče mladih osoba?
Izvještavanje o tragičnim događajima općenito, ali osobito onima koji uključuju izvještavanje o djeci trebalo bi biti prilagođeno najvišim etičkim standardima. Treba imati na umu kako su u ovom specifičnom slučaju počinitelj i žrtve maloljetnici čiji biopsihosocijalni razvoj još uvijek traje. Nedopustivo je izvještavati senzacionalistički, nuditi informacije koje nadilaze informativni karakter, nuditi osobne podatke počinitelja i žrtvi te iznositi obiteljske prilike navedenih. Iznimno je važno osvijestiti mogući utjecaj svakog medijskog izvještavanja na populaciju djece i ograničiti izloženost djece neprikladnom sadržaju. Poticanjem na kritičko razmišljanje i poučavanjem djece korisnim načinima suočavanja s osobito teškim događajima, možemo poticati njihov zdravi razvoj. Cilj nije pojačati strah ili mržnju, stoga, ako želimo zaštititi djecu, pozivam medije na pridržavanje etičkih načela u budućim izvještavanjima.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 10. svibnja 2023.
NA PODRUČJU PU DN
‘Nismo evidentirali počinjenje kaznenih djela od strane djece koja u vrijeme počinjenja nisu navršila 14 godina života’
-Na području ove Policijske uprave u posljednje dvije godine (2022. godine i siječnja do travnja 2023. godine) nismo evidentirali počinjenje kaznenih djela od strane djece koja u vrijeme počinjenja nisu navršila 14 godina života. Takvi događaji su rijetki, gotovo izolirani slučajevi, te u razdoblju od 2019. do 30. travnja 2023. godine, ova PU je evidentirala djecu koja nisu navršila 14. godina života u vrijeme počinjenja kaznenog djela uglavnom kao počinitelje kaznenih djela iz domene imovinskog kriminaliteta. Napominjemo kako se kazneno zakonodavstvo ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršilo četrnaest godina – ističu iz Policijske uprave dubrovačko-neretvanske.