Aktualno

PROF. BELAMARIĆ O PARCU ‘Poruka o sretnom gradu, koji berićetno živi u miru i skladu’

Kult štovanja svetog Vlaha u Dubrovniku njeguje se još od 10. sto­ljeća. U crkvenoj predaji o razlozima odabira ovog istočnjačkog mučenika za patrona Grada uvriježena je legenda o njegovom ukazivanju svećeniku Stojku čime je posredno spriječio mle­tačku okupaciju. Slijedom toga, sveti Vlaho u potpunosti prožimlje identi­tet Republike.

Osim na obrambenim bedemima njegov lik, primjerice pri­družen je državnom grbu. Njegova uloga u svjetovnom kontekstu nadilazi onu tek nebeskog zaštitnika kojem se utječu bogobojazni. Štoviše, pod njego­vim stijegom svoju poziciju pomirite­lja dvaju svjetonazora, politički supro­stavljenog Istoka i Zapada, učvršćuje srednjovjekovna aristokratska komuna koja unatoč kopljima velikih sila uspi­jeva očuvati svoju opstojnost. O ‘narav­nim’ atributima Feste Parca razgova­rali smo s dr. sc. Josipom Belamarićem, znanstvenim savjetnikom pri Institutu za povijest umjetnosti te voditeljem podružnice Instituta Centar Cvito Fisković u Splitu.

Tko je, ili bolje rečeno, što je bio sveti Vlaho za dubrovačku unutraš­nju i vanjsku politiku?

Izvrsno sročeno pitanje! Proslava sve­tog Vlaha uvijek je bila, kao što pre­gnantno ističe povjesničarka Nella Lonza u sjajnoj knjizi Kazalište vla­sti, apoteoza sklada i ravnoteže svih dubrovačkih društvenih slojeva. Festa koja se priređuje svake godine u čast sv. Vlaha bila je dakle izrazito državna svečanost, sa strogo utvrđenim obred­nim ceremonijalom, uz sudjelovanje kneza s vladom, čitavog klera, vojske, gradskog i vangradskog puka – svih u punom ornatu svojih odora i noš­nji. Kroz duga stoljeća svog postojanja, mudra gradska uprava oblikovala je, postupno, ali s uvijek istom političkom poantom, poruku o sretnom gradu, koji berićetno živi u miru i skladu, o Gradu koji je prosperitetniji od ikojeg drugoga zahvaljujući dobroj državnoj upravi koja se temeljila na vrijedno­stima slobode i mira, reda i zdravlja, napretka i sloge. Nad kojima bdije nji­hov nebeski zaštitnik sveti Vlaho.

Uz to, duhovni autoritet sv. Vlaha na kojemu se formiraju sveti teme­lji dubrovačke države, nije proizlazio samo iz proslave njegova blagdana, jednom godišnje, nego je bio ugravi­ran u sve insignije dubrovačke sva­kodnevnice. Festa sv. Vlaha oprav­dano je stoga uvrštena 2009. godine na najreprezentativniju UNESCO–vu Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kao osobito distinktivni prinos lokalne i hrvatske posebnosti u mozaiku univerzalne duhovne baštine.

Koji su društveno-povijesni uvjeti prethodili odabiru sv. Vlaha za nebeskog zaštitnika Republike?

Oko datuma dolaska svečevih moći u Dubrovnik postoji prilično nesuglasje kod dubrovačkih pisaca pa prema tome i oko razloga koji su stajali iza izbora sv. Vlaha za poglavitog parca. Dubrovački stari pisci nastojali su, naime, uvođenje kulta sv. Vlaha spu­stiti u dublju prošlost. Većina prihvaća 971. godinu za datum njegova dolaska u Grad, ali navode se i drugi prijedlozi. Ima, međutim, mnogo razloga da vjeru damo kronici najstarijega dubrovačkog pisca Milecija (vjerojatno s početka 13. stoljeća), čiji su se fragmenti sačuvali u Analima Nikše Ranjine. On nam jav­lja: ‘Malo kasnije, dok je u Dubrovniku čast nadbiskupa imao Vital, a čast suca Lampredije, bili su zajedno prenijeti u Dubrovnik tjelesni ostaci Lovre, ali ne onoga koji je bio pečen na žeravici, te Andrije i Petra (ali ne Kristovih uče­nika), koji su se bili ukazali Kotora­nima. Zajedno s njima, kako je utvr­đeno, pronađena je i glava sv. Vlaha kad je tekla godina 1026.’ Dakako, riječ je o Petilovrijencima, kako ih nazi­vaju u Gradu, trojici braće čija su tijela bila prenesena s kotorskog teritorija u Dubrovnik.

Legenda zapravo priča o pravoj noćnoj operaciji naoružanih Dubrovčana, koji pod vodstvom svojega nadbiskupa nalaze tijela muče­nika i – glavu sv. Vlaha, sve na tuđem teritoriju. To je furtum sacrum, krađa svetačkih moći, uobičajena za srednji vijek. Uvođenje kulta sv. Vlaha u vrijeme uspostave Dubrovačke metropolije treba, čini se, vidjeti u tadašnjim pri­likama regionalnog konteksta. Papa Benedikt VIII. udijelio je Vitalu 1022. godine naslov nadbiskupa. Bijaše to pravi datum obnove Dubrovačke metropolije, njezin ponovljeni rođen­dan nakon prijenosa biskupskog sjedi­šta iz Epidauruma. Dubrovačka crkva stekla je time jurisdikciju na golemom okolnom prostoru prema kojemu je iste aspiracije imala kotorska Crkva. U takvoj interpretaciji postaje jasnije otkud se u Dubrovniku i Kotoru, na samo 33 milje udaljenosti, poklapaju dani svetkovanja njihovih zaštitnika! Jer, sv. Tripun se u Kotoru, poznato vam je, slavi kontinuirano od 809. godine također na 3. veljače.

