Još jedno Svjetsko prvenstvo i svijet kao da je nakratko usporio, a Hrvatska pogotovo. Obaveze se odgađaju poslije utakmice, a sastanci završavaju ranije kako bi se ulovio stol u omiljenom kafiću. Razgovori o svakodnevnim brigama sad se zamjenjuju s analizama i golovima te vječitim pitanjem „Jesmo li pokradeni?“.
Čak i oni koji 365 dana ne gledaju nogomet, odjednom znaju tko igra i recitiraju biografije svakog Vatrenog. Kafići su puni, trgovi preglasni, automobili kockasti, a balkoni puni zastava. Nekoliko tjedana zaustavljaju se sve podijele i nekako, svi postajemo dio iste priče. Privremeno utihnu političke i društvene rasprave, a nadglasa ih zajedničko ustajanje sa stolica u onim ključnim trenucima kad se ispisuje sportska povijest. To zajedničko vikanje i vjerovanje dokaz je da taj nogomet uspije učiniti nešto što se danas rijetko može, uspije spojiti.
Druga posebna strana tih priča leži u činjenici da se tu ne radi o favoritima. U fokusu nisu oni za koje svi unaprijed znaju da će pobijediti. Najglasnije se navije za one kojima nitko nije predviđao uspjeh i poklanjao šanse, za malu reprezentaciju koja se nekako našla među velikanima, za igrača koji je do jučer igrao na starom igralištu i za momčad koja nema najveći budžet, ali ima najveće srce. U njima ćemo uvijek prepoznati sebe, tako male ispred svih onih projektora i ogromnih zaslona s kojih devedeset minuta ne skidamo pogled, a čak se i treptanje čini kao gubitak vremena i prilika za propustiti „onaj“ trenutak.
Većina nas nije rođena s prednošću i ne krećemo u najboljim uvjetima. Većina nas zapravo svaki dan vodi svoje male utakmice, samo što njih nitko ne prenosi na televiziji i nemaju svoje komentatore koji prate svaki potez. Mali čovjek zna kako izgleda boriti se protiv jačega i zato razumije autsajdera bolje nego itko i zato mu plješće. Ne zbog toga što je siguran da će pobijediti, nego zato što zna koliko vrijedi pokušati. Nisam nikakav sportski stručnjak, zapravo jako sam daleko od toga, ali usudit ću se reći da je u tome najveća ljepota sporta.
I zato ovi dani nisu nikakvo pretjerivanje, već opravdana nogometna euforija. To Svjetsko svake četiri godine podsjeti na sve ono što u međuvremenu zaboravimo i potisnemo, da „zajedništvo“ ne mora biti samo izlizana riječ za svečane govore naših političara. Može biti i onaj trenutak kad pedeset potpunih stranaca zajedno slave gol, kad stariji prepričavaju neka davna prvenstva, a svako dijete na ulici hoda u Modrićevom dresu.
I da se još malo vratimo na autsajdere, zar postoji netko tko tu ulogu nosi bolje od nas? Mala zemlja na karti svijeta, s manje stanovnika nego što neki gradovi imaju kvartova, a opet uvijek nekako pronađemo način da stanemo uz bok najvećima i izazovemo im migrenu. Odrasli smo slušajući kako su drugi veći, moćniji i bogatiji i onda ovakve pobjede predstavljaju puno više od samog rezultata. I ne gledamo samo jedanaest igrača, nego dio vlastitog identiteta, onu poznatu, tvrdoglavu crtu koja odbija prihvatiti da je unaprijed određeno tko smije sanjati velike snove, a tko ne.
