Kao što cijelu godinu čekamo nešto, tako smo čekali i ovaj lipanj, mjesec kada gradovi uz more već značajno mijenjaju svoj ritam. Otvorile su se škure koje su cijelu zimu bile zatvorene, uredile tarace restorana i kafića, oprali su se izlozi i pripremili apartmani. I svi, htjeli to priznati ili ne, pričaju o sezoni. Kod nas ona nije samo godišnje doba, već čitavo jedno stanje uma. Po njoj planiramo godinu, računamo prihode, određujemo godišnje odmore i prognoziramo hoće li ovo ljeto biti bolje od prošlog.
I dok tako promatramo grad kako se priprema za još jednu turističku priču, možemo uočiti još nešto što u posljednje vrijeme postaje novo normalno. Na gradilištima, u restoranima, trgovinama, hotelima i dostavama sve je više lica koja ne govore naš jezik. Mladić iz Nepala nosi kutije u trgovinama, djevojka s Filipina poslužuje kavu, a mlad čovjek iz Indije vozi dostavno vozilo. I sve ono što je prije nekoliko godina bilo neobično, danas je postalo svakodnevnica.
I ovdje nema kritike. Ovo je samo činjenica. Hrvatska se mijenja i možda se mijenja brže nego što smo spremni priznati. Dok gledamo sve ove ljude koji nam dolaze s drugog kraja svijeta, teško je ne pomisliti na sve one koji su otišli. Ne znam kakav je postotak obitelji koje nemaju baš nikoga negdje u Njemačkoj, Irskoj, Austriji ili još dalje. Nebitno radilo se o sinu, bratu, prijateljici s kojom smo dijelili školsku klupu ili obiteljskom prijatelju kojeg viđamo samo posebnim danima u godini. Većina nas se odmah može sjetiti nekoga tko je spakirao život u nekoliko kofera i potražio priliku negdje drugdje. I zar to nije paradoks?
Naši ljudi odlaze raditi u tuđe zemlje, a ljudi iz drugih dolaze raditi u našu. Na jedan način, svatko od njih nosi istu priču; nadu, nesigurnost i želju za boljim životom. Razlike su samo u adresama. Postojalo je i ono vrijeme kad smo stalno slušali priče o odlascima, o mladima koji ne vide budućnost ovdje i praznim školskim klupama te gradovima koji polako ostaju bez ponosnog broja stanovništva. Danas su te priče ipak nešto drugačije. Slušamo o nedostatku radne snage, o tisućama stranih radnika i pitanju bismo li bez njih uopće funkcionirali!?
I dok se društvo dijeli na one kojima to smeta i one koji to spremno pozdravljaju, propuštamo postaviti jedno puno bolje pitanje. Kako smo postali zemlja iz koje ljudi odlaze, a istovremeno zemlja koja treba sve više ljudi da bi mogla normalno funkcionirati? Odgovor sigurno nije jednostavan i ne može ga se pronaći u samo jednoj političkoj odluci, jednom zakonu i jednom mandatu. Možda se godinama skupljao u malim razočarenjima i plaćama koje nisu pratile troškove života, u stanovima koje mladi ne mogu kupiti i osjećaju da negdje drugdje život nudi više.
Unatoč svemu, mislim da ono što nas treba najviše zanimati nisu brojke ili statistike, nego ljudi. Mladić koji je stigao iz Nepala vjerojatno nekome nedostaje jednako kao što nama nedostaju naši koji su otišli. Sigurno postoji netko tko i njega čeka, s kime se čuje preko videopoziva i tko ga moli da se čuva te da se vrati doma prvom prilikom. Jer kad maknemo etikete, ostaju samo ljudi koji u sebi nose želju za boljim životom, a to je priča koju razumijemo svi, neovisno odakle dolazimo. I dok se grad puni turistima i dok se zagrijava još jedna sezona, možda bi vrijedilo zastati na trenutak i pogledati oko sebe. Hrvatska koju poznajemo polako se mijenja. Neki će komentirati da je to dobro, drugi da nije, ali promjena nas ionako ne pita za dopuštenje. Ona jednostavno dođe, baš kao što svake godine dođe i ljeto, a na nama je da odlučimo hoćemo li u toj novoj Hrvatskoj jedni drugima biti stranci ili ljudi.
