Provjerili smo je li porastao broj razvoda u razdoblju nakon karantene

Ako je vjerovati službenim broj­kama, mada su predviđanja sugerirala suprotno, nakon razdoblja karantene te izazova savladavanja života u dvoje u pandemijskim okolnostima, broj zahtjeva za razvod, za sada, ipak se nije značajno umnožio. O tome svjedoče podaci Općinskog suda prema kojima je od 1. svibnja do 1. prosinca pred njim pokrenut 71 postupak te je do danas riješeno 50 postupaka, odgovorio je za DuList njegov glasnogovornik Vlaho Bošković. U istom vremenu lani pokre­nut je samo jedan manje postupak za razvod te do danas nije riješen tek jedan, otkriva nam Bošković. No, u odvjetnič­kom uredu Dubrovkinje Viktorije Kne­žević, praksa je pokazala nešto drukčije. Kako nam je objasnila, upiti za razvod doista jesu porasli. Međutim, na taj konačan korak, iz njima dobro poznatih razloga, mnogi naši sugrađani odlučili su pričekati. Sigurna egzistencija, una­toč narušenim odnosima, Dubrovča­nima je, ističe, primarna. Posrijedi nije trend nastao uslijed ‘lockdowna’, nagla­šava Knežević, već eskalacija situacije koja je od ranije itekako prisutna.
Situacija eskalirala
— Početkom svibnja zaista jesmo imali povećan broj upita za razvod. Međutim, primjećujem da su se u rujnu i listopadu smanjili. Tijekom karantene prema sta­tistikama Policijske uprave dubrovačko-neretvanske zabilježeno je više prijava za nasilje u obitelji. To se obično događa nakon dugogodišnjeg zlostavljanja, a kako jedna akcija slijedi drugu bilo je za očekivati da ćemo imati i više zahtjeva za razvod. Prema mom dojmu nije se tijekom ‘lockdowna’ nešto posebno dogodilo. To su bili od ranije loši odnosi, a sada je stvar eskalirala – bilo verbalno ili fizički. Ali, kako postoje faktori koji dovode do razvoda braka, tako postoje i oni koji ga sprječavaju, a to je ekonom­ska situacija. Lakše je plaćati jedan stan i režije zajedno, nego kad dođe do raz­dvajanja obitelji. Vjerujem da su se zbog toga mnogi predomislili i da će na to pričekati dok ne prođe ovo stanje – tumači odvjetnica Viktorija Knežević. Na podatke s početka teksta možebitno je utjecala i činjenica što tijekom jednog razdoblja karantene sud uopće nije dje­lovao osim u pritvorskim slučajevima.

Knežević osobno nije imala niti jednu obiteljsku parnicu za to vrijeme. One nakon, priča, jesu imale prioritet. Sudci su ih dominantno uzimali u rad. No, žao joj je što je do toga uopće došlo jer Europska unija ima bitno drugačiju sliku, napominje. Njihovi sudovi su se vrlo brzo prebacili online. Mi, govori, inače spadamo u države koje nisu uopće morale promijeniti zakon za online rasprave. U parničkom postupku imamo predviđenu mogućnost održa­vanja rasprava uz pomoć telekomuni­kacijskih sredstava. Za razliku od Velike Britanije gdje su se još u travnju kom­pleksna suđenja, s velikim brojem sudi­onika i ogromnim vrijednostima spora ‘streamala’ na YouTubeu jer građani imaju pravo znati što sudovi rade, kod nas su se loše prilagodili. Prema njenim saznanjima samo je jedna sutkinja na Trgovačkom sudu odrađivala online rasprave. Ostali su čekali da se ispune tehnički uvjeti jer njihova računala to nisu mogla podržati. Danas, međutim, ukazuje, svatko ima pametni telefon i na njemu može instalirati aplikaciju Zoom. ‘
Produljivanje agonije
— Sve se može kad se hoće. Kod nas su strukture birokratski okoštale i nisu pokazali agilnost. Ali, kako kažu: ‘Riba uvijek smrdi od glave’. Da je naš mini­star pravosuđa i unutarnje uprave javno komunicirao i pozvao na to, stvar bi bila drugačija. Žao mi je što se to tako dogo­dilo. Izgubili smo vrijeme, a mogli smo napraviti ‘kvantni skok’ koji bi bio lakši i jeftiniji. Po mom iskustvu imali smo manje parnica nego u istom razdoblju lani te je sudstvo manje efikasno – tvrdi. Sve spomenuto dodatno je zakomplici­ralo ionako zahtjevan postupak razvoda. Naime, mada od 1978. uopće više nije bitno tko je kriv te koji je razlog, sam proces je dovoljno mučan. Unatoč popularnom mišljenju, dalje iznosi, nije se lako odlučiti na razvod i to ljudi rade nakon višegodišnjeg razmišljanja i davanja šansi braku. Kad ulazimo u
bračnu zajednicu, tumači, imamo želju i nadu da će ona uspjeti pa osobama teško pada kad vide da nisu u tome uspjeli. Jedan naš dubrovački sudac koji je specijaliziran za razvode, priča Kne­žević, voli reći da savjet koji bi dao mla­dim bračnim parovima je da se razvedu kad im to prvi put padne na pamet.
— Svako daljnje odugovlačenje je samo produljivanje agonije. Ja pak stranke ohrabrujem tako da im govorim da situacija jest teška, ali mnogo ljudi se vjenčalo i zažalio što su to napravili, no ne poznajem nikoga tko je zažalio što se razveo. Prema tome, ispred njih je bolje razdoblje. Treba kojih godinu dana kako bi stvari sjele na svoje. Svjet­ske statistike pokazuju, naravno, govo­rim o demokratskim zemljama, da se 80 posto postupaka upravo unutar godinu dana riješi sporazumno. Iako žuč leti na sve strane, tada se obično smiri stvar. U 10 posto slučajeva sukobi traju pet godina nakon rastave, a samo deset posto ih se vodi čitav život. Riječ je o visokokonfliktnim odnosima – komen­tira odvjetnica Viktorija Knežević. A, da razvod ne bi trebalo biti prvo rješenje nakon neslaganja s bračnim partnerom mišljenja je psihoterapeutkinja Kar­men Kmetović Prkačin, među ostalim, suautorica knjige ‘Vodič kroz razvod braka’. Tek nakon što su supružnici sve pokušali, ističe, primjerice otišli su na bračno savjetovanje i dali jednom dru­gom priliku, ali su zaključili kako je veća šteta ostati zajedno, onda je razvod doi­sta ‘najsretniji’ izlaz.

