Većini ljudi ovo je bio još jedan tjedan u nizu, a nama koji na bilo koji način imamo veze sa školama, bio je onaj tjedan koji se dugo čekao. Stres, zbrajanje ocjena, računanje prosjeka, kalkuliranje, odrađivanje posla u zadnji tren i ljutnja jer je za neke stvari kasno, osjećaji su kroz koji je prošla većina nas, neovisno bili učenici, roditelji ili učitelji.
Zadnja dva tjedna provela sam opraštajući se od osmaša. Generacijama koje su mi „posebno posebne“ imam običaj napisati personalizirana pisma i uručiti im ih zadnji nastavni sat. Nekako mi je bilo logično da bi i ovotjedna kolumna trebala biti u tom stilu. Naravno, svjesna sam da ne postoji osmaš u Dubrovniku koji će kolumnu i pročitati pa da ne bi bio uzaludan trud sviračima, možda ju je bolje odmah uputiti roditeljima. I ne, nije mi u planu pisati o roditeljskim upitima za zaključne ocjene kojih sigurno ima u svakoj školi. Nemam namjeru pisati ni o velikom broju majki i očeva koji na toliko načina iskazuju zahvalnost djetetovim učiteljima i nastavnicima, pokazujući im da su svjesni koliko toga rade za njihovu djecu. Učitelje iz ovog teksta potpuno isključujem, a svu pažnju stavljam na djecu. Bit ću toliko subjektivna da ću na prvo mjesto staviti, naravno, osmaše.
Pregledajte im slike, pročitajte tekstove na njihovim majicama i dobro promotrite njihove izraze lica. Uzbuđeni su jer znaju da se jedna životna faza završila i to baš ona koju smatraju najdosadnijom i napornom. Nemojte im odmah reći da griješe. Saznat će sami, ovako ih možete samo dodatno iznervirati. A ruku na srce, svi znamo kakav je njihov trenutni pogled na nas odrasle. Uz činjenicu da dinosaure gledaju kao vršnjake baka i djedova, rečenica „Sve će ti jednom biti jasno“ njihovim ušima zvuči kao neartikularni glas izumrlog bića.
Dok budu plakali za školskim prijateljima i obećavali jedni drugima da se nikad neće zaboraviti, ne gledajte ih s podsmijehom na usnama. Oni u to doista i vjeruju i na to imaju svako pravo. Ne možete ih pripremiti na jačinu razočarenja koje može nositi izdano prijateljstvo ili na prvo slomljeno srce od strane školske simpatije. Koliko god grozno zvučalo, to treba doći spontano, a spontano u prijevodu znači „s lekcijom“. Njihovom. Ne našom.
Za nekoliko dana počet će panično gledati rang liste i birati škole. Ne hranite njihovu nervozu. Svakako, 90% njih u životu se neće baviti onom strukom koju danas izaberu za iduće četiri godine. Gubit će se i pronalaziti putem, baš kao što je i svatko od nas. Mijenjat će odluke, rađat će im se nove ideje i želje i odjednom će zaboraviti onaj plan o kojem su pričali od šestog razreda.
Za kraj, nikad, ali nikad se nemojte smijati njihovim željama. Sve i da vam kažu da će biti astronauti, Realovi nogometaši, holivudski glumci ili broj jedan kardiolozi u Europi, nitko nema pravo rušiti njihove želje i gušiti ambicije. I sasvim je nebitno je li izjava o medicini potekla iz usta učenika koji je jedva prošao s uspjehom dovoljan ili dobar, a izjava o Realu od dječaka koji ima petnaest kilograma viška. Jednom ušutkan glas kasnije se jako teško vraća. Već mu je jednom netko srušio ideale i opalio šamar, kako mi volimo reći, stvarnosti. Ali bit je da je ta stvarnost naša, ne njihova. Živimo u svijetu koji iz dana u dan mijenja svoje ruho, a mi trčkaramo i pokušavamo držati korak s njime. Ovo je njihov svijet i u njemu su njihove budućnosti. Najmanje što kao društvo možemo napraviti je ne pokušati im ga krojiti po svojim mjerama.
I još jedna stvar. Ovih dana dok gledate njihov entuzijazam i optimizam, pokušajte ukrasti malo toga od njih i prebaciti to u svoju svakodnevnicu. Barem onaj 1%. Dok mi odrasli tražimo razloge zašto nešto neće uspjeti, oni još uvijek traže razloge zašto bi moglo. I možda neće svi postati glumci, astronauti ili Realove zvijezde i možda će ih život odvesti na sasvim drugačije puteve, ali ono što imaju danas, hrabrost da sanjaju bez zadrške i vjeruju bez rezerve, jače je od bilo koje ocjene koju smo im mi učitelji upisali u dnevnike.
