Nakon norijade u petak, svi komentari starijih i mudrijih su napokon dobili svoj smisao. Komplimenti kao „propala generacija“, „nema tu odgoja“ i najslavniji od svih komplimenata i komentara „mi takvi nismo bili“ napokon imaju svoj alibi, i to javni. Ali što je s drugom stranom medalje?
Možda mi je ovogodišnja norijada bila posebno emotivna jer sam gledala generaciju srednjoškolaca s kojom sam započela svoju radnu karijeru u osnovnoj školi i kojima sam došla u drugom polugodištu osmog razreda. U nekih šest mjeseci zajedno smo odradili ekskurziju, terensku nastavu u Vukovaru i prošli kroz čitav onaj stres kraja jednog i početka drugog razdoblja, a svaki razrednik osmaša znat će točno o čemu pričam. I sjećam se te djece, danas mladih ljudi. Sjećam se svega lijepoga što nose u sebi, sposobnosti za koje su tek u godinama nakon našeg druženja shvatili da ih imaju i osmijeha kojim bi mi uzvratili moj osmijeh upućen njima.
I odmah da se razumijemo, treba jasno reći da neke stvari nisu normalne. Napadanje policajaca, miješanje povijesno-političkih tema i poklika i bacanje pirotehnike samo su neke od loših stvari koje su se dogodile u petak i nad kojima bi se svi zajedno trebali zamisliti. Ponavljam, zamisliti, a ne bacati javni linč na cijelu jednu generaciju i budućnost, kako volimo reći, kojoj ostavljamo svijet. Maturanti nisu pali s Marsa posljednji petak u svibnju. Mi smo ih odgojili!
Oni su generacija koja je odrastala uz komentare punih mržnje ispod objava na društvenim mrežama, uz odrasle koji jedni na druge psuju po cestama i trče ne obazirući se na prolaznike kako bi stigli od točke a do točke b. Generacija su koja je iste te odrasle gledala kako varaju sustav gdje god stignu, a onda njima govore da budu pristojni te političare koji pred kamerama punim glasom viču jedni na druge, a na koncu ispadnu materijali „za isti koš“. I najbolnije od svega, oni su generacija koja je naučila da je važnije biti glasan, a ne dobar. Zato mi je zanimljivo kako brzo peremo ruke od njih, kao da se radi o nekom zasebnom projektu koji se sam pokvario, a svi smo duboko u sebi svjesni istine. Djeca uvijek postanu ogledalo vremena u kojem su odrasli.
Ako su maturanti u petak mislili da je kaos zabava, koliko je to povezano s činjenicom da su godinama gledali društvo oko sebe kako od svakodnevice prave isti taj kaos, samo na malo drugačiji način?! Ako ne znaju poštovati prostor oko sebe, možda je zato što predugo gledaju odrasle koji ne poštuju ljude, institucije ili čak vlastiti grad?! Na ova pitanja nisam naišla ni u jednom od mnogih članaka ili još bolje, u moru komentara ispod tih članaka.
Osim ovih prizora, u petak sam vidjela i puno stvari koje svakome izmame osmijeh na lice i onih nekoliko suza koje sami sebi ne želimo priznati. Vidjela sam maturante koji grle nastavnike i koji punim srcem zahvaljuju razrednicima na svemu što su radili za njih u proteklih nekoliko godina. Vidjela sam uplakane mlade ljude koji su svjesni da im se završava jedno životno razdoblje i zapitala se koliko je njih zapravo svjesno svih razdoblja koji su tek pred njima. I vidjela sam lijepu budućnost u koju čvrsto vjerujem.
Za kraj, sjetite se da na mladima svijet ostaje, ali nikako sam od sebe. Netko im ga prvo mora pokazati!
