U staroj sakristiji crkve Gospe od Karmena danas se isprepliću prošlost i sadašnjost. Među kamenim zidovima povijesne crkve, čiji današnji oblik potječe iz 17. stoljeća, smjestio se prostor u kojem nastaju violine i viole, ali i mjesto na kojem se posjetiteljima otkriva cijeli svijet jednog gotovo zaboravljenog zanata. Ovdje se može vidjeti drvo od kojeg instrument nastaje, alati kojima se obrađuje, prirodni pigmenti, smole, eterična ulja i lakovi, ali i upoznati proces kojim nekoliko komada drveta, nakon mjeseci strpljivog rada, postaje glazbeni instrument.
Iza ove priče stoji Željko Ćatić, dubrovački restaurator i lutijer, čovjek koji je ljubav prema drvu nosio još od djetinjstva provedenog na Lokrumu. Nakon 25 godina rada u Dubrovačkim muzejima, svoje znanje i iskustvo usmjerava prema gradnji gudačkih instrumenata, a ono što je počelo kao obiteljska inspiracija preraslo je u projekt koji povezuje njegovu obitelj, glazbu, kulturnu baštinu i Dubrovnik.
Prostor koji je čekao svoju novu priču
Crkva Gospe od Karmela, jedan je od prostora u kojem se dubrovačka povijest osjeća na svakom koraku. Današnji oblik dobila je 1633. godine, prije velikog potresa koji ju je teško oštetio, a u kojem se urušila i kupola. Na ovom je mjestu ranije stajala crkvica svetoga Ivana, dok je današnja crkva ukrašena djelima velikih talijanskih majstora. Na oltaru posvećenom Republici nalazi se grb Dubrovačke Republike, baš kao i na pročelju crkve.
U crkvi se i danas provode restauratorski radovi, zbog čega neka originalna djela još nisu vraćena na svoja mjesta. Privremeno ih zamjenjuju kopije koje su izrađene kako bi se očuvala cjelina prostora dok se ne završe radovi.
– Još će neki restauratorski radovi biti u njoj ove zime tako da nisu vraćeni originali. Ovo su kopije koje smo mi napravili, a zamijenit će ih do sljedeće godine kako bi crkva izgledala ljepše. Na balaturu se moraju vratiti restaurirane slike i propovjedaonica. To je sve spremno, čeka se završnica – objašnjava Ćatić.
Upravo je u tom povijesnom prostoru pronašao mjesto za projekt koji je dugo nosio u sebi. Kada je slučajno pronašao prostor, privukao ga je njegov karakter, a nakon što je projekt predstavio Dubrovačkoj biskupiji, župnik mu je dao ključeve kako bi ga mogao razgledati.
– Privukao me baš taj prostor. Nekako mi je bio inspirativan, romantičan, pozitivan i odmah sam osjetio da bi se tu moglo napraviti nešto ozbiljnije – kaže.
Tako je dio nekadašnjeg svećeničkog stana, odnosno sakristije, dobio novu namjenu. Danas je ondje postav koji posjetiteljima približava gradnju instrumenata, dok se u drugom dijelu prostora odvija ono najvažnije – sam rad.
Ljubav prema drvu počela je na Lokrumu
Željkov odnos prema drvu nije nastao preko noći. Njegova prva radionica bila je priroda, a prvi materijal ono što je pronalazio oko sebe. Na Lokrumu je proveo 26 godina i upravo je tamo, kaže, razvio osjećaj koji ga i danas prati.
– Inspiracija mi je bio Lokrum, priroda, život u prirodi i drvo. Kao mali imao sam taj neki osjećaj prema drvu. Ljudi koji su se bavili drvom uvijek su mi bili zanimljivi, uvijek sam se lijepio za njih, gledao što rade i to mi je bila inspiracija. Kao mali sam odmah počeo nožićem izrađivati brodove – prisjeća se.
Nakon osnovnog školovanja upisao je stolarski smjer i završio stolarsku školu, a poslije se zaposlio u Dubrovačkim muzejima, gdje radi već četvrt stoljeća. Iako je kroz svoj posao cijelo vrijeme bio povezan s drvom i kulturnom baštinom, tada još nije razmišljao da bi mogao izrađivati glazbene instrumente.
