Aktualno

POLITOLOGINJA JADRANKA POLOVIĆ: COVID-19 testira sve elemente zapadnog liderstva, osobito odnose unutar EU i NATO pakta

Politologinja Jadranka Polović, profesorica je pri Sveučilištu Liber­tas, ujedno predsjednica Hrvatske udruge za međunarodne studije. Tre­nutno je posvećena projektu, odnosno konferenciji o budućnosti Europe. O čemu je riječ te kako bi ocijenila situ­aciju u EU u kontekstu COVID krize te ima li efikasne alate za nošnje s izazo­vima poput sverastućeg nepovjerenja građana prema vladajućima i migracija, ispričala je za čitatelje DuLista.

Recite nam nešto o spomenutoj konferenciji.
Riječ je o tradicionalnoj godišnjoj konferenciji HUMS-a – Zagreb Forum – koja ove godine nosi naziv ‘Buduć­nost Europe u kontekstu globalnih promjena’ i odvija se kroz tri tematska panela u razdoblju od rujna do pro­sinca 2021. godine, a sve s ciljem da se u kontekstu brojnih sigurnosnih i geo­političkih izazova otvori rasprava o budućnosti Europske unije. Time smo se pridružili raspravama koje se vode na platformi Konferencije o budućno­sti Europe koju je pokrenula Europska komisija. Već krajem rujna održan je prvi panel posvećen aspektima geopo­litičkog položaja EU i njenog utjecaja u suvremenim međunarodnim odno­sima. Rasprava je obuhvatila nekoliko ključnih tema – turbulentne odnose unutar Europske unije između, recimo, zemalja bogate europske jezgre, dakle, starih članica EU i tzv. nove Europe. Unutar nove Europe također su eviden­tne razlike, pa tako vidimo da su čla­nice okupljene u Višegradskoj skupini ekonomski sve snažnije, time i politički utjecajnije unutar EU, dok druga grupa novih članica poput Hrvatske, Bugar­ske i Rumunjske bitno zaostaje za stan­dardom EU. Postoje, naravno, razlike i između zemalja europske jezgre i sta­rih mediteranskih članica, posebice bi u tom kontekstu istaknula Italiju i Grčku. Dakle, neujednačeni gospodar­ski razvoj kao i različite vizije buduć­nosti Europske unije, osobito u vrijed­nosnom kontekstu – sve su to pitanja koja postavljaju mnogo izazova pred EU. Dodatno, i važne geopolitičke relacije, prvenstveno one sa SAD-om, Kinom i Rusijom, ali i regionalnim silama poput Turske bile su u fokusu rasprava koje su se vodile na konferenciji. Je li nakon Trumpa, u mandatu Bidenove admi­nistracije moguća obnova Transatlant­skog savezništva, što donosi Macronov koncept europske strateške autonomije. Prvi panel je otvorila potpredsjednica EK, Dubrovkinja, gđa Dubravka Šuica. Ona je zaista imala izuzetan uvodni govor. Koristim ovu priliku da joj zahvalim što nam je posvetila pozor­nost, osobito zbog činjenice da nas je pratio veliki broj studenata. Još ću dodati da je drugi panel bio posvećen europskoj demokraciji što je ključna tema.

Kad smo kod sigurnosti, kakva je situacija u EU u kontekstu COVID krize?
Ono što moram naglasiti je da se, una­toč činjenici da imamo dostupna cje­piva i još uvijek dobre i dostupne zdravstvene sustave, Europska unija nalazi u središtu pandemijske krize. U ovom trenutku zahvaćeni smo četvr­tim valom, mnogi očekuju i peti, stoga je to zaista ozbiljno pitanje. Kao što smo vidjeli, COVID kriza nas je suočila s globalnim izazovom bez presedana koji pored zdravstvene krize proizvodi snažne političke, gospodarske, socijalne i sigurnosne turbulencije unutar nacionalnih država, Europske unije, ali i globalno. Pod utjecajem pande­mije, međunarodni su odnosi obilje­ženi novom dimenzijom nepovjerenja i natjecanja velikih sila, stoga COVID-19 testira sve elemente zapadnog liderstva – globalnu ekonomiju, time i globaliza­ciju, krizni menadžment vlada, kao i međunarodnih organizacija, osobito savezničke odnose unutar Europske unije, ali i NATO pakta. ­
Odmah na početku pandemije iskočilo je važno sigurnosno pitanje. Naime, EU nije raspolagala medicin­skom zaštitnom opremom, proizvod­nja je već desetljećima ranije preseljena u Kinu. Ovisimo i o uvozu ključnih komponenti lijekova koji se proizvode u Kini ili Indiji. Međutim, mi tu proi­zvodnju nismo vratili, još uvijek smo ovisni o spomenutim zemljama. Kako onda možemo razvijati koncept europ­ske strateške autonomije?
Pitanje sigurnosti ne odnosi se samo na sukob između dvije ili više država, ono se odnosi na problematiku etnič­kih sukoba, siromaštva, klimatskih promjena, ekonomskih kriza, migracija, terorizma, sve do pandemija.

