Već sam jednom pisala o razgovorima koje možete čuti samo ako ste malo pažljiviji u kafićima gdje volite ispijati kave ili pak gdje povremeno pođete potrošiti koji sat slobodnog vremena. Ta kolumna svodila se na tračeve i sitne razgovore čiji akteri vole uključiti ljude koje zapravo ne poznaju, ali barataju informacijama o njihovim privatnim životima kao da svakodnevno s njima provode vrijeme. Istina, toga ima jako puno i nećemo se lagati, postalo je dio društvene norme, ali potrebno je naglasiti da postoji i ona druga strana. Mojom srećom, u nju sam se i osobno uvjerila. I to sasvim slučajno, čekajući red u Studenca, ne očekujući da ću u tom trenutku čuti nešto što će mi danima odzvanjati u mislima.
Ispred mene je stajala gospođa srednjih godina i razgovarala s prodavačicom koja je umjerenom brzinom otkucavala artikle te joj ih pomagala spremiti u vrećice koje je gospođa donijela sa sobom. Nisam obožavatelj tuđih razgovora i često mi bude preko glave i vlastitih misli, ali ovaj razgovor mi je privukao pažnju od prvog trenutka. “Ljudi se danas boje biti dobri i pokazati neke osjećaje” sigurno nije rečenica koju očekujete u 15:00 sati u lokalnoj butizi dok pokušavate shvatiti zašto se po ovoj vrućini pošli pješke, a ne automobilom. Gospođin odgovor “Boje se ostati nezaštićeni i iskorišteni” potpuno vam skrene pažnju od unutarnjeg monologa koji se odigravao u vašoj glavi samo nekoliko trenutaka prije. Ne želim prepričavati ostatak razgovora jer živim veoma blizu tog Studenca i ako nekim čudom prodavačica i čita ovu kolumnu, mislim da mi pri idućoj kupnji ne bi bilo najugodnije, iako ovim tekstom želim naglasiti nešto što je hvalevrijedno. Što da vam kažem, za ženu je zdravo da si ostavi zdravu dozu posramljenosti.
Svakako, ove dvije rečenice su sasvim dovoljne da vas bace u razmišljanje. Kada smo točno počeli poistovjećivati dobrotu sa slabošću i kada smo odlučili da je sigurnije ne pokazati emocije nego riskirati da ih netko ne prihvati, ili još gore, iskoristi? Nije problem u tome što vremenom postajemo oprezniji. Život vas tome nauči i bilo bi neozbiljno tvrditi da apsolutno svi ljudi dolaze s dobrim namjerama, ali problem nastaje onda kad oprez preraste u opravdanje za hladnoću. Ponekad mi se čini da smo počeli živjeti u vremenu gdje se više cijeni distanca nego bliskost, kao da smo potpisali nekakav društveni ugovor prema kojem dobrotu treba držati pod kontrolom, a emocije pažljivo dozirati. Najveći paradoks je pak u tome što svi želimo naići na dobre ljude, ali istovremeno nosimo jedan oklop s kojim mislimo da smo sigurni i da nećemo ispasti naivni. Uostalom, koliko god bježali od te naivnosti, smatram da ne postoji nešto ljepše i čišće od nje. Dokaz je da vam je ispod kože sve čisto, da su vaše namjere i djela usklađene s vašim mislima, a u tome nikad nema ništa loše. Čak ni onda kad se netko okoristi od to. Svakako, to ne ostaje na obraz vama, već druga strana tu težinu nosi sa sobom.
Možda zbog ovoga svega nikoga više ne želim uvjeravati da dobrota nije slabost, ali eto, jedan usputni razgovor potvrdi da nas je puno sa sličnim mislima, samo što to nije baš tema koju ćemo onako iz rukava izvući na sljedećem obiteljskom ili prijateljskom druženju. Oni koji su odlučili u to ne vjerovati, ionako će u svakom lijepom postupku tražiti skrivenu namjeru, u svakom osmijehu interes, u svakoj pomoći korist, a u svakoj iskrenosti računicu. Na kraju, ne određuju nas ljudi koji su nas razočarali, nego način na koji smo odlučili ići dalje nakon toga. Nebitno radilo se o poslu, školovanju ili prijateljstvu. Za apsolutno sve od navedenog vrijedi isto! Često je snaga ostati čovjek u svijetu koji vas uvjerava da je bolje suprotno. A ako je cijena da vas zbog toga netko smatra naivnima, sigurno ju je pametnije platiti nego, pokušavajući se zaštiti od loših ljudi, izgubiti sebe.
