Politologinja Jadranka Polović, profesorica je pri Sveučilištu Libertas, ujedno predsjednica Hrvatske udruge za međunarodne studije. Trenutno je posvećena projektu, odnosno konferenciji o budućnosti Europe. O čemu je riječ te kako bi ocijenila situaciju u EU u kontekstu COVID krize te ima li efikasne alate za nošnje s izazovima poput sverastućeg nepovjerenja građana prema vladajućima i migracija, ispričala je za čitatelje DuLista.
Recite nam nešto o spomenutoj konferenciji.
Riječ je o tradicionalnoj godišnjoj konferenciji HUMS-a – Zagreb Forum – koja ove godine nosi naziv ‘Budućnost Europe u kontekstu globalnih promjena’ i odvija se kroz tri tematska panela u razdoblju od rujna do prosinca 2021. godine, a sve s ciljem da se u kontekstu brojnih sigurnosnih i geopolitičkih izazova otvori rasprava o budućnosti Europske unije. Time smo se pridružili raspravama koje se vode na platformi Konferencije o budućnosti Europe koju je pokrenula Europska komisija. Već krajem rujna održan je prvi panel posvećen aspektima geopolitičkog položaja EU i njenog utjecaja u suvremenim međunarodnim odnosima. Rasprava je obuhvatila nekoliko ključnih tema – turbulentne odnose unutar Europske unije između, recimo, zemalja bogate europske jezgre, dakle, starih članica EU i tzv. nove Europe. Unutar nove Europe također su evidentne razlike, pa tako vidimo da su članice okupljene u Višegradskoj skupini ekonomski sve snažnije, time i politički utjecajnije unutar EU, dok druga grupa novih članica poput Hrvatske, Bugarske i Rumunjske bitno zaostaje za standardom EU. Postoje, naravno, razlike i između zemalja europske jezgre i starih mediteranskih članica, posebice bi u tom kontekstu istaknula Italiju i Grčku. Dakle, neujednačeni gospodarski razvoj kao i različite vizije budućnosti Europske unije, osobito u vrijednosnom kontekstu – sve su to pitanja koja postavljaju mnogo izazova pred EU. Dodatno, i važne geopolitičke relacije, prvenstveno one sa SAD-om, Kinom i Rusijom, ali i regionalnim silama poput Turske bile su u fokusu rasprava koje su se vodile na konferenciji. Je li nakon Trumpa, u mandatu Bidenove administracije moguća obnova Transatlantskog savezništva, što donosi Macronov koncept europske strateške autonomije. Prvi panel je otvorila potpredsjednica EK, Dubrovkinja, gđa Dubravka Šuica. Ona je zaista imala izuzetan uvodni govor. Koristim ovu priliku da joj zahvalim što nam je posvetila pozornost, osobito zbog činjenice da nas je pratio veliki broj studenata. Još ću dodati da je drugi panel bio posvećen europskoj demokraciji što je ključna tema.
Kad smo kod sigurnosti, kakva je situacija u EU u kontekstu COVID krize?
Ono što moram naglasiti je da se, unatoč činjenici da imamo dostupna cjepiva i još uvijek dobre i dostupne zdravstvene sustave, Europska unija nalazi u središtu pandemijske krize. U ovom trenutku zahvaćeni smo četvrtim valom, mnogi očekuju i peti, stoga je to zaista ozbiljno pitanje. Kao što smo vidjeli, COVID kriza nas je suočila s globalnim izazovom bez presedana koji pored zdravstvene krize proizvodi snažne političke, gospodarske, socijalne i sigurnosne turbulencije unutar nacionalnih država, Europske unije, ali i globalno. Pod utjecajem pandemije, međunarodni su odnosi obilježeni novom dimenzijom nepovjerenja i natjecanja velikih sila, stoga COVID-19 testira sve elemente zapadnog liderstva – globalnu ekonomiju, time i globalizaciju, krizni menadžment vlada, kao i međunarodnih organizacija, osobito savezničke odnose unutar Europske unije, ali i NATO pakta.
Odmah na početku pandemije iskočilo je važno sigurnosno pitanje. Naime, EU nije raspolagala medicinskom zaštitnom opremom, proizvodnja je već desetljećima ranije preseljena u Kinu. Ovisimo i o uvozu ključnih komponenti lijekova koji se proizvode u Kini ili Indiji. Međutim, mi tu proizvodnju nismo vratili, još uvijek smo ovisni o spomenutim zemljama. Kako onda možemo razvijati koncept europske strateške autonomije?
Pitanje sigurnosti ne odnosi se samo na sukob između dvije ili više država, ono se odnosi na problematiku etničkih sukoba, siromaštva, klimatskih promjena, ekonomskih kriza, migracija, terorizma, sve do pandemija.
Ljudi imaju sve manje povjerenja u medicinu, znanost te autoritete uopće. Kako dalje?
Nažalost, nepovjerenje u državu i institucije opada već desetljećima. To nije samo slučaj u Hrvatskoj, događa se diljem liberalnog zapada. Političari su nas mnogo puta iznenadili koruptivnim aferama, a sada smo dodatno izloženi vrlo kontradiktornim znanstvenim spoznajama, pohlepi i koruptivnim praksama farmakoloških korporacija i medija. Takva situacija produbljuje nepovjerenje ne samo u političare, već i u znanost koja je u suvremenom društvu zadobila status religije. Znanstvene spoznaje nisu dogma, upravo obrnuto, trebaju se propitivati. Naravno i mediji su na udaru, kompleksno upravljanje politikom i društvenim sustavima dugoročno je neodrživo na blokadi ili cenzuri informacija.
Povjerenje u Vladino vodstvo bit će presudno i 2023. kada Hrvatska konačno namjerava s obje noge zakoračiti u eurozonu. Koliko je prema Vama izgledno održavanje referenduma te izbjegavanje ovog scenarija?
Uvođenje eura je dio agende našeg članstva u EU, iako je priličan broj članica odlučio zadržati vlastitu valutu. Poljska, Češka i Mađarska odlučile su na neizvjesno vrijeme odgoditi uvođenje eura. Danska je aktivirala izuzeće, a svoju valutu je zadržala i Švedska. Riječ je o ekonomski i politički jakim državama unutar EU koje pri tome nastoje zadržati svoj monetarni suverenitet. S druge strane, Hrvatska je visoko ‘euroizirana zemlja’. Nekada je naše gospodarstvo bilo vezano uz njemačku marku, a onoga trenutka kad je EU prešla na euro i mi smo se prebacili, pa su se cijene udvostručile. U kontekstu destabiliziranog europskog i svjetskog gospodarstva kao i jačanja inflacije, očekivane nestašice roba, uvođenje eura predstavlja visoki rizik. Pored toga mi smo visoko zadužena zemlja, a privatna zaduženja građana predstavljaju socijalni izazov o kojem bi vlada trebala voditi računa. Nedavno smo vidjeli da više od 800 tisuća ljudi koristi tzv. prešutna prekoračenja po minusu na tekućem računu. Kad uzmete u obzir da većina njih ima i obitelj, to je onda znatno veća brojka. Stoga smatram da Hrvatska definitivno nije spremna na ulazak u eurozonu, euro ne bi trebalo uvoditi u ovako kompleksnoj ekonomskoj i uopće političkoj situaciji. To je pitanje koje bi se svakako trebalo raspraviti na referendumu, ali za razliku od nekih drugih europskih država kod nas referendum nije alat koji je osobito drag hrvatskim vladama. To se odnosi na one prijašnje i sadašnje, ni jedna nije pridavala važnost referendumskom izjašnjavanju o krucijalnim društvenim pitanjima.
Očito je kako će zbog toga još više Hrvata potražiti bolji život u nekoj drugoj državi EU. Naime, i u doba COVID-19 svjedoci smo intenzivnih migracija. No, ima li EU rješenje za njih jer postaje sve jasnije kako njihovi razlozi, kad smo kod izbjeglica iz bliskoistočnih zemalja, nisu samo ekonomske i sigurnosne prirode?
EU se suočava s migracijama još od početka 2000-ih. Naročito su bile pojačane nakon Arapskog proljeća i Libijske krize 2011., a kulminirale su 2015. godine i do danas je to proces koji traje. U EU kao obećanu zemlju ljudi dolaze zbog bijega od sukoba i ratova, ali sve više i kao ekonomski migranti, posljednji stižu iz Afganistana. Migracije su u međuvremenu postale veliki izazov za EU, ali i Hrvatsku koja ima obvezu štititi vanjsku granicu Europske unije – primjena ‘push back’ metode, ali i humanitarno djelovati i osigurati zaštitu i prihvat tih ljudi. Globalna migracijska kriza izazov je državama, kao i europskim vrijednostima zaštite ljudskih prava. Izbjeglička kriza, kao i prijetnje novih oblika organiziranog kriminala te terorističkih napada, odrazili su se i na Europsku uniju, tako da su promijenili dinamiku društvenih, političkih i osobito sigurnosnih procesa na kontinentu. Naime, sigurnosni aspekt migracijske krize jedan je od najvećih geopolitičkih izazova za zemlje članice Europske unije. Je li EU može preuzeti novu geopolitičku ulogu u suvremenim, vrlo turbulentnim međunarodnim odnosima, ovisi o sposobnostima njenih lidera i ključnih institucija da odrede prioritete i definiraju vlastite strateške interese u procesu kriznog upravljanja na prostoru njenog bliskog susjedstva – Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Kako vidimo geopolitička snaga i utjecaj Europske unije u budućnosti, determinirani su odnosima između institucija EU-a i država članica, mogućnostima njihove suradnje i solidarnosti.
Nadalje, unutar same EU imamo migracije koje se kreću s istoka i juga prema zapadu i sjeveru, s neviđenim demografskim posljedicama po istočnu Europu koja se prazni i doživljava veliki odljev mozgova. Želim reći kako se protivim politikama bogatih europskih zemalja koje se pune stručnjacima koje smo mi školovali, otvaraju svoja tržišta rada mladim ljudima s vještinama dok se prilike za kvalitetna radna mjesta u njihovim matičnim državama smanjuju. Takvu politiku Europske unije itekako treba propitati.
Očigledno je kako je samo pitanje trenutka kada će sukob u BiH eskalirati do oružanog. U kakvu nas poziciju to stavlja, posebice u smislu turizma koji je izuzetno osjetljiva grana gospodarstva, a na koju se oslanja dobar dio državnog proračuna?
Turizam je jedna vrlo osjetljiva grana gospodarstva. Bez obzira na to što smo duboko zagazili u studeni u Dubrovniku se može susresti priličan broj turista. Moram reći kako je Dubrovnik zaista dragulj Hrvatske i pohvaliti Grad jer je vidljivo da brine o svojim resursima – kako prirodnim ljepotama Grada tako i o povijesnoj baštini. Puno je toga stavljeno u funkciju turizma. Nisam uvijek za ‘overtourism’, mislim da je potrebno naći mjeru između profita i života. S geopolitičkog aspekta, osobito složenih odnosa u zaleđu, položaj Dubrovnika je vrlo osjetljiv bez obzira na Pelješki most. Pored BiH u kojoj se kompliciraju prilike, svjedočimo i snažnim napetostima u Crnoj Gori ili Kosovu. Sve to može imati negativan utjecaj na turizam u Dubrovniku, ali i Hrvatskoj općenito. Mislim da je taj sigurnosni aspekt cijele problematike važan, nešto čemu Vlada RH treba posvetiti osobitu pozornost. Međutim, to je dužnost i lokalnih političara. Ne smijemo zatvarati oči, nema stabilnosti ni prosperiteta u nesigurnom susjedstvu. Članica smo EU, stoga bi Hrvatska trebala biti aktivnija u rješavanju problema regije, na neki način predvodnik promjena. S druge strane, EU postavlja preteške uvjete za pridruživanje tih zemalja. Unatoč katastrofičnim prognozama koje ovih dana preplavljuju medije, obnavljanje sukoba visokog intenziteta na prostoru regije je zbog involviranosti niza aktera malo vjerojatno. Ipak stvarni napredak regije krucijalno ovisi o mogućnosti uspostavljanja političkog dijaloga između nacionalnih političara. Naime, najveći izazovi Zapadnog Balkana, prvenstveno oni ekonomski i socijalni mogu se riješiti samo pristupom koji uključuje međusobno razumijevanje i suradnju, što zahtijeva bar temeljni politički konsenzus. U protivnom fokus geopolitike ponovno će osnažiti u regiji, a suprotstavljeni interesi velikih sila nastaviti generirati trajnu nestabilnost Zapadnog Balkana.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 17. studenog 2021.