– Nisam nikad mislio da ću se baviti gradnjom instrumenata. To je došlo s djecom – ističe.
Upravo će djeca, odnosno njihova ljubav prema glazbi, otvoriti jedno sasvim novo poglavlje njegova života.
Jedna violina pokrenula je sve
U obitelji Ćatić glazba je oduvijek bila dio svakodnevice. Supruga Luce završila je glazbenu kulturu i profesorica je glazbene kulture, a godinama je svirala u crkvi i vodila dječji i veliki zbor u Svetom Andriji. Djeca su od najranijih dana bila uz glazbu, pa je odlazak u glazbenu školu došao gotovo prirodno.
– Kako su odrastali, bilo je nekako logično da idu u glazbenu školu s obzirom na to da su pokazali talent i glazbeni sluh. Ja sam uvijek svirala u crkvi, vodila dječji i veliki zbor u Svetom Andriji i oni su uvijek bili sa mnom. Vjerujem da je i to utjecalo na njih – govori Luce.
Glazba je bila prisutna i u njihovom domu, gdje im je svirala i pjevala za uspavljivanje, a djeca su odrastala i uz njezino sudjelovanje u molitvenoj zajednici. Kako su rasli, sami su počeli birati instrumente, često se ugledajući jedni na druge.
– Svak’ je na neki način kopirao drugoga, a to je velika stvar kod njihovog kasnijeg razvoja. Brže su usvajali radne navike vježbanja jer bez vježbanja nema ništa. Talent je jedno, ali rad i vježbanje, njihove profesorice i mentorice koje su pomogle sve to izgraditi, svi smo tu imali svoju ulogu, a mi kao roditelji podržavali smo ih u tome – ističe.
Željko je posebno zapamtio trenutak kada je najstarija kći kući donijela violinu iz glazbene škole. Upravo je taj instrument bio poticaj da počne istraživati kako se violina izrađuje.
Prije nego što je izradio svoj prvi instrument, tri je godine proučavao materijale, konstrukciju i tehnike gradnje. U 25. godini stekao je zvanje glazbelara, odnosno lutijera, a ono što je u početku bilo istraživanje postupno je postalo njegov novi zanat.
Danas izrađuje violine i viole, dok u budućnosti želi graditi i violončela.
Sedmero djece, sedam različitih zvukova
U obitelji Ćatić sedmero je djece i svi nešto sviraju. Dvije kćeri već su na glazbenoj akademiji, dok mlađi nastavljaju svoje glazbeno obrazovanje. Kuća je godinama bila mjesto u kojem je istodobno odzvanjalo više različitih instrumenata, što je, kaže Željko, bio jedan od razloga zbog kojih im je novi prostor bio toliko važan.
– Imamo relativno mali stan doma, pa je vježbanje bilo upitno. Njih sedmero, kad vježba, znalo se dogoditi da se svi instrumenti čuju u isto vrijeme. Sad napokon imamo prostor u kojem možemo i vježbati i stvarati nove programe – govori Ćatić.
Luce se prisjeća kako su djeca kroz međusobno promatranje i oponašanje razvijala i radne navike. Kada bi jedna sjela vježbati, često bi joj se pridružila druga, a zatim i treća. Stariji su tako postajali primjer mlađima, dok su mlađi od njih učili.
– Kad jedna uzme vježbati, onda pođe i druga, pa i treća. Starije već imaju svoje navike, već su to usvojile, a kod mlađih je zanimljivo kako uče od njih. Pokazuju interes od malih nogu jer su okruženi glazbom – istaknula je.
Ta se svakodnevna obiteljska priča prelila i u javni prostor. Djeca ne samo da sviraju, nego sviraju i na instrumentima koje je izradio njihov otac.
Za Đive je to lijep, ali ponekad i pomalo stresan osjećaj.
– Malo je stresno kad nas slušaju mama i tata, kako će zvučati i kako će ispasti, ali lijep je osjećaj. Svirati s bratom i sestrama je predivno. Uvijek bude nervoze, ali na kraju rezultat bude odličan – kazala je jedna od kćeri.
Od komada javora i smreke do instrumenta
Na drugom katu prostora nalazi se Željkova radionica, mjesto gdje njegove violine doslovno nastaju pred očima. U središtu je stolarski stol star više od stotinu godina, a oko njega su pažljivo posloženi alati potrebni za svaki korak izrade. Dio alata izložen je u okvirima koje je sam izradio koristeći stare okvire i prilagođavajući ih novoj namjeni.
Na panoima su prikazani dijelovi violine i cijeli proces njezina nastanka, a posjetitelji mogu vidjeti i materijale od kojih se instrument izrađuje. Tri osnovne vrste drveta su smreka, javor i ebanovina, dok su na kartama označena područja iz kojih pojedine vrste drveta dolaze.
Sam proces počinje kalupom.
– Violina nastaje na kalupu. Potrebno je imati formu. Postoje različiti kalupi i različite veličine, ali violina ima nekakvu zadanu dužinu koja varira možda do milimetra. Viola je specifična, njezina dužina kreće se kroz više centimetara razlike – ističe Ćatić.
Na kalup se slažu bočnice od javora, mali i vrlo osjetljivi komadi drveta.
– Okvir je debeo samo jedan milimetar. Kada ga stavite pod svjetlo, kroz njega prolazi svjetlost – objašnjava.
Nakon što je okvir izrađen, kalup se izvlači i počinju se graditi ploče. Za donju ploču koristi se javor, prepoznatljiv po karakterističnim rebrima, dok je smreka ključna za gornju ploču.
– Smreka je zanimljiva jer je puno tanja, strukture moraju biti pravilne, puno je fleksibilnija, prozračna je i jako dobro provodi ton – nastavlja.
Javor kupuje kao drveni obradak koji potom prepiljuje i međusobno spaja prirodnim ljepilima. Ta su ljepila uglavnom životinjskog podrijetla, kožna ili koštana. Nakon spajanja ploče se obrađuju, prvo s vanjske, a zatim s unutarnje strane.
Čak i ono što na violini izgleda kao ukras ima svoju funkciju.
– Crna crta na violini nije samo ukras i nije samo nacrtana. To je drvena letvica iz tri dijela koja se lijepi i urezuje u samu ploču. Ona ima konstruktivnu i vizualnu ulogu, jer pomaže da ploča ostane kompaktna i da ne dođe do pucanja tijekom vremena – govori Ćatić.
Debljina ploče kreće se od oko 2,5 milimetra na najtanjim dijelovima do četiri milimetra, ovisno o majstoru i njegovom načinu gradnje.
Četiri mjeseca za jednu violinu
Gradnja instrumenta zahtijeva vrijeme, a Željko radi svojim tempom jer se uz lutijerski posao i dalje bavi restauracijom.
– Vremenski mi treba otprilike četiri mjeseca za proces gotove violine sa sušenjem i mojim tempom, jer ne radim samo ovo – ističe.
U procesu, kao i u svakom ručnom radu, ponekad se dogode sitne pogreške, ali ništa nije izgubljeno.
– Uvijek bude nekih sitnih propusta ili greškica kroz proces gradnje, ali sve se to da popraviti – govori.
Poseban dio njegova rada su lakovi. Iako se na tržištu mogu kupiti gotovi, Željko ih izrađuje sam, koristeći prirodne smole, eterična ulja i pigmente. U prostoru se mogu vidjeti i pomirisati eterična ulja poput ružmarina, lavande i terpentina, kao i prirodni pigmenti. Koristi se i kurkuma, mastika, jantar, a među pigmentima je i crveni pigment odnosno smola zmajeve krvi, koju je koristio i Stradivari.
– Specifično je lakiranje instrumenata jer površina mora ostati uredna, čista i prozirna. Ne smije biti zamrljana, mora ostati ta transparentnost – objašnjava.
Svaki instrument dobiva etiketu s njegovim logom i godinom izrade, ali i nešto puno osobnije. Prije nego što zatvori instrument, Željko u njegovu unutrašnjost napiše nekoliko riječi.
