Tko god ujutro iz smjera Konavala i Župe ide u grad, zna što znači Ilijina glavica u 7:30. Isti ti ljudi znaju i za još jednu pojavu, a to su svi oni vozači koji se redovno naprave blesavi, zaobiđu cijelu kolonu i koristeći desnu traku uvale se ispred vas tik do semafora. I da je takvih primjera nekoliko, čovjek bi imao razumijevanja i pomislio da su to doista ljudi koji se nalaze u hitnijoj situaciji od njega samog. Kako to nije slučaj, češće se možemo zapitati: „Pa dobro, tko je tu budala?“
Slične situacije se mogu vidjeti i u drugim dijelovima grada, posebno u one udarne ure vraćanja s posla kad se u semafor gleda kao u fatamorganu koja se nikako ne približava, nebitno koliko dugo mi sjedali u automobilima, udaljenost od nje ostaje ista. Nisam prometni stručnjak i nemam namjeru analizirati situacije na dubrovačkim prometnicama, ali rado bih povukla jednu paralelu, a to je: kakav si vozač, takav si i čovjek.
Ako pogledamo iz drugog kuta, automobili su jedno od rijetkih mjesta gdje čovjek zapravo ostaje sam sa sobom. Nema publike pred kojom treba ispasti pristojan i ostaju čiste odluke; čekati svoj red ili ga pokušati preskočiti? Kako na cesti, tako i u životu. Hoće li zahvaliti kad ga netko pusti ili smatrati to podrazumijevanjem? Kako na cesti, tako i u životu. Hoće li usporiti ili riskirati tuđu sigurnost? Kako na cesti, tako i u životu. Koliko god zvučalo čudno, sličnije je nego što na prvu mislimo. Jer onaj tko bez grižnje savjesti zaobiđe pedeset automobila i ugura se ispred svih njih time ne pokazuje svoje vozačke sposobnosti, već svoj odnos prema ljudima. Time govori da njegovo vrijeme vrijedi više od tuđeg, da su pravila tu za neke druge i da je red nešto što se poštuje samo u onim situacijama kad nam to odgovara. Najveća ironija je od svega je što će se upravo takvi profili ljudi najviše naljutiti kad to netko učini njima. I onda će biti najglasniji, pričom o pravdi i poštenju ljudima oko sebe ostavljat će dojam moralnih vertikala. A istina… da ne može dalje od toga. Kao u životu, rekla sam vam.
Možda u tome podsvjesno leži razlog zašto nas promet toliko nervira. Nije stvar u jednom automobilu koji se ubacio ispred nas, u jednoj minuti gdje kasnimo negdje. Stvar je u osjećaju da se pred našim očima ponovno potvrđuje ono što najčešće vidimo izvan ceste; da se snalažljivost brka s bezobzirnošću, a sebičnost s „tko je kao ja“ pameti. Nažalost, to navodi na prešutno prihvaćanje ideje da je uspješan onaj koji pronađe način kako što bolje zaobići pravila, a ne onaj koji ih poštuje. Kao da je budala onaj koji čeka svoj red, a ne onaj koji ga bezobzirno ignorira.
Uvijek se držim one da se karakter rijetko vidi u velikim situacijama, već u ovakvim malim svakodnevnicama koje skoro pa ignoriramo. I nikako u trenucima kad nas svi gledaju, već kad mislimo da smo skriveni od pogleda ostalih. Društvo se ne gradi velikim govorima o poštenju i kulturi. Gradi se onim malim, svakodnevnim odlukama koje skoro izgledaju pa nebitno. U tim sitnicama nastaje slika grada gdje živimo. A grad je uvijek onakav kakvi su i njegovi ljudi. Sve ostalo je samo kulisa.