Ali, Dubrovnik je imao svoje sve­tačke zaštitnike i prije sv. Vlaha…

Rekoh jednom, znameniti moćnik ruke sv. Vlaha, njegove desnice, svo­jevrsni je JMBG čitave obitelji dubro­vačkih svetaca. Tamo su gotovo svi prikazani. Raniji dubrovački zaštitnici mahom su mladenački sveci, dobrim dijelom vojnici. Uz univerzalne svece: sv. Stjepana, Lovru, Teodora, Mihajla, Martina, Petra, imamo sv. Srđa i Baka, pa onda rimske svece: sv. Pankracija, Nereja, Ahileja, Domitilu i Petronilu. Svojedobno sam u studiji pod naslo­vom Sveti Vlaho i dubrovačka obi­telj svetaca, pokušao objasniti logiku kojom je čitava ta familija birana, ovi­sno o prilagođavanju trenutačnim događajima i interesima Grada. Kao da su najčešće dolazili u parovima, utroje, učetvero, upetero – uvijek podcrtavajući slogu unutar potenci­jalno razjedinjenoga grada, obnavljAjući utemeljiteljske mitove.

U svemu tome, kao da je naspram svih tih juve­nilnih svetaca Dubrovniku nedostajao jedan starački sveti autoritet. Vlaho je mogao biti poželjan i jer je njegova Vita imala sličnosti s legendarnim epidaurskim svecem Hilarionom, na čijem se štovanju uspostavljao izravni kontinuitet Dubrovnika i njegovoga rodnog grada Epidaura, Cavtata, od kojega je Dubrovnik baštinio svoj civi­tet. Moramo znati da je sv. Vlaho bio, uz sve što smo već rekli, i svetac koji je u to doba uspješno mogao premo­stiti razlike ideoloških sfera Istoka i Zapada.

U kojoj mjeri su se štovanje sv. Vlaha i legende o njegovom životu odražavali odnos Republike spram svijeta u susjedstvu?

Važno je imati na umu da se početni motivi svetih legendi postupno zabo­ravljaju te ovisno o primjenama povi­jesnih okolnosti nadopunjuju i mije­njaju novima. Poznata antimletačka potka, pokušao sam dokazati u spo­menutoj studiji, morala je nastati relativno kasno, tek iza sredine 14. stoljeća, s obzirom na dotadaš­nju ovisnost o Veneciji. Ubrzo potom uspostavlja se, primje­rice, nova tradicija – prenosi nam je Nikša Ranjina – po kojoj je Parac spriječio sul­tana Mehmeda II., kada je 1463. kanio poći na Dubrovnik. Sultanov konj mu tri puta nije dopustio da ga uzjaše.

Možete li nam još nešto dodati u vezi prvotnog povijesnog konteksta u kojemu je sv. Vlaho postao Parcem Grada?

Morali bismo se, uvi­jek to ponavljam, prisje­titi uloge jedne od naj­važnijih persona rane dubrovačke povijesti, a na koju smo gotovo zabo­ravili. Riječ je o nadbiskupu Vitalu (moguće iz roda Gučetića), kojemu se čak, u specifičnim prilikama dubrovačkog držav­nog egalitarizma, zametnuo predikat blaženika! Po mom uvjerenju, upravo je on početkom 12. stoljeća kon­struirao dubrovački srednjovjekovni panteon kakvim ga danas poznajemo. Namaknuo je gradu dragocjene moći, uključujući i Pelenice, Sacer Panni­culus Christi, u kojima je sv. Šimun u ruke primio maloga Isusa, u pri­godi Prikazanja u Hramu. Vital je doveo benediktince na Lokrum…

U doslovnom smislu je obnovio nadbiskupiju. Uz njegovo ime, u vezi s prijenosom tolikih relikvija, zacijelo valja vezati i zamašnu obnovu kate­drale do koje je došlo u prvoj polo­vini 11. stoljeća, u vrijeme njegova biskupovanja. Tada je vjerojatno bila oblikovana cela za relikvije u središnjem brodu katedrale, u prostoru nad kojim je podignuta kupola.

Imajte na umu još nešto. S obzirom na svetkovinu sv. Vlaha (3. veljače), Pelenica na najsnažniji način podcrtava blagdan Purifikacije – Svijeć­nice, koja pada dan ranije. Svi­jećnica u Dubrovniku s Vla­hom nije dakle tek poslovično povezana ‘Kandelora, zima fora; za njom ide sveti Blaž i govori da je laž’. Pelenica je bila snažni dodatni argument u programu nadbiskupa Vitala da u Gradu stvori novu i iznimno važnu svečanost, koja će stoljećima, do danas, ostati temeljni i konstitutivni čin okupljanja svih gradskih slojeva u solidarnu cjelinu.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 30. siječnja 2019.

Pročitajte još

Nakon dvije pandemijske godine ponovo održan zimski kamp udruge ‘Slatki život’

Dulist

ARHITEKTICA PETRA RADONIĆ Obranila je diplomski rad o TUP-u, a sada radi na osmišljavanju njegove budućnosti

Andrea Falkoni Račić

MEDVED BRANITELJIMA DUBROVNIKA ‘Dok je neprijatelj htio izbrisati hrvatsku povijest, vi ste je stvarali’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija