Pravo na pošteno ili pravično suđenje – oboje je terminološki ispravno, mada mnogi stručnjaci smatraju da bi se trebalo dogovoriti i uskladiti oko korištenja jednog od ova dva termina – najkompleksnije je, ali svakako i jedno od najvažnijih ljudskih prava. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga jer ako nam ono nije omogućeno onda nema šanse da možemo ostvariti pred pravosudnim tijelima ijedno drugo Ustavom, ratificiranim konvencijama i zakonima zajamčeno ljudsko pravo.
Pravna konstrukcija
Zašto je toliko kompleksno? Zato što predstavlja ono što se u pravu naziva ‘pravna konstrukcija’, odnosno to je jedno pravo sastavljeno od brojnih prava, a zaista ih je veliki broj. Normira ih članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i naš Ustav u članku 29. U njemu stoji slijedeće:
‘Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
-da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete,
-da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane,
-na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i stim pravom mora biti upoznat,
-da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,
-da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sud
-da ispituje ili da ispitati svjedoke optužbe i da zahtjeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,
-na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu,
-osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju,
-dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku,
-kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.’
U prethodnom članku 28. Ustava regulirana je pretpostavka nevinosti koja je neizostavan element prava na pravično suđenje.
Govori se i piše, ali uzalud
Navedeno je tek dio svega što podrazumijeva pravo na pošteno suđenje. Jedan od najznačajnijih znanstveno-pravnih stručnjaka koji je većinu svoga znanstvenog rada posvetio upravo ovom pravu Alan Uzelac izdvojio je komponente prava na pošteno suđenje pa tako pod ovo pravo ubraja: pravo na pristup sudu, pravo na pravnu pomoć, pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na javno i kontradiktorno suđenje, pravo na dokaz, pravo na javnu objavu presuda, pravo na sud ustanovljen zakonom, pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju, pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na učinkovitu ovrhu presuda i zabranu arbitrarnog postupanja. I svaka od navedenih komponenti opet ima svoje podkomponente i o svakoj bi se moglo jako puno reći, odnosno napisati. I govori se. I piše se. Ali gotovo pa uzalud. Jer kršenje prava na pošteno suđenje najveća je boljka hrvatskog pravosudnog sustava o čemu svjedoči najveći broj presuda koje je Europski sud donio protiv Republike Hrvatske upravo zbog kršenja ovog temeljnog procesnog prava. Najviše je presuda doneseno zbog kršenja njegove komponente – prava na suđenje u razumnom roku. Pa kod nas postupci traju nerazmjerno dugo, to ptice na granama pjevaju.
Teorija vs. praksa
Teorijski-pravno kod nas je zaštita prava na pošteno suđenje jako dobro uređena. Naime, Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu 2002. godine uvedena je ustavna tužba koja je trebala poslužiti kao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu građanskog postupka. Nadalje, 2005. godine Zakonom o sudovima uveden je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Do 2018. godine odredbe koje se odnose na ovaj zahtjev su usklađene s međunarodnim demokratskim standardima, a i u ključnim zakonima je učinjeno isto.
Međutim, sagleda li se praksa Europskog suda za ljudska prava i izvješća pučkog pravobranitelja dolazi se do nepobitnog zaključka da u praksi do nekih značajnijih promjena u pogledu poštivanja, odnosno kršenja, prava na pošteno suđenje, usprkos normativno dobroj regulaciji, nije došlo. Najgore je kad su u pitanju predmeti obiteljsko pravne naravi ili pak oni iz domene radnoga prava koji bi po slovu zakona trebali biti žurni. Pa sjetimo se samo koliko je trajao, odnosno još uvijek traje, sudovanje oko skrbništva nad djetetom pjevačice Severine i srpskog ‘kralja bakra’ Milana Popovića. To je apsolutno nedopustivo! Ali prolazi. Kako, sa znanstveno pravnog stajališta zaista mi nije jasno, ali prolazi!
Kršenje prava vlasništva, diskriminacija…
Dat ću vam primjer nedopuštene prekomjerne duljine sudskog postupka koji se ticao vlasništva stana u Cavtatu. Naime, državljanka SAD-a, vlasnica tog stana, sedam je godina pokušavala putem naših sudova ostvariti pravo na korištenje vlastitog stana. Nije uspjela, pa se obratila Europskom sudu koji je presudio njoj u korist. Vidite kako nemogućnost ostvarenja prava na pošteno suđenje onemogućuje osobu u uživanju drugog prava, ovdje konkretno prava vlasništva!
Ovakvih slučajeva gdje osoba nije mogla uživati pravo vlasništva jer joj se sustavno kršilo pravo na pošteno suđenje je masu. Najogledniji primjer kako kršenje prava na pošteno suđenje omogućava diskriminaciju je predmet Oršuš i drugi protiv Hrvatske koji se isto našao pred Europskim sudom. Pet godina dok je trajao postupak djeca Romi u kontinentalnom dijelu Lijepe naše su u okviru školskog sustava bili doslovno segregirani. Izdvojeni u posebna razredna odijeljenja, naprosto zato jer su Romi. Da ne nabrajam dalje predmete u kojima je ljudima, prema presudama Europskog suda, onemogućeno pravo na pristup sudu, gdje im nije omogućeno korištenje prava na besplatnu pravnu pomoć i ostalo.
Europski sud za ljudska prava zaključio je u gomilu navrata da se u Republici Hrvatskoj sustavno i grubo krši pravo na pošteno suđenje, da nema pravne sigurnosti jer je sudska praksa neusklađena, a pravne norme se posve pogrešno isuviše formalistički primjenjuju zanemarujući obvezu sagledavanja okolnosti svakog konkretnog slučaja.
Žalosno je da suci, čast iznimkama, ignoriraju presude Europskog suda odnosno vrlo jasna tumačenja iz njihovih obrazloženja koja su za nas i pravno obvezujuća. Isto tako ignoriraju i pravnu znanost koja apelira na ovaj gorući problem hrvatskog pravosuđa i nudi i pojašnjenja i načine rješenja problema.