Dubrovčanin Leo Bjelokosić od 1983. godine navegava na brodovima Atlantske plovidbe. Od prvog dana kadeture pa do danas kao pomorac je stekao jako puno iskustva, posebno otkad je 2002. godine postao kapetan. Kao zapovjednik je dosad bio odgovoran za 19 brodova. Pred mjesec dana iskrcao se s broda „Ston“, a u veljači ga očekuje novi plov. Stoga smo povodom 59. rođendana Atlantske plovidbe s 50-godišnjim kapetanom Bjelokosićem razgovarali o moru, pomorstvu nekad i sad, kao i kompaniji kojoj je već dugo godina vjeran.
Na brodovima Atlantske plovidbe ste od 1983. godine. Možete li usporediti uvjete tada i danas?
Razlika je velika. Nas je na brodu tada bilo 40, a samo na palubi 12 ljudi. Danas je svega šest ljudi na palubi, ukupno 19 ili 20 na brodu. Dakle u 31 godinu posada broda je prepolovljena. Kad sam 2012. godine preuzeo „Ston“ imali smo kadeta i asistenta, a sad ih nema. Na zadnjem plovu nismo imali niti jednog kadeta.
Čini li Vam se kao da se mladi ljudi danas teže odlučuju za pomorstvo?
Ja sam pošao na brod jer nisam imao stana. Roditelji su mi bili razvedeni, majka se preudala, živio sam s babom i djedom, nisam nigdje mogao zaraditi dovoljno za stan. A i dundo mi je bio pomorac, prvi časnik palube. S druge strane, pošao sam i iz ljubavi. Rodio sam se na Kantafigu, deset metara mi je kuća od luke. Volio sam brodove. Ovaj posao ima svoje prednosti. Prije svega normalan odnos, povjerenje i poštivanje jedni prema drugima. Po meni su brakovi pomoraca čak i postojaniji od drugih.
Zašto tako mislite?
Teško bih mogao izdržati kući dvanaest mjeseci. Četiri mjeseca su mi dovoljna. Ma i ja sam se promijenio. Kad sam 2008. godine završio Menadžment u pomorstvu, mislio sam da ću se lakše zaposliti. Dvaput sam u Atlantskoj plovidbi radio u upravi tek jedan dan. Prespavao sam i predomislio sam se. Zašto, što se dogodilo, je li mene strah ureda, jesam li puno na moru, ne znam. Samo sam rekao da idem ća. Možda je to strah od ostanka kući, možda mi je more ušlo u kosti. Sebi organiziram posao na brodu, u zajednici 20 ljudi. Ovdje to ne mogu, možda je i to razlog.
Ako bi Vam opet ponudili uredski posao?
Ne znam kako bih reagirao. Možda bih isto reagirao. Rekli su kako kapetan Želimir Uskoković samo jednom nudi posao, a ja sam dobio priliku dvaput. Bio sam dobar đak, oslobođen mature, preuzimao sam tri broda, znam dosta o pravu.
Bili ste zapovjednik kad je u Južnoj Koreji preuzet brod „Libertas“ 2007. godine?
Bio je to prvi veliki brod građen vani nakon dugo vremena. Dok nije bila potpisana primopredaja nitko od nas nije smio ništa dirati, samo doći na brod i gledati. Imali su i probnu vožnju, na kojoj nisam bio jer sam došao samo zadnjih deset dana. Nismo niti radar smjeli upaliti. U 15.15 je bila primopredaja, a kako su vozarine bile velike, tadašnji ‘fleet manager’ kapetan Uskoković je htio da odmah partimo popodne. Možda bi mi na palubi to i mogli, ali u stroju je to teško. Riječ je o milijardama alarma, zaštita i drugih stvari, tako da smo malo odgodili. Nama je sedam sati trebalo samo da startamo balastnu pumpu. Zbog tih pustih zaštita nismo mogli krenuti. Obično na brod dobijete garantnog inženjera, a mi ga nismo dobili. Tako da njima u stroju prvih mjesec dana stalno sviraju alarmi, dok sve pohvataju. Nemate ništa, sve je golo. Samo osnovne stvari. Sve morate sami zalijepiti. Milijardu papira, nove fajle otvoriti, naš sustav prenijeti, popisati serijske brojeve. Radi se užasno naporno tih mjesec dana. Treba utvrditi sve ‘dječje bolesti’ broda koje proizvođač u roku godine dana treba ukloniti.
Kad jednom kapetanu daju posao preuzimanja tri broda, očito Vas cijene. Također ste rješavali problem s „Orsulom“, koja se u prosincu 2011. godine nasukala na kanadskoj rijeci St. Lawrence?