Partneri su naše ogledalo
Naime, kako je ranije i ispričala za DuList, ono što se dogodilo za trajanja karantene jest da smo više vremena počeli provoditi u domovima s partne­rima. Do sada su se oni zbog obveza uglavnom mimoilazili. Jednostavno nije bilo dovoljno prilika za iskomuni­cirati neke probleme. I dok su neki to razdoblje iskoristili za zbližavanje, drugi su shvatili kako su možda previše razli­čiti. Do sad su ih, komentira, svakod­nevne stvari koje su ih okupirale spri­ječavale da rade na svojim osjećajima, a u ‘lockdownu’ su konačno pogledali unutar sebe, odnosno otkrili vole li uopće svog supružnika, činjenicu da su u zajednici i npr. imaju djecu. U suprot­nom taj bi proces trajao mnogo dulje, no pandemija virusa COVID-19 ga je pospje­šila. Ipak, naglašava, partneri su naše ogledalo i često se ljudi svađaju čija je istina ispravna, a prema njenom isku­stvu, kad se koliko je moguće ‘hladne glave’ suoče jedno s drugim te poslože svoja uvjerenja, oni uglavnom pronađu zajednički jezik. Naravno, iz ovoga moramo izuzeti svaki oblik nasilja kojeg je u bilo kojim okolnostima nedopu­stivo vršiti, a k tome i trpjeti.
— Nitko od nas nije naučio promatrati svoje osjećaje. Ljudi sebi trebaju posta­viti pitanje kako se osjećaju u braku, podsjeća li njih taj odnos na zatvor ili znači slobodu. Ako je posrijedi ono prvo, onda moraju na tome poraditi. Nužno je shvatiti kako je brak odnos dvoje ljudi, ali i čovjeka sa samim sobom. Ako ste tužni jer vas partner financijski mani­pulira ili govori ružne riječi to onda treba i izreći: ‘Ne sviđa mi se način kako razgovaraš sa mnom!’. Međutim, nastavi li on ili ona to i dalje to raditi, na drugome je odluka – otići ili ne. Ljudi se često boje to napraviti jer primjerice imaju stigmu što će društvo reći. Strah ih je neuspjeha. A, upravo strah od neu­spjeha je jedan od najvećih razloga koji nas koči da donesemo zdrave odluke. Ja smatram da bi još od malih nogu tre­balo podučavati ljude da prepoznaju svoje osjećaje i shvate kako je odgo­vornost uvijek na nama. Kad dovoljno poštujete sebe i ako se osjećate neu­godno u nečijem društvu, bio to prija­telj ili partner, imat ćete hrabrosti reći: ‘Dosta!’ – zaključuje psihoterapeutkinja Karmen Kmetović Prkačin. Osobe koje ne znaju okrenuti ‘novu ploču’, kaže, prvenstveno trebaju pogledati unutar sebe, a tek onda na odgovornost pozvati svog bračnog druga.

Objavljeno u tiskano izdanju DuLista, 9. prosinca 2020.