Kardinal Franjo Šeper nije samo velika ličnost naše domaće crkvene povijesti već cjelokupne Katoličke crkve osobito za njenu pokoncilsku obnovu. Međutim, ova knjiga nam je privukla pažnju jer se radio o prvoj cjelovitoj biografiji kardinala, ali i o rezultatu dugogodišnjih arhivskih istraživanja i smještanja u kontekst njegova života te djelovanja – rekao je na početku treće tribine u susret sv. Vlahu u četvrtak u Dvorani pape Ivana Pavla II gdje je predstavljena knjiga Josipa Kajinića ‘Kardinal Franjo Šeper: uloga i značenje u promjenama u Katoličkoj Crkvi i društvu’.
Monografija mladoga istraživača Josipa Kajinića o kardinalu Franji Šeperu (1905.-1981.) rezultat je višegodišnjega istraživačkog rada u domaćim i inozemnim arhivima. Osim Šeperove biografije donosi se i niz novih podataka o njegovu djelovanju na položaju zagrebačkoga nadbiskupa (1960.-1969.), ali i prefekta vatikanske Kongregacije za nauk vjere (1968.-1981.).
– Ovo djelo prikazuje njegov rad i djelo na različitim dužnostima i službama te njegovoj katehetsko-pastoralno djelovanje stavljeno u kontekst tadašnje društveno-političke situacije i specifičnosti položaja Katoličke crkve u komunističkom sustavu. U monografiji se donose brojni podatci iz do sada neiskorištenih izvora – dokumenti iz Vatikana i Italije koji doprinose stjecanju novih spoznaja o Šeperu i djelovanju Crkve u njegov vrijeme, o samoj upravi, odnosima unutar nje, odnosima Crkve i države, protokolu 1966. te slično – ispričao je recenzent knjige, Dubrovčanin dr. sc. Jakša Raguž s Instituta za povijest.
Šeper je ne samo svjedočio osuvremenjivanju (tal. aggiornamento) Crkve već je u tome procesu bio aktivni protagonist, a imenovanjem na mjesto prefekta spomenute kongregacije (1968.) postao je de facto desna ruka pape Pavla VI. Obavljajući tu službu, kao jednu od najodgovornijih u rimskoj Kuriji, zalagao se oživljavanje zaključaka Drugoga vatikanskoga sabora kao što su, naprimjer, veće sudjelovanje laika u crkvenome životu, trajni đakonat, za ekumenski dijalog kršćanskih crkava, ali i međureligijski dijalog.
– Iako je otišao u Rim, Šeper nije zaboravio svoju Domovinu i narod pa je 1971. bio sudionikom Međunarodnog marijanskog kongresa u Zagrebu, a 1976. bio je prisutan po cijeloj Hrvatskoj na proslavi Gospe hrvatskog zavjeta. Bio je realist koji je nastojao da Crkva djeluje u skladu sa suvremenim potrebama vjernika i društva. Nije bio borac poput njegova prethodnika kardinala Alojzija Stepinca, ali nije bio ni miljenik narodnih masa poput njegova nasljednika kardinala Kuharića. Nije promijenio svoje stajalište prema komunističkom režimu, već samo pristup. Bio je, kako kaže Kajinić, vrijedan radnik na dobrobit Crkve, djelujući pri tome tiho, temeljito i sustavno – iznio je.
U svojoj je matičnoj nadbiskupiji, a preko nje i u čitavoj Katoličkoj crkvi u domovini, poticao razvoj katoličkoga vjerskog tiska, obrazovnih ustanova, karitativni rad te dušobrižništvo iseljeništva. Veliki je bio njegov angažman i u pitanju prostorne reorganizacije katoličkih dijeceza na području tadašnje Jugoslavije, kao i u procesima uravnoteženja crkveno-državnih odnosa nakon potpisivanja diplomatskoga protokola 1966. godine o kojemu se u knjizi daju novi podaci i pogledi. Šeper je bio ne samo jedan od najviše rangiranih Hrvata u povijesti Svete Stolice, nego i jedan od najvažnijih domaćih prelata u 20. stoljeću. Sadržaj knjige jasno daje odgovor na pitanje zašto je Franjo Šeper išao ususret promjenama i ostvario iznimno uspješnu crkvenu karijeru – jer je bio sposoban čovjek s karakterom koji je poštivao hijerarhiju i načela te bio iskren i otvoren.
– On je doista bio iznimna ličnost. Bio je vrlo problematičan komunističkim vlastima jer mu nisu mogli naći neku životnu okolnost kojom bi ga eliminirali. Pritisci su trajali sve do 1951. godine kada ga je nadbiskup Stepinac odlučio nakratko premjestiti s dužnosti nadbiskupskog tajnika koja je jednako bila zahtjevna, a to je bilo mjesto župnika u zagrebačkoj Župi Trnje – radničkoj župi, siromašnih ljudi u vremenu koje je bilo relativno blizu nakon završetka Drugog svjetskog rata. U duhovnom i materijalnom smislu bilo je puno posla. Tu je uspijevao usprkos svim nedaćama, među ostalim, podizanja optužnice zbog skupljanja milodara. To je upotpunilo povjerenje kod kardinala Stepinca i kad je Sveta stolica morala odlučiti za upravu Zagrebačke biskupije kako ne bi bila prazna stolica, na njegovu preporuku odabrali su Šepera. Bio je iznimno obrazovan, poznavao je nekoliko stranih jezika, bio je vrhunski teolog, prošao je različite faze od duhovnika u pučkoj školi preko rektora bogoslovnog sjemeništa do nadbiskupskog tajnika u vremenu dolaska totalitarnih režima. Nadbiskupom koadjutorom imenovan je 1954. i to je bio do smrti Stepinca, uslijed čega je postao i rezidencijalnim nadbiskupom – objasnio je Kajinić.
Njegovo vrijeme nadbiskupstva nije bilo dugo. Često je izbivao zbog Drugog vatikanskog koncila, ali je napravio je mnogo. Osnovao je 22 nove župe, oživio je tiskovnu i izdavačku djelatnost Crkve u kojima su se iznosile razne koncilske odluke. U tom vremenu Glas Koncila postao je jedini oporbeni list s nacionalnom tiražom koja je dosezala stotine tisuće primjeraka. Sav taj rad utjecao je da je imenovan kardinalom čime je priznat značaj Crkve u Hrvatskoj. Također, u isto vrijeme postao je prefektom Kongregacije za nauk vjere što je iznenadilo ondašnju vlast te postao prvim visokim dužnosnikom u Rimu s područja država pod komunističkim režimom.
Zanimljivo, kardinal Šeper imao je višestruke veze i s Dubrovnikom – prvi ga je put posjetio upravo za Festu sv. Vlaha 1941. godine kao mladi svećenik i tajnik nadbiskupa Stepinca koji je te godine predvodio Festu, a trideset godina kasnije, na znamenitoj jubilarnoj Festi 1972. godine Šeper je s američkim kardinalom Wrightom predstavljao papu Pavla VI i propovijedao. Boravio je u Dubrovniku više puta, između ostaloga i 1967. godine prilikom povratka s hodočašća u Svetu Zemlju.