Aktualno

PRIMARIJUS DR. ANTUN CAR Specijalizanti su ‘puni sebe’, a u zdravstvu korupcije nikad nije bilo više

Dr. Antun Car jednaje od osoba kojoj uvijek, neovisno o uvjetima, susreli ga na ulici ili u ordinaciji pođe za rukom izvući vam osmijeh na lice. Stranice koje bi mogli ispuniti njegovom pričom ne bi dostajale ni za pet brojeva. Donosimo vam razgovor u kojem je sasvim otvoreno te o nekim temama prvi put za DuList ovaj dubrovački liječnik, specijalist interne medicine – subspecijalist kardiologije, progovorio. S dr. Carom pretresli smo korona svakidašnjicu u kojoj već mjesecima živimo, ali i zašto je mišljenja da u hrvatskom zdravstvu danas ima više korupcije nego ikad.

U razgovoru za DuList početkom rujna ravnatelj Marijo Bekić istaknuo je kako je odjel za smještanje oboljelih od koronavirusa proširen i to na uštrb drugih. Kakva je situacija na Kardiologiji?
Preseljeni smo drugi put. Djelujemo u okviru Palijativnog odjela. Imamo manji broj kreveta, međutim, imamo ih dovoljno za kardiološke bolesnike. Značajno nismo propatili. Pokušavamo dosta toga riješiti ambulantno, osobno pogon najviše nosim ja. Nakon razdoblja karantene nastojao sam što više obraditi pacijenata koji su bili na listi čekanja. Većina u mojoj skrbi je pregledana počevši od kardioloških preko ergometrije do ultrazvuka. No, problem je što jedan dio bolesnika ima trenutno animozitet prema bolnici. U strahu su da će biti zaraženi COVID-19 u našoj ustanovi. Zbog toga izbjegavaju doći. Važan podatak je da uglavnom dolaze na red u točno vrijeme kad su naručeni. Nikad ne čekaju dulje od deset minuta, a prije toga su ispred zgrade i tamo će biti dok vrijeme to dopusti. Vodimo računa da ih bude dvoje do troje u čekaonicama – prvo u hodniku pa u ulazu u ambulantu. Tu se ne zadržavaju dulje od pet minuta, a to, naravno, ovisi o mojoj organizaciji.

Prema Vašem mišljenju je li organizacija same Opće bolnice na zadovoljavajućoj razini?
Dio medicinskog osoblja nije shvatio opasnost bolesti pa se ponašaju suprotno naputcima. Često ne nose maske i zaštitna odjela koja moraju imati prilikom intervencija. Mišljenja sam kako bi se više pažnje trebalo posvetiti higijeni prostora. Nažalost, nema dovoljno spremačica. Medicinske sestre vode brigu o dezinficiranju radnih površina. Pokušalo se razdvojiti COVID-19 dio od ostalih, no ostao je problem komunikacije između COVID intezivne, Koronarne i Opće intezivne. Držim da sve pacijente koje imamo na Hitnoj medicinskoj pomoći treba testirati i potom primiti jer se dogodi da se oni tamo zadrže satima pa imaju dovoljno vremena to napraviti. Na taj način smanjit će se opasnost od zaraze kad uđu na odjele.

Ja nisam protiv toga da se netko nagradi kad nešto odradi, ali sam da se novcem uvjetuje naša dužnost. Zakon točno određuje što je nagrada, a što spada u područje korupcije

Mislite li da je izvor nesavjesnosti pojedinaca i u neadekvatnom komuniciranju informacija o zarazi iz županijskog Zavoda za javno zdravstvo?
Ono što je napravljeno u dubrovačkoj bolnici je – lege artis (op.a. po zakonu). No, djelovanje Zavoda je trebalo biti bolje. Zamjeram im prije svega kasno uključivanje u osvješćivanje građana. Mislim da bi trebali napraviti video uradak o fazama kroz koje prolazi oboljeli uz komentar epidemiologa kako bi se konačno shvatila ozbiljnost infekcije. Klinička slika čovjeka koji se muči hvatajući zrak je sigurno jedna od najtežih koja se danas može dogoditi. Moguće je da dio odgovornosti snosi Svjetska zdravstvena organizacija koja je krajem siječnja rekla da je ovo malo jača gripa i bolest od koje umiru samo starije osobe. Kroz sve ove mjesece smo vidjeli da odlaze mladi i ta fama je spriječila da se na pravi način intervenira. Taj način razmišljanja ušao je u glavu ljudima. U Italiji je umrlo 180 liječnika i medicinskih sestara koji nisu imali iznad 60 godina. Nevjerojatno mi je da netko tko je vidio kako na ulicama Wuhana ljudi padaju mrtvi vas kao razumno ljudsko biće može pokušati uvjeriti da je ovo sezonska gripa. Mi smo još u veljači imali goste od tamo. Otprilike u isto vrijeme oni su bili i u Italiji. U Lombardiji ih je bilo na stotine tisuća jer oni imaju intenzivne veze s Kinom. Kad je donesena zabrana ulaska u zemlju, nastavili su ulaziti privatni zrakoplovi. Započela je utakmica jer je bilo previše virusa na jednom mjestu što je izuzetno važno jer kad ga je manje, manja je i težina bolesti. To je taj virus load kojeg svi spominju.