Kad se nasukala „Orsula“ u Sjevernoj Americi, trebalo je rješavati dosta pravne dokumentacije. Čak 14 ‘No comformity’-ja su našli u trenutku nasukavanja. Sve je to trebalo zatvoriti, kako bismo od kanadske kontrole dobili dopuštenje za isplovljavanje. Neće vas pustiti ako nije maksimalno sigurno. Sve smo rješavali e-mailom, nisu nam dolazili na brod. Nalio se brzostežeći cemenat, jer su nam dali kondiciju klase, dakle isplovljavanje iz luke pod nekim uvjetima koje smo trebali ispuniti. Nakon dva putovanja brod je u Turskoj ‘zakrpan’, čekali smo dvadesetak dana.
Vratimo se na mlade pomorce. Mnogi od njih ističu kako na ‘strancima’ mogu puno više zaraditi.
Svi oni me pitaju kolika je plaća na Atlantskoj. Meni je plaća na trećem mjestu. Na prvom mjestu mi je odnos kompanije prema meni. Nikad nisam s njihove strane dobio nijednu poruku grubog sadržaja. Meni to puno znači. Drugo što mi je bitno je poštivanje smjena. To mi uvijek poštuju. Uz sve to, to je jedna obiteljska atmosfera. Supruga mi radi u Atlantskoj plovidbi, dundo je radio 30 godina, sad je pošao u mirovinu. Nadalje, znam sve ljude iz Atlantske. Sadašnjem direktoru sam bio prvi časnik, kad je on bio drugi. Kadrovskom direktoru sam bio zapovjednik.
Imali ste Dubrovčane kadete na Vašim brodovima.
Uvijek im kažem: Budi poslovan i budi pošten. I stvarno tako mislim. Moj posao je da svih njih motiviram. Puno njih završi kadeturu i otiđu. Možda će ovdje imati koji solad manje, ali takav odnos prema zaposlenicima će rijetko gdje naći. Vrati vam se s druge strane. Mlad čovjek će ponajprije ići vanka za većom plaćom. Kad sam počinjao kadeturu, zarađivao sam dva dolara i deset centi. Sjećam se da je tada Citizen sat koštao sto dolara, ja ga nisam mogao kupiti od kadeture. U Atlantskoj plovidbi mladi ljudi će dosta brzo napredovati. Imao sam prvog čovjeka palube od 25 godina. Bilo je slučajeva i da upravitelji stroja imaju 25 godina. Kod ‘stranaca’ to nije moguće.
Na brodovima Atlantske plovidbe su međunarodne posade, a Filipinci su poprilično zastupljeni. Kakvi su kao pomorci?
Prvi časnik palube, elektroničar i upravitelj stroja su Hrvati, sve drugo su Filipinci. Oni su dosta dobri na palubi, u stroju su lošiji, fali im tradicije. Napreduju, prolaze jako puno kurseva, skupljaju svjedodžbe, više nego naši. A ima ih puno, jedan pomorac pomaže tri obitelji. S tim da su časnici dosta dobro plaćeni. Nemam loših iskustava s Filipincima. To možda neće biti drago hrvatskim pomorcima, ali to je istina.
Što donosi budućnost?
U ožujku bi Atlantska trebala preuzeti novi brod, možda će me opet angažirati, ali to još ne znam. Bit će sve novo, kineski brod ima svega 10 metara gaza. To mi se sviđa jer mogu ulaziti u dosta luka, posebno onih lijepih, u Srednjoj ili Južnoj Americi. Tamo se dosta dugo i ostaje, sve im je ‘manana’, ‘sutra’ i ‘pomalo’. Imamo dosta slobodnog vremena. U Kini je drugi slučaj. Dođe pet dizalica visokih 150 metara, toliko velikih da izgubite satelitski signal.
Neki ljudi kažu da je pomorstvo ‘kruh sa sedam kora’. Oni koji su se iz pomorstva makli vele ‘Hvali more, drž’ se kraja’.
Iako sam imao nekoliko puta grubo nevrijeme, ipak ne bih rekao ‘hvali more, drž se kraja’. Svaki ciklon izbjegavam na najmanje 250 milja. Nikad ne riskiram niti sam imao štetu na teretu, znao sam izbjeći vremenske neprilike. Kad bih i imao ružno vrijeme, zapjevao bih ‘Ludo more, ludo moje more, kako da te smirim’. Iako, klima se promijenila i veća su nevremena. U zadnjih pet ili šest godina postao samo malo veći vjernik. Prije sam išao u Gospe od milosrđa, sad idem u Gospe od Danača. Pođem prije broda i vratim se. S njima sam u vezi. Zapravo, ne vidim se u nijednoj od tih izreka. Lijepa mi je ona: Nek uvijek imaš metar ispod kobilice. Sjećam se što bi jedan izuzetno drag zapovjednik Đino Stražičić rekao: Nek su vam bunace!