Aktualno

POSJETILI SMO DON TOMU Nedostaje li mu Parac? ‘Kad god pođem u Grad, uvijek ga povirim!’

POSJETILI SMO DON TOMU Nedostaje li mu Parac? ‘Kad god pođem u Grad, uvijek ga povirim!’

Nedostaje li mi? Kad god pođem u Grad, uvijek povirim u Svetoga Vlaha… Fali mi ga vidjeti. Svakako, pođem više puta pomoći u Mihajla, u kapucina u Gospe od Milosrđa – često im treba pomoć – ali nijedna crkva nije kao crkva svetog Vlaha, nijedna na svijetu. Stvarno se drugačije osjećam! Zadovoljim dušu, pa makar se ne javio nikome… Malo stanem sa strane, kratko stojim, onda bjež’! – priča nam kroz osmijeh dok sjedimo u njegovoj umirovljeničkoj sobici u Svećeničkom domu u Čokolinu, mjestu koje je sada njegov dom. Don Toma Lučić zaista uživa u mirovini ‘punom parom’! Kako provodi dane, ali i što mu najviše nedostaje, otkrit će nam za ovaj broj našeg – i njegovog – tjednika.
— Sve što sam imao u tri sobice, uspjelo je stati u ovu jednu. Dio sam i morao ostaviti. A što ćeš, to je život – priča nam dok pokazuje mjesto ispunjeno uspomenama. Smije se i kaže: ‘Imam zaseban ulaz, baš mi je dobro!’ Don Toma Lučić od Parčeve crkve oprostio se 2020. godine, kada je pošao u mirovinu.
—Da ste me zvali lani ili preklani, vjerojatno ne bih htio pričati o mirovini. Imam neko životno iskustvo da, kad jednom budeš maknut s jednog mjesta, ljudi više ne vole vidjeti da se vraćaš. Svjestan sam toga, pa sam rekao sebi: ‘Nek se malo zaboravi na mene!’ – iskreno će. Na repliku kako nema nikakve mogućnosti da se na njega zaboravi – samo se nasmijao. U svom stilu!

Dnevnik ili kronike našeg Parca
Prijelaz u mirovinu nije bio lagan, no ipak mu je dijelom pomogla pandemija. Bilo mu je lakše ‘pregrmiti’ to nedostajanje…
—U nedjelju sam s jednim društvom popodne išao u hotel Adriu popiti kavu. Tamo na ulazu, na jednoj strani zida imaju središte grada, a u sredini je crkva svetog Vlaha. Koliki je zid, tolika je i slika! Osjećao sam se kao da sam došao doma, kao da sam došao u crkvu samu, eto koliko mi je to bilo lijepo – iskreno će naš don Toma. Na pitanje jesu li ga zvali nasljednici, don Hrvoje Katušić i don Ivica Pervan, kaže: ‘Tu i tamo.’
—Ono što su pitali, sam pomogao. Imam arhivu. Znate, u crkvi svetog Vlaha bio sam 19 godina, u travnju je otišao svima omiljeni don Ivo, a ja sam stigao u devetom mjesecu 2001.. Između toga nitko nije bio u svetoga Vlaha, tako da nisam našao ni slova, bilješki, ničega. Odlučio sam svih tih godina bilježiti sve što se događa. Pa sam tako rekao nasljednicima: ‘Sve imate zapisano!’ Kao neki dnevnik svetoga Vlaha? – pitamo ga.
—E pa tako nekako! Kronika, bolje rečeno… Zapisivao sam sve, da ne bude zabune kasnije. Kako se Festa pomiče i svake godine dođe u drugi dan, tako bih pisao na primjer što treba u slučaju da padne na subotu, jer se mijenja cijeli raspored, koji dakako ovisi o nedjelji. Evo, znate i sami, baš je ove godine bilo kratko! Pisao sam i sve ono što treba oko festanjula i njihovih dužnosti, pa sam ih tako naučio, primjerice, da i nakite crkvu. Sve to oni rade, ne časna. Obično se pred Festu crkva kiti po noći – ono silno srebro na oltarima, dok se to sve uresi, treba ti mir. Zato se radi po noći, u miru, kad je crkva zatvorena. Tako to funkcionira – ističe nam neke primjere njegove pedantnosti i preciznosti tijekom 19-godišnje službe. Dolazimo i do ‘tog’ pitanja. Koliko je bilo teško prvi put ne biti na Festi?

‘Raščisti s time!’ – rekao sam sam sebi
—Bila je to definitivno prekretnica u mom životu. Naučio sam kako se treba puno toga odreći za poći u mirovinu. Baš bih rekao da mi je ta prekretnica bila važna. ‘Što sada’, pitao sam se, ‘Raščisti s time!’ – rekao sam sam sebi. I bolje da se ne pojavljujem na Festi, jer ako se pojavim, skupljat ću ljude oko sebe, što nije u redu – nisam ja taj koji skuplja, već novi rektor. Ne mogu dva čovjeka upravljati u istim situacijama, procesima… A privatno? Bilo je teško – ovu rečenicu kao da je trebao dovršiti, ali je dovršio u sebi. No, s druge strane, iako se povukao, uvijek je tu, dostupan na telefon, spreman pomoći. —Da. Jesam, više puta sam to istaknuo. I kad me zovu ljudi i kad me pred Festu zovu festanjuli. Više puta sam im kazao što treba, objasnio što su dužni činiti, pritom mislim novima. Inače, festanjuli su, manje više, jako dobro uigrani, obučeni, zna se tko što radi. Kad nekog imenuješ, odnosno zadužiš ga, dalje sve ide jednostavno. Sve skupa, jako dobro! – smije se. Don Toma je, reći će nam, stalno u điru.

Jedini u Domu vozim!
—Ili zamjenjujem neke od kolega koji trebaju pomoć, ili uskačem ljudima. Često me zovu naši stariji sugrađani koji ne izlaze, a ipak bi se željeli ispovjediti, pričestiti… Ipak je korizma. Pitaju me: ‘Kako ću ove godine?’ a ja uzvratim: ‘Ne brinite se ništa, stižem ja kod vas!’ Ove godine sam i grličao po kućama – veselo će naš dragi don Toma. Kaže, kako što treba, tako on ‘uskoči’. Pa i u Domu, u kojem je inače deset stanara i pet zaposlenika. Kako jedini don Toma vozi, i tu ima posla.
—O da, svaki tjedan idem u veliku kupovinu, uzmem kombi! Osim toga, gotovo svaki dan treba poći po nešto sitno, što fali, gospođa koja kuha ne može ostaviti to sve da bi ‘izletila’. Inače, imamo jednu profesionalnu kuharicu od pet gospođa koje rade. I ona, ako ima slobodan dan, dan prije skuha i za taj sutradan. Tko je mijenja, ne kuha, a i ne može stići, pa nema kad poći u butigu. Dakle, taj ‘zadatak’ je na meni – veselo kaže kako je vrlo aktivan vozač i kombija i auta. Kad ne vozi, šeta, pa obiđe, dodaje, cijeli Babin kuk. Prođe mu, dok je trepnuo, cijeli dan. Što nam je drago čuti…
—Uvijek sam negdje zaposlen, i to mi je drago, bilo bi mi nekako neobično da sam ostao ‘bez išta’. Potrebna je komunikacija, ali i vrijeme za sebe. Zanimljivo mi je uvijek i nešto čitati, sad i više stignem i baš čitam neke stvari koje dugo nisam stigao. Baš mi je nedavno došla u ruke pripovijetka koju sam dugo čekao da pročitam – ‘Jedan dan penzionera’ Miljenka Smoje. Jako zanimljivo! Oštrouman i otvoren, naučio me Smoje mnoge stvari. Kaže kako se u životu nije volio premještati, kad se premjestio, u novom prostoru nije znao pisati. E pa i sam sam se tako osjećao! Zato je meni bilo važno, a to sam i rekao biskupu, da negdje dobijem kakav prostor u kojeg bih mogao prebaciti baš moje stvari. Zato je, vidiš tu, i moj stol i moj kompjuter, pa čak i moj printer – smije se.

Poklon iz Ukrajine
Iza njega su i prigodni darovi koje su mu ljudi poklanjali po Festi, kao zahvalu – razne memorabilije. Među njima ističe se raspelo iz 1969. godine, danas itekako znakovito.
—Dobio sam ga iz Ukrajine, nikad nisam razmišljao o njemu, ali stalno sam ga nekako podsvjesno čuvao. Dobio sam ga 1969. godine na nekom skupu u Njemačkoj gdje su došli i Ukrajinci. Sad kad se događa ovaj jad s Ukrajinom, stalno gledam u taj križ i razmišljam: ‘Zašto sam baš njega sačuvao?’ Mislim na taj narod… Evo, baš sam nedavno uzeo čitati ‘Idiota’ od Dostojevskog, imam jedno starinsko izdanje. Dostojevski lijepo piše kako ovaj svijet može promijeniti samo ‘dobrota i ljepota čovjekova’, pa se mislim kako ti Rusi, pored sve te ljepote koja je niknula iz tog naroda, mogu sada činiti ove stvari? – tužno će don Toma. Već trenutak kasnije opet je veseo. Pokazuje na vrijednu kolekciju knjiga, ali i CD-ova.
—Neke stvari jako volim slušati, ima jako puno lijepih meditativnih pjesama. Puštao bih ih i u crkvi Vlaha, tiho bi se ta glazba razlila preko dana kroz crkvu, kako bi posjetitelji mogli uživati u njoj. Nek ‘svirucka’! – kaže. Nedostaju li vam turisti? – pitamo ga. Ipak je Parčeva crkva bila turistima obavezna lokacija.

Nedostaju li mu turisti?
—Uvijek mi je bilo drago kada bi došli ljudi kod kojih bi osjetio kako ih stvarno zanima ili nešto vjersko ili nešto estetsko… Puno bi dolazilo skupina u kojima su bili arhitekti, umjetnici… Postavljali bi takva pitanja da bih odmah znao da zaista razumiju da se radi o vrijednosti, primjerice, Lazančićevog svetog Vlaha na ulazu. Oni ljudi koji su u tome, školovani kao arhitekti ili umjetnici, oni odmah prepoznaju da je to vrijednost. I zato žele znati više, koje stoljeće, koji majstor… Zaista sam uvijek cijenio ljude koji su htjeli izaći iz crkve napunjeni spoznajom – napominje. Ima, smije se, i ‘onih drugih’!
—Najmanje dragi bili su mi gosti s cruisera (smijeh!). Oni vam nisu razumjeli niti gdje su došli, u koji grad, u koju kulturu, bilo ih je i različitih vjera koji bi pokazivali otpor ili nerazumijevanje. U tom slučaju ne bismo baš pronalazili riječi, ali ništa strašno – dodaje.

Plemeniti miris agruma
Don Tomini umirovljenički dani, saznat ćemo na samom kraju priče, oplemenjeni su i mirisom agruma. Vrt mu, ističe, dobro dođe. Pokaziva nam što je sve učinio.
—Jesenas sam uzorao! Ovdje je bila šikara, izrasla je nekakva divlja trava. Prošle godine sam stigao iz Gospina polja, preselio sam ovdje u devetom mjesecu. Čim sam ugledao vrt, zvao sam jednog poznatog mi čovjeka iz Župe koji ima traktor, dovezao ga je na svom kombiju, pa sam se bacio na oranje. Potom sam kupio limune, naranče, pa ih i posadio. Kad dođe proljeće, uređivat ću vrt – pokazuje i sa strane na arlu u kojoj planira posaditi razno cvijeće.
—Neka prođu ove zime – veselo će zaključiti naš vrijedni don Toma Lučić, simbol crkve svetoga Vlaha i njen dugogodišnji rektor, i dan danas istog duha i žara, s nekim novim životnim misijama.

DOLAZAK IZ GRAČANICE
‘Mislim da su ljudi osjećali da sam im se uvijek veselio!’
—Tri tisuće ljudi otišlo je iz mog Bugojna – reći će sjetno, a samo 600 ih je ostalo. Don Toma, rođen 14. kolovoza 1942. godine, stigao je u Dubrovnik iz Gračanice, župe kraj Bugojna, 1959. i to u Klasičnu gimnaziju Ruđera Boškovića. Vodio je nekoliko župa te 1991. godine preuzima ravnateljstvo nad gimnazijom.
—Kroz rat i poslije rata bio sam u sjemeništu, u gimnaziji, da bi me život odveo u crkvu svetog Vlaha 2001. godine, kada je preminuo dragi don Ivo Bjelokosić. I evo, do 2020. ostao u njoj – cijeli jedan život koji je, moram dodati, bio krasan. Zaista mi je bilo lijepo, uvijek sam bio angažiran i to u nekim finim susretima. Kad srećem ljude koji su redovito dolazili u podne u crkvu svetoga Vlaha, osjećam se kao da su mi prijatelji, kao da sam im u kući – ističe.
—Naravno, kad ste ih godinama primali u svoju ‘kuću’ – reći ćemo mu. Njegov odgovor je i više nego iskren: ‘Mislim da su ljudi osjećali da sam im se uvijek veselio!’

Iz tiskanog izdanja od 1. ožujka 2023.

 

Pročitajte još

Gorana Stepanić i Pavel Gregorić održali predavanje ‘Lice i naličje retorike u djelu Nikole Vitova Gučetića’

Dulist

Policija za vikend pojačano nadzire najteže prometne prekršaje

Dulist

DONIRAJTE ZA MARIJA Velika akcija Udruge ‘Tata je tata’

Dulist