Je li Stožer civilne zaštite ipak opravdao svoje postojanje?
U prvom dijelu Stožer je odradio dobar zadatak. To je trajalo dok se nije previše umiješala politika. Prosudbe o samoizolaciji članova nekih stranaka nisu bile epidemiološke. Jedan moj kolega je rekao da je s ciljem preživljavanja ekonomije žrtvovano zdravstvo. Mislim da to nije slučaj, ali trebalo se žurnije reagirati odmah kad smo vidjeli da rastu brojevi i energičnije ući u provedbu svih mjera koje su na snazi bile ranije, osim nesumnjivo karantene. Ona se pokazala ne baš dobra ni u jednom smislu.

Zabrinjava li Vas trenutna epidemiološka slika?
Zabrinjava me što je u cijeloj Europi došlo do naglog porasta broja oboljelih. Svi smo se prerano opustili bez obzira na dobrobiti koje bi od toga mogli imati. Opasnosti su velike. Kao što već možemo vidjeti u Dubrovniku, prosjek godina zaraženih je sve niži. Postupno će ih s radom škola biti sve više. Tu su stavovi od početka trebali biti definirani da se ona odvija online koliko god ona nije atraktivna i dobra za sve đake. Možda sam ja previše oprezan, ali držim da je ovo polugodište ona takva morala biti.

Moj otac je umro jer nije dobio lijek kojeg je trebao, nego onaj kojeg nije smio. Svi griješimo, ali mi je to bilo golemo razočarenje

Spomenuli ste bolesničku sliku zaraženih. Imam dojam kako se o njoj ipak dovoljno ne govori u medijima.
Ja nisam epidemiolog. Ekipa koja radi na Zaraznom odjelu u to se puno bolje razumije. Moj dojam je, međutim, da se radi o ozbiljnoj bolesti koja napada vitalne organe i povećava incidenciju srčanog i moždanog infarkta mjesecima nakon obolijevanja. S obzirom na taj kardio-vaskularni aspekt treba se strogo voditi računa da za vrijeme akutne faze ne bi došlo do stvaranja ugrušaka koji mogu doći do srca i mozga. Taj dio još uvijek nije poznat. To su porazne činjenice. Tješimo se s postotkom smrti od 2 do 3 posto. Nikako da ljudi osvijeste da nema niti jedne zdravstvene sile koja može kompenzirati kad se zaraza razbukta. Dat ću primjer našeg liječnika koji je bio u Italiji u trenutku kad se to dogodilo. Svjedočio je žustroj raspravi hoće li na respirator staviti bolesnika teškog stanja od 40 ili onog od 30 godina. Stavili su ovog drugog, a ovaj prvi je izgubio šansu za preživljavanje.

Inozemna javnost nam ponajviše zamjera da vršimo nedovoljno testiranja. Slažete li se s tom tvrdnjom?
Nisam stručnjak, ali mogu Vam reći da zemlja kao što su Arapski Emirati testira 70 tisuća ljudi dnevno. No, to je veća i bogatija država nego naša. Mi bi trebali uvesti brze testove kao što su u Italiji. Rezultate se dobije za 20 minuta. Tada bi se mogao testirati cijeli grad i odlučiti tko će u samoizolaciju.

Odmaknimo se na trenutak od COVID-19. Zanimljivo je spomenuti kako ste upravo Vi kao mladi liječnik identificirali prvi slučaj AIDS-a u Dubrovniku.
To je bilo sredinom 80-ih. Sa mnom je u Slanome radila sestra Vedrana Iveta. Došao nam je jedan pacijent koji je inače rodom odavde, ali je radio u inozemstvu. Imao je dijareju i opću slabost. Čim je ušao na vrata imao sam čudan predosjećaj. Pregledao sam ga i uočio sam kožnu promjenu. Kad sam studirao uopće nismo učili o AIDS-u. Međutim, kako sam kupovao časopis Start na njegovoj zadnjoj stranici pročitao sam intervju s prvim oboljelim od ove bolesti. Vidio sam sliku promjena kože i zato sam posumnjao da bi to kod njega mogao biti slučaj. Kad je izašao iz ambulante, okrenuo sam se prema sestri Iveti i rekao – ovaj čovjek ima sidu. Uzela je alkohol i prebrisala sve površine jer nismo ništa o tome znali. Vratio se nakon par dana i bilo mu je još gore. Zazvao sam kolegicu na Zaraznom odjelu i ona mi je poručila da bi ga, kad već tako mislim, bilo najbolje testirati. To se kod nas još nije radilo. Nakon što se pokazao pozitivnim poslan je za Zagreb. U to vrijeme nije bilo efikasne terapije pa je umro relativno mlad.

Kako ste se uopće odlučili na liječnički poziv? Što je na Vas ostavilo osobit dojam?
Odlučio sam se de facto jer je moja starija sestra već bila na medicinskom fakultetu. Opcija mi je još jedino bila glumačka akademija. Kao najbolji recitator Jugoslavije imao sam olakšan upis. Međutim, shvatio sam da to nije život kojem bih se radovao. Morao bih pamtiti mnogo teksta u starijim godinama što ustvari danas i radim (smije se). Nikad me roditelji nisu pritiskali. Otac mi je bio pomorac i svi s njegove strane. S majčine su bili hotelijeri. Putem sestre bili su mi dostupni medicinski materijali, ali sam u osnovi uvijek znao što želim biti.
Smrću mog oca kad sam imao 38 godina izgubio sam ideal o liječnicima i medicini uopće. Bio sam na polaganju specijalističkog ispita interne medcine kad su mi javili da je dobio infarkt miokarda. Bio je srčani bolesnik i ranije. Nazvao sam u bolnicu i tadašnji kolega mi je rekao da je dobro. Međutim, on je umro dva sata nakon. Kad sam se vratio pregledao sam njegov EKG na kojem nije bilo novih znakova infarkta kao ni u laboratorijskom nalazu. On zapravo nije dobio lijek kojeg je trebao, nego onaj kojeg nije smio. Svi griješimo, ali mi je to bilo golemo razočarenje jer je moj stav da se svaki liječnik mora maksimalno angažirati. Ali reći da je netko dobro i pustiti ga da se muči te umre pred očima sestrama, mi je nevjerojatno. O ovome sam sad prvi put progovorio. Kasnije sam shvatio da uopće nije umro od infarkta miokarda. Analizom sam zaključio da je to bilo od ugruška u plućima. Da je barem dobio terapiju za infarkt miokarda ostao bi živ jer je ona u to doba bila za sve jednaka tzv. tromboliza. Posebno smo skrbili o svojim pacijentima pa smo kolegica Romić i ja dolazili na posao i vikendom kada nismo bili dežurni. To nam nikad nije plaćeno niti smo dobili slobodne dane za to. U današnjim uvjetima to je nemoguće.

Mislite li da su današnji specijalizanti povlašteniji u odnosu na svoje starije kolege?
Plaće specijalizanata su danas u odnosu na moju puno veće. Možete reći da oni dežuraju, ali postoji strahovita disproporcija. To što oni čim završe fakultet mogu dobiti specijalizaciju koju hoće dovodi do toga da su već tada, kako bi se reklo u Gradu, ‘puni sebe’. Liječnici mog vremena su medicinu shvaćali pozivom, a mnogima je ona sad stvar prestiža i izvor zarade. Moram reći da korupcije nikad nije bilo više u svim aspektima posebno u kirurškim strukama. Ja nisam protiv toga da se netko nagradi kad nešto odradi, ali sam da se novcem uvjetuje naša dužnost. Zakon točno određuje što je nagrada, a što spada u područje korupcije. Ne kažem da smo mi bili idealna generacija, ali smo se trudili. Morali smo nakon završenog fakulteta odraditi dvije godine Opće prakse da bismo dobili specijalizaciju. Ona je bila rijetka. Prije bi je dobili članovi Saveza komunista, nego netko kao ja. Ja sam godinama čekao. Cijelo to vrijeme vođen sam na određeno radno vrijeme i trebalo je dok sam dobio stalni radni odnos.