– Prije nego što zatvorim instrument, potpišem ga olovkom i napišem neki tekst unutar instrumenta. Kad netko možda nekad bude otvarao instrument, da pronađe neku posvetu, nešto o čemu sam ja razmišljao u trenutku kad sam to pisao – kazao je Željko.
Od Amatija i Stradivarija do Dubrovnika
Postav u Gospi od Karmela posvećen je i povijesti gradnje instrumenata. Posebno mjesto imaju veliki talijanski majstori koji su oblikovali razvoj violine, od Amatija do Stradivarija i Guarnerija. Kroz panoe se objašnjava kako su se vodili formom, proporcijama, zlatnim rezom i nacrtima.
Izložene su i dvije kopije Stradivarijevih instrumenata, viola i violina, koje pripadaju tradiciji velikih kopija iz 19. i 20. stoljeća, kada se u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj i drugim dijelovima Europe razvijala svojevrsna velika proizvodnja instrumenata po uzoru na slavne majstore.
Na jednom dijelu postava može se pogledati i unutrašnjost instrumenta, gdje se vidi dušica koja prenosi vibracije s gornje na donju ploču.
Jedna od priča koju Željko posebno izdvaja vezana je uz violinu iz 1785. godine. Drvo za njezinu izradu pronašao je u jednoj palači, a cijeli je proces zabilježio kamerom.
– Napravio sam jedan mali film u kojem odlazim u palaču, nalazim drvo, zatim radim u radionici i vraćam se opet u palaču – objašnjava.
Tu su i njegova dva instrumenta iz 2025. godine, viola i violina nazvane Roman. Inspiraciju je pronašao u violinistu i violistu iz Rotterdama koji je boravio u Dubrovniku, s kojim je puno komunicirao i koji mu je svojim savjetima i sviranjem njegovih instrumenata pomogao u radu.
Mjesto na kojem se može vidjeti, čuti i naučiti
Željko je prostor osmislio tako da posjetitelj ne bude samo promatrač. Ideja je da se u budućnosti organiziraju radionice za domaće i strane goste, kroz koje će zainteresirani moći sudjelovati u pojedinim fazama izrade instrumenta, upoznati proces izrade laka od prirodnih smola i eteričnih ulja ili jednostavno kroz stručno vodstvo saznati kako nastaje violina.
Posebno mjesto imaju djeca, za koju su predviđene radionice na kojima će učiti od čega se sastoji violina, izrađivati modele od kartona i upoznavati osnovne principe gradnje.
– Cilj nam je provoditi radionice i sa stranom publikom i s domaćima, da se može sudjelovati u nekom od procesa gradnje instrumenata ili izrade laka, ali i kroz vodstvo približiti samu gradnju instrumenata – istaknuo je.
Uz radionicu će biti moguće doživjeti i glazbeni dio priče.
– Ako si sudionik radionice, možeš imati nekakav desetominutni program i čuti instrument koji je nastao baš u ovom prostoru od strane lutijera – rekao je.
U samoj crkvi planiraju se redoviti koncerti. Za sada je siguran termin petak u 21 sat, dok se razmatra mogućnost da se program proširi i na srijedu. Prostor je otvoren od 10 do 15 sati, a informacije o programu zasad se objavljuju putem društvenih mreža, dok je u pripremi i web-stranica.
„Divno je vidjeti svoju djecu i svoje instrumente u njihovim rukama“
Prvi koncert u prostoru donio je upravo ono čemu se obitelj nadala – publiku, emociju i susret s ljudima iz Grada.
– Lijepo je. Tu prevladavaju emocije. Na tom koncertu dosta je bilo ljudi iz Grada i nadam se da će ih biti i dalje. To su ljudi koji nas prate i koji znaju što radimo, čime se bavimo – govori Željko ponosno.
Za Željka je posebno snažan trenutak kada vidi svoju djecu kako sviraju instrumente koje je sam izradio.
– Uvijek je divno vidjeti djecu i svoje instrumente u rukama djece. Oni su vrijedni, oni su radnici, rade jako puno i onda iz toga proizlazi sve ovo – ističe.
U njihovom odrastanju, kaže, puno su radili i on i supruga.
– Mislim da smo dosta vremena posvetili njima i divno je vidjeti svoju djecu da su tako vrijedni i da idu pravilnim putem koji će im u životu donijeti dosta dobra. Mislim da će to prenositi na svoju djecu. Već vidim da su od nas pokupili neke smjerove i da ih to oblikuje i da će to prenositi na druge – navodi Ćatić.
Luce je prvi koncert doživjela jednako snažno.
– Srce mi je puno. Posebno me dirnulo što je bilo puno ljudi iz Grada i obitelji s manjom djecom. Na kraju je i djeci bilo zanimljivo jer su djeca svirala – istaknula je njegova supruga Luce.
U svemu tome vidi i širu vrijednost.
– Prekrasna je stvar što je to i drugoj djeci poticaj, a našoj djeci velika motivacija. Osjećam se ponosno svirati sa svojom djecom – rekla je puna ponosa.
Znanje koje se ne smije zadržati samo za sebe
Na realizaciji projekta sudjelovao je velik broj ljudi. Željko i Luce osmislili su koncept iz vlastitog iskustva i znanja, a u realizaciji su sudjelovali arhitektica Lea Rus, dizajnerica Made Miljević, kao i brojni ljudi koji su pomogli u lekturi, prijevodima, fotografiji, tekstovima i grafici.
– Ja sam imao neku ideju, onda smo sa suprugom osmislili koncepciju. Iz prakse smo znali što bi trebalo biti i tako smo ispisali tekstove. Ima tu dosta ljudi koji su sudjelovali od lekture, prijevoda, fotografa. Bilo je puno dragih ljudi koji su nam pomogli. Ne bismo mogli ovo iznijeti bez njih – objašnjava Ćatić.
Posebno mjesto u toj priči ima Dubrovačka biskupija koja je prihvatila projekt i ustupila prostor crkve i sakristije kako bi se postavio mogao realizirati i program provoditi.
Za Željka je, međutim, cijela priča puno šira od jednog prostora i nekoliko instrumenata. Ona se vraća na početak, na sve ono što je tijekom života dobio od svojih učitelja, od Grada i od kulturne baštine koja ga je oblikovala.
– Ja sam uvijek bio vođen time da onaj talent koji imaš trebaš podijeliti s drugima da se nastavi dalje, kao što sam i ja dobio od mojih majstora i samog Grada i ove ljepote, ove kulturne baštine koja nas okružuje. To želim vratiti Gradu i ljudima – ističe.
U toj rečenici možda je i najjednostavnije objašnjenje cijelog projekta. Jer u Gospi od Karmela danas se ne čuva samo priča o tome kako nastaje violina. Čuva se znanje, prenosi se iskustvo, djeca uče od roditelja, mlađi od starijih, a posjetitelji imaju priliku vidjeti ono što se inače događa daleko od očiju javnosti.
Željkov put od dječaka koji je na Lokrumu nožićem izrađivao male brodove do lutijera koji u srcu Dubrovnika izrađuje violine nije bio unaprijed zacrtan. Dogodio se kroz život, obitelj, posao, kulturnu baštinu i jednu dječju violinu koja mu je otvorila novi svijet.
Danas se taj svijet nastavlja u staroj sakristiji Gospe od Karmela, gdje drvo dobiva novi život, a glazba prostor ispunjava na sasvim drugačiji način. U svakoj violini ostaje dio majstorova rada, ali i dio njegove misli, a u svakoj novoj radionici i koncertu otvara se mogućnost da nešto od tog znanja prijeđe na nekog drugog.
Možda će tako jednog dana neko dijete koje prvi put uzme u ruke mali kartonski model violine poželjeti napraviti pravi instrument. Možda će netko od njih postati novi lutijer. A možda će samo naučiti cijeniti koliko je rada, strpljenja i ljubavi potrebno da bi jedan komad drveta dobio svoj glas.
Jer za Željka Ćatića upravo je u tome smisao svega što radi – ne zadržati ono što zna samo za sebe, nego ga ostaviti Gradu i ljudima, baš kao što su prije njega drugi ostavili znanje njemu.