Ljudi imaju sve manje povjerenja u medicinu, znanost te autoritete uopće. Kako dalje?
Nažalost, nepovjerenje u državu i insti­tucije opada već desetljećima. To nije samo slučaj u Hrvatskoj, događa se diljem liberalnog zapada. Političari su nas mnogo puta iznenadili koruptiv­nim aferama, a sada smo dodatno izlo­ženi vrlo kontradiktornim znanstvenim spoznajama, pohlepi i koruptivnim praksama farmakoloških korporacija i medija. Takva situacija produbljuje nepovjerenje ne samo u političare, već i u znanost koja je u suvremenom druš­tvu zadobila status religije. Znanstvene spoznaje nisu dogma, upravo obrnuto, trebaju se propitivati. Naravno i mediji su na udaru, kompleksno upravljanje politikom i društvenim sustavima dugoročno je neodrživo na blokadi ili cenzuri informacija.

Povjerenje u Vladino vodstvo bit će presudno i 2023. kada Hrvatska konačno namjerava s obje noge zakoračiti u eurozonu. Koliko je prema Vama izgledno održavanje referenduma te izbjegavanje ovog scenarija?
Uvođenje eura je dio agende našeg članstva u EU, iako je priličan broj čla­nica odlučio zadržati vlastitu valutu. Poljska, Češka i Mađarska odlučile su na neizvjesno vrijeme odgoditi uvo­đenje eura. Danska je aktivirala izu­zeće, a svoju valutu je zadržala i Šved­ska. Riječ je o ekonomski i politički jakim državama unutar EU koje pri tome nastoje zadržati svoj monetarni suverenitet. S druge strane, Hrvatska je visoko ‘euroizirana zemlja’. Nekada je naše gospodarstvo bilo vezano uz njemačku marku, a onoga trenutka kad je EU prešla na euro i mi smo se prebacili, pa su se cijene udvostručile. U kontekstu destabiliziranog europ­skog i svjetskog gospodarstva kao i jačanja inflacije, očekivane nestašice roba, uvođenje eura predstavlja visoki rizik. Pored toga mi smo visoko zadu­žena zemlja, a privatna zaduženja gra­đana predstavljaju socijalni izazov o kojem bi vlada trebala voditi računa. Nedavno smo vidjeli da više od 800 tisuća ljudi koristi tzv. prešutna preko­račenja po minusu na tekućem računu. Kad uzmete u obzir da većina njih ima i obitelj, to je onda znatno veća brojka. Stoga smatram da Hrvatska definitivno nije spremna na ulazak u eurozonu, euro ne bi trebalo uvoditi u ovako kompleksnoj ekonomskoj i uopće političkoj situaciji. To je pitanje koje bi se svakako trebalo raspraviti na referendumu, ali za razliku od nekih drugih europskih država kod nas referendum nije alat koji je osobito drag hrvatskim vladama. To se odnosi na one prijašnje i sadašnje, ni jedna nije pridavala važnost referendumskom izjašnjavanju o krucijalnim društvenim pitanjima. ­

Očito je kako će zbog toga još više Hrvata potražiti bolji život u nekoj drugoj državi EU. Naime, i u doba COVID-19 svjedoci smo intenziv­nih migracija. No, ima li EU rješe­nje za njih jer postaje sve jasnije kako njihovi razlozi, kad smo kod izbjeglica iz bliskoistočnih zemalja, nisu samo ekonomske i sigurnosne prirode?
EU se suočava s migracijama još od početka 2000-ih. Naročito su bile poja­čane nakon Arapskog proljeća i Libij­ske krize 2011., a kulminirale su 2015. godine i do danas je to proces koji traje. U EU kao obećanu zemlju ljudi dolaze zbog bijega od sukoba i ratova, ali sve više i kao ekonomski migranti, posljed­nji stižu iz Afganistana. Migracije su u međuvremenu postale veliki izazov za EU, ali i Hrvatsku koja ima obvezu štititi vanjsku granicu Europske unije – pri­mjena ‘push back’ metode, ali i huma­nitarno djelovati i osigurati zaštitu i prihvat tih ljudi. Globalna migracijska kriza izazov je državama, kao i europ­skim vrijednostima zaštite ljudskih prava. Izbjeglička kriza, kao i prijetnje novih oblika organiziranog kriminala te terorističkih napada, odrazili su se i na Europsku uniju, tako da su pro­mijenili dinamiku društvenih, politič­kih i osobito sigurnosnih procesa na kontinentu. Naime, sigurnosni aspekt migracijske krize jedan je od najvećih geopolitičkih izazova za zemlje članice Europske unije. Je li EU može preuzeti novu geopolitičku ulogu u suvreme­nim, vrlo turbulentnim međunarod­nim odnosima, ovisi o sposobnostima njenih lidera i ključnih institucija da odrede prioritete i definiraju vlastite strateške interese u procesu kriznog upravljanja na prostoru njenog bli­skog susjedstva – Bliskog istoka i Sje­verne Afrike. Kako vidimo geopoli­tička snaga i utjecaj Europske unije u budućnosti, determinirani su odno­sima između institucija EU-a i država članica, mogućnostima njihove surad­nje i solidarnosti.
Nadalje, unutar same EU imamo migracije koje se kreću s istoka i juga prema zapadu i sjeveru, s neviđenim demografskim posljedicama po istočnu Europu koja se prazni i doživljava veliki odljev mozgova. Želim reći kako se pro­tivim politikama bogatih europskih zemalja koje se pune stručnjacima koje smo mi školovali, otvaraju svoja tržišta rada mladim ljudima s vještinama dok se prilike za kvalitetna radna mjesta u njihovim matičnim državama sma­njuju. Takvu politiku Europske unije itekako treba propitati.

Očigledno je kako je samo pitanje trenutka kada će  sukob u BiH eskalirati do oruža­nog. U kakvu nas poziciju to stav­lja, posebice u smislu turizma koji je izuzetno osjetljiva grana gospo­darstva, a na koju se oslanja dobar dio državnog proračuna?
Turizam je jedna vrlo osjetljiva grana gospodarstva. Bez obzira na to što smo duboko zagazili u studeni u Dubrov­niku se može susresti priličan broj turi­sta. Moram reći kako je Dubrovnik zai­sta dragulj Hrvatske i pohvaliti Grad jer je vidljivo da brine o svojim resursima – kako prirodnim ljepotama Grada tako i o povijesnoj baštini. Puno je toga stav­ljeno u funkciju turizma. Nisam uvijek za ‘overtourism’, mislim da je potrebno naći mjeru između profita i života. S geopolitičkog aspekta, osobito složenih odnosa u zaleđu, položaj Dubrovnika je vrlo osjetljiv bez obzira na Pelješki most. Pored BiH u kojoj se kompli­ciraju prilike, svjedočimo i snažnim napetostima u Crnoj Gori ili Kosovu. Sve to može imati negativan utjecaj na turizam u Dubrovniku, ali i Hrvatskoj općenito. Mislim da je taj sigurnosni aspekt cijele problematike važan, nešto čemu Vlada RH treba posvetiti osobitu pozornost. Međutim, to je dužnost i lokalnih političara. Ne smijemo zatva­rati oči, nema stabilnosti ni prosperi­teta u nesigurnom susjedstvu. Članica smo EU, stoga bi Hrvatska trebala biti aktivnija u rješavanju problema regije, na neki način predvodnik promjena. S druge strane, EU postavlja preteške uvjete za pridruživanje tih zemalja. Unatoč katastrofičnim prognozama koje ovih dana preplavljuju medije, obnavljanje sukoba visokog intenziteta na prostoru regije je zbog involvirano­sti niza aktera malo vjerojatno. Ipak stvarni napredak regije krucijalno ovisi o mogućnosti uspostavljanja političkog dijaloga između nacionalnih političara. Naime, najveći izazovi Zapadnog Bal­kana, prvenstveno oni ekonomski i socijalni mogu se riješiti samo pristu­pom koji uključuje međusobno razu­mijevanje i suradnju, što zahtijeva bar temeljni politički konsenzus. U pro­tivnom fokus geopolitike ponovno će osnažiti u regiji, a suprotstavljeni inte­resi velikih sila nastaviti generirati trajnu nestabilnost Zapadnog Balkana.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2021.

 

Pročitajte još

TURISTIČKI SEKTOR ZABRINUT Za ‘špicu’ nema straha, ali predsezona nam ovisi o razini procijepljenosti

Iva Dedo

POVIJESNI TRENUTAK Nakon 1277 dana završena je izgradnja Pelješkog mosta!

Dulist

OD PONEDJELJKA Na ovim parkiralištima Sanitata nećete moći parkirati zbog snimanja

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija