Svečana premijera filma ‘Otkrhnuti’, filma o najvećoj ljudskoj boli, traumi, ali i oprosti održana je ovog ponedjeljka navečer u Kazalištu Marina Držića. Riječ je o dokumentarnom filmu redateljice i scenaristice Slavice Šnur koja je donijela priču o boli koju roditelji djece poginule u Domovinskom ratu i danas nose u sebi. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je prema nekim podacima poginulo 402 djece, od Slavonije do Dubrovnika, a upravo je Dubrovnik drugi grad u Hrvatskoj po broju poginule djece.
-Dubrovnik – Grad koji je bio okružen s kopna, mora i iz zraka, koji je pobijedio, koji nikada nije bio pokoren, ali istovremeno grad koji se vrlo često po pitanju Domovinskog rata stavljao sa strane. Uvijek su ga neki drugi branili. Nikada se do kraja nisu obilježavale obljetnice kako je to zaslužio. Grad koji nema spomenik braniteljima, koji nije dovoljno odao počast žrtvi svojim herojima je grad koji kreće u novom smjeru. Grad koji je počeo slaviti svoje obljetnice i počeo prepoznavati žrtvu zbog koje danas živi kao slobodarski Dubrovnik. Međutim, najveću žrtvu koju je grad mogao dati su dječji životi, djetinjstva koja su prestala postojati, koja su se utkala u slobodu onoga što danas živimo. Branitelji su bili spremni dati svoje živote, ali djeca su živjela jedno bezbrižno djetinjstvo, malo u strahu, malo u igri. Nikome ništa skrivili nisu, ali su njihova djetinjstva i budućnosti odjednom prestali postojati. Životi njihovih roditelja su prestali biti normalni. To je najveća žrtva koju je ovaj grad dao za svoju slobodu. Vrlo skoro izgradit ćemo onakav spomenik kakvi su dubrovački najveći heroji – naši anđeli i zaslužili – rekao je prije premijere filma dubrovački gradonačelnik Mato Franković.
Predsjednica Udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Marija Lukšić, jedna od majki koja u ovom filmu iznosi svoju potresnu priču naglasila je kako joj je emotivno bilo jako teško sudjelovati u ovome filmu.
-Jako sam dugo razmišljala o tome, nije lako iznositi svoju bol iz svog srca, to je težina koju, ne daj Bože, da itko ikada više proživi. Ipak smo se odlučili na snimanje da bi još netko čuo i osjetio našu bol i težinu koju nosimo već punih 30 godina. Željeli smo da se glas vapaja čuje što dalje jer djeca našeg grada zaslužuju da se čuje da su ih ubile srpsko-crnogorske horde, da se čuje da su to nedužna djeca koja su ostala u gradu, čuvati ga i braniti ga. Ali, ipak, Bog je ocijenio da su oni jedni od najboljih te ih je uzeo k sebi. Sretni smo što u udruzi imamo 20 naših anđela koji na drugom svijetu, koji je puno važniji od onoga u kojem sada živimo, misle na nas, mole se za nas i čuvaju nas te nam pružaju snagu i moć da možemo voditi borbu za njih u smislu poštovanja i suosjećanja. Nije nam lako, ne dao Bog nikome da osjeti ono što smo mi osjetile – rekla je Lukšić te dodala kako su odmah primijetile kako je redateljica Šnur osjećajna i moralna osoba, bliska njihovoj boli te su pristale na snimanje filma.
-Odlučile smo iznijeti svoje priče koje su duboko u nama. Osjetile smo potrebu da to izađe iz nas. Sretni smo da se ovaj film snimio. Vjerujem da će biti važan za povijest naše djece. Koliko god će ljudi teško gledati i slušati ovaj film, treba ga dati u škole i pokazati, neka se djeca hrabre. Nikad se ne zna kad što koga čeka. Neka vide što su generacije prije njih doživjele – naglasila je Marija Lukšić.
Redateljica Slavica Šnur istaknula je kako joj ovaj film jako puno znači upravo zbog mama koje su pristale da ona uđe u njihove ranjene duše, da javno pokaže njihovu bol kojoj su se ponovno izložile.
-One svjedoče jednu esenciju boli, najveći gubitak – gubitak djeteta. Ignorirati tu činjenicu i ne pokazati empatiju bilo bi nemoguće. To je podrška svim roditeljima koji su ostali bez svoje djece. Zato ovaj film ima posebnu vrijednost. Građu za film počela sam skupljati prije četiri godine. Sve je počelo u Pridvorju na jednom seminaru gdje sam prvi puta stupila u kontakt s voditeljicama udruga i s roditeljima. Godinu i pol dana smo snimali, montirali šest mjeseci. Majke su pristale odmah, ali bio je to proces, trebalo je vremena da steknu povjerenje u mene i da se otvore te da mi dozvole da uđem u njihovu nutrinu. Poslije smo izvrsno surađivale, zajedno smo plakale i smijale se – rekla je redateljica Šnur.
Producent filma Stipe Majić rekao je kako mu film znači jako puno jer njime zaokružuje opus koji je želio napraviti, a to je obraditi najranjiviju skupinu – ranjenike vukovarske bolnice, branitelje koji su završili u srpskim koncentracijskim logorima i najvažniju temu, poginulu djeca u Domovinskom ratu.
-Drago mi je da je puno ljudi došlo na premijeru. Ovim filmom htio sam potaknuti javnost da ti zločini ne ostanu nekažnjeni i mislim da će ljudi kada pogledaju ovaj film promijeniti percepciju vezanu za tu temu – rekao je Majić.
-Ovo je jedan od najvažnijih filmova koji ste ikada gledali, film je to koji ćete zauvijek pamtiti. Film o onima koji su tu, nevidljivi među nama, već 30 godina i trpe veliku bol. Otkrhnuti govori o onima koji bi danas bili sportaši, pjevači, glumice, vatrogasci, o onima čiji su snovi zauvijek prekinuti. S gubitkom djeteta sva roditeljska radost, sreća i snaga gase se. Nakon takve tragedije svatko od tih ljudi ostaje do kraja života otkrhnut – istaknuto je prije same premijere ovog potresnog filma u kojem su brojne majke i očevi iznijeli detalje o djetinjstvu svoje djece koja su potom stradala u Domovinskom ratu.