Kraj svake školske godine nosi kaotičnost koju mogu shvatiti samo oni koji su na neki način u tom sustavu, bilo da se radi o učenicima, njihovim roditeljima ili učiteljima i nastavnicima. Ovi prvi već odavno odbrojavaju dane do ljeta, roditelji u e-dnevnik ulaze češće nego u vlastite poruke i napamet znaju svaku dobru i onu manje dobru ocjenu, a učitelji pokušavaju očuvati još ono malo snage što im je ostalo.
S jedne strane imamo djecu koja su od rujna tek gostovala u školi, ne izvršavajući svoje obveze i trudeći se sad ispraviti sve propušteno. Bilježnice se posuđuju u zadnji trenutak, instrukcije postaju hitne, a gradivo koje se vješto ignoriralo, sad treba ispraviti preko noći. Učenici su pod stresom, a dio tog stresa ne dolazi samo iz škole, nego iz vlastitog nereda koji ih na kraju ipak sustigne. Ne možemo reći ni da su roditelji puno mirniji. Što je dan zaključivanja ocjena bliže, tako raste broj poruka, poziva i onih „samo kratkih“ razgovora. Nekad se moli, nekad se pregovara, a ponekad se stvara osjećaj kao da ocjena nije rezultat rada tijekom godine, nego stvar dogovora u posljednjih nekoliko dana.
Nemam namjeru sve staviti u isti koš jer to bi bilo jako daleko od istine. I dalje postoje učenici koji marljivo rade tijekom cijele godine te roditelji koji svoju djecu ne brane pod svaku cijenu, već ih uče odgovornosti, radu i činjenici da je ocjena ništa više, nego rezultat njihovog vlastitog truda. Ne želim pažnju staviti samo na one koji će odgovornost pokušati prebaciti na sve, osim na onoga kome ta odgovornost doista i pripada. Uvijek je lakše reći da je učitelj prestrog, a njegovi kriteriji nerealni. Lakše je tražiti dodatnu priliku, nego objasniti zašto sve prethodne nisu bile iskorištene. I upravo tu dolazimo do problema koji je puno veći od jedne zaključne ocjene.
Stvaramo generacije koje sve teže prihvaćaju da trud ne može doći u zadnji trenutak te da postoji nešto što se zove proces, nešto što će im puno više trebati u kasnijim fazama života, kad oko njih ne budu ni mama ni tata, kad ne bude postojala opcija kasnih mailova i zakazanih informacija, kad budu ovisili sami o sebi i rezultatima isključivo vlastitoga rada ili nerada. Školu, kao društvo, pretvaramo u mjesto gdje se skupljaju brojke, a trebala bi biti mjesto gdje djeca, osim gradiva, uče što je odgovornost, disciplina i navika, a gledanje vlastitim pogreškama u oči dio je svačijeg puta. Čini mi se da je upravo ovo nabrojano postalo popis lekcija koje se danas najviše trudimo izbjeći i pronaći neki brži, jednostavniji i bezbolniji put.
Možda bi kraj ove školske godine mogao biti dobra prilika i podsjetnik da djecu nećemo zaštititi tako da ih spasimo od svake loše ocjene, posljedice i pogreške. Zaštitit ćemo ih jedino onda kad ih naučimo da odgovornost nije kazna, nego dio odrastanja. Doći će dan kad ih neće definirati zaključna ocjena, nego sposobnost da budu uporni kad je teško, da priznaju kad nisu dali dovoljno od sebe i da razumiju kako ne postoje rezultati preko noći. A učitelji? Nisu to neprijatelji ničije djece. Postaviti granicu, tražiti rad i odbijati pretvoriti ocjenu u predmet dogovora je „kičma“ s kojom ponekad nije lako opstati. I vjerujte mi, oni su prvi koji će, ako mogu, pokušati pripomoći učeniku s tom zloglasnom zaključnom ocjenom, ali samo onda kad vide da će im to doista biti usluga, a ne stepenica koju će sad preći, ali će ih puno skuplje koštati kasnije u životu kad shvate da oruđe koju su trebali izbrusiti u školi, u budućnosti neće biti dio njihovih životnih vještina.
