[PRIČE IZ ŽRNOVA] Ante Curać: Stari poljski put kao turistička atrakcija

Prvi put sam se sreo s pojmom šetnje u prirodi kao sadržaj u ponudi za turi­ste na sajmu u gradu Colmar na istoku Francuske u listopadu 1998. godine. Našao sam se na štandu jedne od rijetkih agencija koja je izložila svoju brošuru s ponudom koja je tada bila novost u Francuskoj.

Moram istaknuti što je Francuska (turističke zajednice, udruge, plani­narska društva i ljubitelji prirode) od tada do danas učinila u ponudi šetnji u prirodi (izvor: sentiers-en-france.eu): 18.500 staza i putova za šetnju, od čega je 13.800 ‘pokriveno’ s GPSsustavom za orijentaciju, u ukupnoj dužini od 184.000 kilometara. Na stranici Mini­starstva turizma i sporta naći ćete slje­deće podatke vezane uz tu aktivnost: u Francuskoj se računa da ima oko 16 milijuna osoba koje prakticiraju šetnje u prirodi. 42 posto njih šeta s obitelji, 29 posto u paru i 29 posto s prijateljima, 43 posto ih ima između 50 i 70 godina, 27 posto su umirovljenici, što znači bolje platežne moći.

Od tada do danas je u Francuskoj izdano na tisuće vodiča (od onih koji predstavljaju cijelu zemlju, do regio­nalnih i lokalnih), utemeljeno je sto­tinjak udruga koje brinu o putovima i o šetačima, šetnje u prirodi nudi u svojim programima dvadesetak speci­jaliziranih agencija, u zemlji se orga­nizira desetak turističkih sajmova s ponudom šetnji u prirodi. Na inter­netu ćete za Francusku naći 47.800.000 natuknica vezanih uz ovu aktivnost (za Hrvatsku 337.000, radi usporedbe).

Pomno sam pregledao ponudu koja je tekstom i fotografijama privlačila posjetitelje sajma i rekao: ‘Zašto ne bih i ja pokušao sastaviti takvu ponudu za moj otok Korčulu?’.

Znajući iz djetinjstva za puteve i staze koji su iz mog sela Žrnova išli prema vinogradima i maslinicima, do plaža na južnoj strani otoka, do prirod­nih rezervata, kroz dolove s gustom šumom, do kapelica i križeva na brdima, imao sam temeljnu ponudu, ali ju je trebalo uobličiti. Činilo mi se da je za takav oblik turizma selo sa svojim tradicionalnim kućama, s mirom i s domaćom prehranom, bolje od bezličnog hotela u gradu, u kojemu razne terase s glasnom glazbom drže goste budne do kasno u noć, u kojemu hrana nije domaća, nego industrijska. Selo je prije desetak godina bilo spo­jeno na vodovod iz doline Neretve pa je s time pitanje trošenja vode i posto­janje pristojnih kupaonica u kućama bilo riješeno.

Otišao sam obići putove koje sam poznavao iz djetinjstva i naišao na draču, na šikaru, na oborena stabla, dakle neprohodne. Moji su seljani početkom 1980-ih godina došli do mehanizacije i probili široke putove za svoja vozila. Putovi kojima su hodali naši stari sa svojim magarcima i mazgama ­bili su napušteni. Trebalo je nagovoriti moje seljane da ‘dadu ruku’ i očiste stare putove. Izgleda da sam bio dosta uvjerljiv, jer se je odazvalo dvadesetak muških i ženskih koji su mi pomogli očistiti oko 30 kilometara zapuštenih poljskih putova i šumskih staza.

Na otoku Korčuli smo osmislili 3 puta za šetnju i jedan na Pelješcu pa smo s izletom na Mljet i u Dubrovnik imali program za tjedan dana boravka.

Moj prvi sastanak s nekoliko vla­snika kuća za koje sam držao da bi mogli biti zainteresirani za prima­nje gostiju je završio odmahivanjem rukom jer je selo držalo da bez mora, bez plaže, bez spomenika, bez diska, nema turizma. Nisam odustao i na kraju godine 1999. nekoliko je doma­ćica ipak pristalo primiti goste u svoje kuće pa čak i dati im doručak i večeru.

U prvoj godini mog projekta (2000.) u Žrnovo sam s jednom agencijom doveo 17 skupina po 15 gostiju, koji su ostvarili 1.785 noćenja i bili prvi gosti u povijesti sela koji su u njemu spavali i jeli.

Prve skupine su pratili vodiči koje sam doveo na studijsko putovanje. Vođenje skupine šetača u prirodi nije isto što i vođenje gostiju po povije­snim gradovima. Tempo je drukčiji, priča je drukčija, vodič predvodi sku­pinu i staje na određenim mjestima radi lijepe panorame, nekog spome­nika (križ na raskršću, u šumi ili u vinogradu), kapelice, guste šume, osa­mljena velika stabla, lokve. O svemu tome mora sastaviti i ispričati priču gostima. Život na otoku bez vode, bez plodnih polja, bez kvalitetne šume, drukčiji je od života u zemlji iz koje gosti dolaze, a oni su jako zainte­resirani za svaku priču iz prošlosti, posebno ako je slična priči iz njihovog kraja (feudalni odnosi, način nasljeđi­vanja imanja, ostavština francuske voj­ske na otoku, filoksera, emigracije…).

Prvi gosti su bili vrlo zadovoljni pro­gramom i uslugama, što se je čulo i u profesionalnoj sredini i ja sam za iduću godinu već imao četiri agencije koje su objavile moj program u svojoj brošuri.
Također smo nakon druge godine proširili naše programe šetnji u pri­rodi i na otoke Brač i Vis, te na nacio­nalne parkove Plitvice, Sjeverni Velebit, Paklenicu, Krku i Biokovo.

Već u drugoj godini, vidjevši uspjeh našeg projekta, u Žrnovu i oko njega su se otvorile četiri gostionice koje su našim gostima pripremale hranu. Četiri mlade obitelji su ostale na zemlji uzgajati povrće te održavati vinograde i maslinike radi što autentičnije hrane za goste.

Prvih pet godina smo radili pro­grame samo za skupine, a zatim su agencije tražile programe i za indivi­dualne goste, što je bila novost i tra­žila drukčiji pristup organizaciji dola­ska gostiju.
Individualni gosti hodaju sami, no trebaju dobiti daleko više informacija o putevima jer oznake na raskršćima nisu dovoljne za snalaženje. Njih je nužno dočekati i upoznati sa smješta­jem, sa selom i s programom. Za njih je nužno napraviti tzv ‘road book’ ili pisani vodič kojega će nositi sa sobom. U vodiču nije dovoljno opisati samo pravce kuda se hoda, već treba opisati i niz detalja koje inače govori vodič koji prati skupinu. U pisanom vodiču je opis sela, uvod u prirodu, u pano­ramske vidike, u način krčenja šume za dobijanje zemlje za sadnju vino­grada i maslina, u povijest kapelica, u vremenu hodanja, u opisu plaža itd. Na kraju vodiča sam dodao i bazni francu­sko-hrvatski rječnik da se gosti mogu rudimentarno snaći ako im to treba.

Prvi naši individualni gosti su dobili i džepni GPS monitor s kojim im je bilo lakše snaći se na putu.
Interes individualnih gostiju za naše programe na otocima i po nacional­nim parkovima je bio trajan. Kroz 20 godina sam napravio oko 3.000 pisa­nih vodiča u formatu male knjižice s plastičnim koricama, s opisima puteva i s fragmentima zemljopisnih karata na koje sam ucrtao puteve kojima se šeće u prirodi.

Od 2000. godine do danas je preko poljskih puteva i šumskih staza, koje sam ponudio kao temelj za programe šetnji u prirodi, prošlo više od 15.000 gostiju iz Francuske u mojoj organiza­ciji i s mojom asistencijom. Čak smo i u godini 2020., najgoroj radi bolesti Covid, imali četiri gosta koji su uspr­kos svim upozorenjima i mjerama došli iz Francuske u Žrnovo šetati u prirodi.

Ako ovome broju pribrojimo i sku­pine šetača u prirodi koje dovode druge agencije iz Francuske, doći ćemo do preko 45.000 gostiju na šetnjama u prirodi po otoku Korčuli. Moram napo­menuti da gosti drugih agencija ne sta­nuju u selu, već u Korčuli i u Lumbardi.

Eto kako su banalni poljski putovi i zaboravljene šumske staze oko mog sela postali ozbiljna turistička atrak­cija. Nadam se da bi ova priča mogla zainteresirati druge profesionalce u turizmu, u prvom redu receptivne agente i turističke zajednice da, sli­jede i ovaj primjer, naprave slične programe u svojim sredinama. Na Pelješcu i u Primorju ima sela koja imaju šansu napraviti sličan program i dovesti goste u svoje sredine koje nisu na moru.

Ne zaboravimo da šetači u prirodi ne žele hodati asfaltiranom cestom, već poljskim i šumskim sta­zama, što znači pravi povratak u pri­rodu. Šetnja u prirodi je rekreacija i zdravlje, a ovakvi programi se izravno uklapaju u tzv. ‘održivi turizam’, čega su puna usta naših političara. Nadalje, ovo je program pravog, autentičnog, seoskog turizma, a ne onaj koji u selu nudi novosagrađenu vilu s bazenom, tenisom ili s fit dvoranom.