Riječ je o ozbiljnoj bolesti koja napada vitalne organe i povećava incidenciju srčanog i moždanog infarkta mjesecima nakon obolijevanja

Kardiologija je bila Vaš prvi izbor?
Oduvijek sam želio specijalizirati kardiologiju, ali one su se, kao što sam rekao, čekale dugo. Morali ste za njih moliti komunističke mogule. Natjecao sam se godinama. Trebao sam se baviti endokrinologijom jer se kolega Andro Vlahušić počeo baviti politikom pa je bio deficit takvih stručnjaka. Vratio sam se iz Zagreba u Dubrovnik kako bih mogao krenuti s njom. No, supruga jednog doktora koja je bila financijski direktor tvrtke prodala mu je prostore za potrebe otvaranja kardiološke ambulante. Tako su stvoreni uvjeti da on može otići u privatnu praksu, a posljedica svega toga je bila da je nedostajao kardiolog. Ja sam onda uletio u nešto što sam cijeli život čekao. Moja edukacija je krenula individualnim tečajem kod akademika Iva Čikeša iz ultrazvuka srca. Kasnije sam išao kod prof. Gotovac u rimsku bolnicu Gemelli, austrijsku bolnicu sv. Ivana, londonsku sv. Jurja itd. U sebe sam dosta ulagao i sazrijevao u neinvazivnoj kardiologiji. Dolaskom dr. Emilije Matana Prižmić nastali su uvjeti da se netko počne baviti invazivnom kardiologijom koja je predstavljala zlatni standard kod infarkta miokarda. Međutim za to je trebalo imati laboratorij i osoblje. Ona je bila puno mlađa i dovoljno spretna da se toga prihvati. Kad sam postao voditeljem Kardiologije ustrojio sam Invazivnu s tri invazivna kardiologa – dr. Emilijom Matana Prižmić, dr. Josipom Lukenda i dr. Stankom Mejić Krstulović. No, oni su otišli pa je dr. Matana Prižmić ostala kao jedina idejna začetnica i nositeljica projekta Invazivne kardiologije. Nadam se da će netko od novih specijalizanata nastaviti njen put jer je nemoguće da se Odjel kardiologije zasniva na jednom invazivnom kardiologu i gostima koji povremeno dolaze.

Jeste li ikad razmišljali o odlasku?
Ovaj Grad ima to prokletstvo što će te kad si u nečemu dobar svim silama nastojati zgaziti. Mogao sam otići, ali to bi bila predaja. Imao sam priliku još 1980-ih otići u Nizozemsku i SAD. U SAD-u sam ipak prvi put bio 1990-ih. Posjetio sam prijatelja u Palm Desertu u susjedstvu Kennedyjevih. Odveo me je do klinike Betty Ford gdje mi rekao da mogu doći raditi ako želim. On je bio u upravnom vijeću i samo sam se trebao potruditi. Nakon toga su mi u Camarillo Hospital u Kaliforniji ponudili bez ECFMG-ija mjesto dječjeg psihijatra. Međutim, kako sam već dva mjeseca boravio u Americi proradila je nostalgija. Taman sam dobio posao u Dubrovniku. Govorili su da će početi rat. Nisam im vjerovao. Prije nego sam se vratio otišao sam kod dr. Iva Banca na Yale koji je bio dekan Pearson Collegea. Smjestio me u isti apartman u kojem je dva tjedna prije bio dr. Franjo Tuđman. Pokušavao mi je objasniti da će se rat dogoditi. Svi su već znali. Opet nisam vjerovao. Vratio sam se i on je počeo. Presudila je moja emotivna povezanost s Gradom koji u konačnici nije prepoznao prave vrijednosti. A rat me uz njega dodatno vezao. Mi koji smo radili mislili smo kako ga ne smijemo ostaviti. Međutim, kasnije se pokazalo da su upravo oni koji nisu bili tu preuzeli rukovodeće funkcije.

Ipak, 2018. ste odlikovani Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski. Je li Vam to donijelo neku satisfakciju?
Za odlikovanje me predložilo Ministarstvo branitelja, Grad Dubrovnik i Dubrovačka biskupija, a razlog je bio spašavanje ljudi za vrijeme Domovinskog rata i liječenje svih, pa i srpskih vojnika, kojima sam trebao. Strogo sam poštovao svoju struku. Strahovito sam na to ponosan. Dobio sam odličje za izuzetno teško vrijeme u kojem sebe nisam nikad gledao kao heroja. To su bili za mene oni koju su se borili, a ja sam samo pomagao u okruženju u kojem sam mogao.

Iz tiskanog izdanja od 23. rujna 2020.

Pročitajte još

Odazovite se na akciju darivanja krvi!

Dulist

Obilježavamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja

Dulist

U četvrtak 1A i 1B voze kao svakog radnog dana

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija