DuList IN

PIŠE PAVO JANČIĆ One love – glazbena oda jednom odrastanju

Glazba je zvonka radost koja ljudski život čini ljepšim, uzvišenijim, strastvenijim, smislenijim. Glazba je emocija, glazbom se izražava stav, glazba je bunt, uz nju se slavi, tuguje, kontemplira. Glazba sjajno korespondira s drugim umjetnostima, pogotovo s plesom, filmom i kazalištem, ali se sjajno nadopunjava i s književnošću, likovnošću, muzeologijom. Za Svjetski dan glazbe, donosim pregled albuma koji su odredili moj glazbeni ukus, ali i utjecali na odrastanje generacija iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća.

Piše: Pavo Jančić

Portishead / Dummy (1994.)
Album koji je pukom igrom slučaja došao u moje ruke, odnosno u moj jeftini studentski kazetofon neke tamo već pomalo davne 1997. godine u Zagrebu, kad mi je prijateljica Snježana iz svoje bogate kolekcije kazeta izvadila jednu koju sam tražio (a koje se btw više i ne sjećam) te mi uz nju dala i jednu crnu, presnimljenu TDK kazetu, na kojoj je crnim flomasterom pisalo Dummy i namignuvši samo rekla ‘Poslušaj ovo’. Taj čudni zvuk u kojem se miješao hip-hop ritam, blues, dub, sintetički instrumenti sa sampleovima jazza i soula i taj melankolično sjetni, hrapavi vokal Beth Gibbons, jedno je od najljepših glazbenih iskustava koje sam imao u životu. Nakon višednevnog frenetičnog preslušavanja albuma i traženja ikakvih informacija o bendu, saznao sam da je Dummy debitantski studijski album engleskog elektronskog benda Portishead, koji je ”rasturio” i publiku i glazbenu kritiku te osvojio Mercury Music Prize, a često se navodi na popisima najboljih albuma devedesetih. Bend iz Bristola nazvan po gradiću iz kojeg je potekao producent Geoff Barrow, stvorio je očaravajuće osobnu zvučnu sliku jednog vremena, napravivši otklon od dominantnog otočnog brit-pop zvuka tog doba. Popularizirali su žanr trip hopa, a posebno mi je drag njihov live album snimljen s Newyorškom filharmonijom (Roseland NYC Live, 1998.).

Madredeus / Antologia (1999.)
Vraćajući se ponovno u te studentske godine, sjećam se i prijateljice Nele koja me jednom prigodom pitala: ‘Sviđa li ti se fado?’. Na pristojno pitanje, pristojno i odgovorih nešto neodređeno, misleći u sebi ‘Daj mi nešto živo, u ovo mračno ratno vrijeme, ne mogu sad slušati portugalsko etno prenemaganje’. Očito prepoznavši moje kolebanje, rekla mi je ”Evo ti jedan fado koji nije fado”. I posudila mi neki mix prvih albuma Madredeusa. Na prvu sam se zaljubio u čudesni glas Terese Salgueiro, ali i u cjelokupni glazbeni izričaj ovog benda, koji je lokalni portugalski iskaz uspio učiniti globalno prepoznatljivim. Najbolji opis njihove glazbe dao je glazbeni kritičar Ante Batinović napisavši: Prosječni poznavatelj Portugala i portugalske glazbe Madredeus odmah će povezati s tradicionalnim fadom. To je istina, ali je jednako tako istina da Madredeus fadu daje vlastiti pečat, osobito u pjesmama Pedra Ayresa Magalhaesa. Koliko su udaljeni od tradicionalnoga fada, toliko su daleko i od svega ostaloga na današnjoj glazbenoj sceni. Žudnja za životom, žudnja za voljenom osobom ili žudnja za domovinom nije u slučaju Madredeusa obična ili banalna nego puna uzvišene ljepote, nade i snage. Želite li nešto doista neobično u svom domu, Madredeus je prava stvar. Nakon pet albuma snimili su best of album nazvan Antologia, koji me nekako najviše podsjeća na onaj Nelin mix s početka.

Gotan Project / La Revancha del Tango (2001.)
Najbolja osveta tanga u povijesti. Moj dragi prijatelj, susjed, ispostavilo se kasnije i daljnji rođak Ivan, koji nažalost od lani nije više s nama, donio mi je ovaj CD na Montovjernu jednog ljeta početkom dvijetisućitih, kad smo se ”našpanavali” dobrom mjuzom prije izlaska u grad. Svojim filmskim, književnim i glazbenim ukusom, Ivan je jednostavno oduševljavao i obično ti nije ostavljao previše prostora za razmišljanje, nedoumicu ili propitivanje. Tako je bilo i s debitantskim albumom francusko-argentinskog benda Gotan Project, koji je samo u Europi prodan u više od pola milijuna primjeraka. Kao najavu za njihov zagrebački koncert pročitao sam kako je riječ o glazbenom fenomenu ‘koji je virtuoznim ispreplitanjem elementa tanga i ambijentalne glazbe uspio premjestiti tango iz plesnih dvorana u najprestižnije klubove diljem svijeta’. Ovaj nadrealni spoj tanga, duba i ambijentalne glazbe, stekao je veliki broj poklonika i internacionalnu popularnost te rasprodane koncerte na svim kontinentima. Mene je ”kupio” nakon prvog slušanja zbog ekskluzivnosti svog zvuka, magije kojom dub pretvara u tango, zadržavajući njegovu opojnu, osjećajnu ljepotu i ritam. Radikalno, osvježavajuće, melodično i ludo. Vjerujem da naš dragi, dobri Ivan negdje na plavim nebeskim prostranstvima i dalje dijeli vrhunsku mjuzu, kao što je to radio tijekom ovozemaljskog života, na sreću svih nas koji smo ga imali privilegiju poznavati. I razumjeti.

The Ramones / Mania (1988.)
Iako se ni u svojim najbuntovnijim adolescentskim fazama nikad nisam osjećao, a niti izdavao za punkera, to je bila glazba koja me doslovno ”raznijela” kad sam je prvi puta čuo. I za nju naravno postoji priča, odnosno osoba koja je kriva za tu moju ”zarazu”, a to je moja stara prijateljica Jelena iz djetinjih, dugih, predratnih mljetskih ljeta, koja nam je strpljivo objašnjavala da to što ona u sred ljeta nosi duge rebe, marte i čudno se šiša te sluša neku glasnu, isprekidanu glazbu, nije ništa drugo nego – punk. Tri su benda popularizirali ovaj žanr: The Ramones, The Clash i Sex Pistols. Iako ih je kritika smatrala možda glazbeno inferiornijim od druga dva spomenuta benda i često im prigovarali da ”se ne miču dalje od svoja 3 akorda”, meni su Ramonesi bili nekako najdraži. Bili su punokrvni američki punk rock bend eksperimentalnog zvuka i slobodnog izraza, koji je rušio sve glazbene i društvene granice. Definirali su zvuk i stav 70-ih godina i bili su sve ono što su trebali biti – buntovni, jednostavni, izravni. Bubnjevi, gitara, bas-gitara, kratke skladbe, definirale su njihov opus, ali i moj glazbeni ukus, a Ramonese pretvorili u kultnu grupu moje mladosti. Ramones Mania njihov je kompilacijski album iz 1988. godine, koji se sastoji od 30 njihovih ”najjačih” stvari. Slava koju bend uživa posthumno, neusporedivo je veća nego u doba kada su aktivno nastupali.

Bob Marley and the Wailers / Exodus (1977.) i Live! (1975.)

One love. I ovog glazbenog velikana vezujem za moju hrvatsku inačicu Jamajke, otok Mljet. Na taraci njene vikendice, početkom 90-ih, ja i moja draga frendica Maja pili smo rashlađenu domaću limunadu, slušali Marleya i nešto manje Lenny Kravitza. Svaka čast gospodinu Leonardu Albertu Kravitzu, ali Bob Marley je imao ono nešto, tu jednu emociju u izvedbi, koju nikad više niti u jednog muškog glazbenika nisam čuo. Ova glazbena i kulturna ikona Jamajke, ali i cijelog svijeta, u svojoj je glazbi spajao reggae, ska i rocksteady. Svoju karijeru započeo je u 1963. godine s grupom Wailers i stvorio prepoznatljiv stil koji je postao popularan među publikom širom svijeta. Snimio je prvi reggae album u povijesti, budući se prije pojave njega reggae prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. Njegova glazba je neopisivo melodična, ritmična, snažno nabijena emocijom, a kao njegova dva najdraža albuma izdvajam Exodus iz 1977. godine i Live! iz Lyceum Theatrea u Londonu iz 1975., koji je ugledao svjetlo dana samo deset dana prije mog rođenja i na kojem se nalazi nezaboravna live verzija ‘No Woman No Cry’. Njegov najdraži citat (koji ga možda i najbolje opisuje) mi je ovaj: ‘Kažete da volite kišu, ali koristite kišobran da hodate ispod njega. Kažeš da voliš sunce, ali tražiš sklonište kad sja. Kažete da volite vjetar, ali kada dođete zatvorite prozore. Zato se bojim kad kažeš da me voliš’.

The Doors / The Doors (1967.) i L.A. Woman (1971.)
Na ovom mjestu teško je napisati nešto pametno o Morrisonu, uz Elvisa Presleya, najvećoj faci glazbenog šoubiza svih vremena. Ali Jim je bio puno više od samog rockera, bio je iznimno obrazovan čovjek, filmski autor i prije svega pjesnik. Sve što su Doorsi ikad snimili je nevjerojatno moćno, hipnotično, bezvremenski dobro. Stil, glazba, vokal, stihovi – sve to i dan danas zvuči tako svježe, inovativno, kvalitetno. Izdvojit ću prvi i posljednji album Doorsa, jer ih smatram početkom i krajem jednog nevjerojatnog ciklusa. Istoimeni prvijenac izašao je 1967. i poseban je po mračnoj atmosferi i čudesnom glazbenom prožimanju zvukova gitare i orgulja. Tekstovi se kreću u rasponu od blues standarda, preko metafizičkih manifesta pa sve do ljubavnih tema. Posljednji album sa živim Morrisonom L.A. Woman, izašao je 1971. i cijeli je napravljen u u blues rock maniri. Moj prijatelj Švabo na suprotnoj strani Prožurske luke na ”najjače” je puštao kultnu pjesmu sa tog albuma “Riders on the storm”, kao svojevrstan ‘after’ nakon svojih trodnevnih izlazaka, što mu je pjesma dozvoljavala zbog svoje poetičnosti i sporog ritma. I one kiše i grmljavine koji se čuju u pozadini. Od Švaba, koji je uvijek bio avangarda u svemu što je radio, nosio ili slušao, ovu su foru s ”afterom” kasnije pokupili hip-hop i techno partiji. Volim poslušati i soundtrack iz Stoneovog filma o Doorsima, koji počinje katarzičnom Carminom Buranom Carla Orffa.

Pavarotti and Friends / For the Children of Bosnia (1995.)
Dame i gospodo, samo večeras za vas, u vašem gradu Luciano Pavarotti i prijatelji! A prijatelji su ni manje ni više nego Zucchero, Andrea Bocceli, Lisa Minneli, B.B. King, Sting, Elton John, Eric Clapton, Sheryl Crow, Celine Dion, Michael Bolton, Bryan Adams, George Michael, Bono Vox, Placido Domingo, Jose Carreras i ostala prvoligaška glazbena ekipa. Izvjesna Ana mi je 2006. godine poklonila ovaj CD koji smo zajedno slušali tijekom naših dugih vožnji autom. Najpoznatiji tenor 20. stoljeća, s vremenom je postao prevelik za sve zatvoreniji svijet opere i namjerno je rušio njene strogo omeđene granice. Klasičnu je glazbu izveo iz dosadnih koncertnih dvorana i doveo je na gradske trgove i sportske stadione, stvorivši od nje spektakl. Sve je počelo baš na trgu u rodnoj mu Modeni i čuvenom serijom humanitarnih koncerata ‘Pavarotti i prijatelji’, koji su se održavali od 1992. do 2003. godine. Jedan od tih nezaboravnih trenutaka je i njegova izvedba ‘Miss Sarajevo’ 1995., sa slavnim irskim bendom U2, posvećena žrtavama rata u BiH. I dan danas do suza me dovede izvedba pjesme – Holy Mother, koja je posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Još ga uvijek rado slušam u autu s onom istom Anom, a i naše dvije klinceze na zadnjem sjedištu uživaju u ‘tom super dundu, koji pjeva neku operu’. I da, obožavaju našeg Stijepa Gleđa Markosa i njegovu izvedbu Psalma 18. jer ih njegov glas ‘jako podsjeća na glas onog dunda iz auta’.

Queen / Innuendo (1991.)
Najpoznatiji glazbeni časopis na svijetu Rolling Stone album ‘Innuendo’ grupe Queen, opisao je riječima ‘Queen’s ‘Innuendo’: Remembering Freddie Mercury’s Last Masterpiece’. I zaista kad mi ga je moja prijateljica Dube s neskrivenim ponosom donijela tog popodneva 1991. u I. f razred Jezične gimnazije, pomislio sam: ‘Jbt, ovo je stvarno remek djelo’, ne znajući da je to zadnji Mercuryjev album i ne znajući koliko su genijalnih stvari on i ostali ‘queenovci’ napravili dotad. Uranjajući u svijet tog njihovog neobičnog rocka, punog energije, gitarskih rifova, Fredyjevog vokala opsega od čak četiri oktave, polako sam uviđao genijalnost cijele te priče oko Queena. Naravno da sam se ubrzo ospkrbio njihovim ranijim izdanjima, uvijek se čudeći sam sebi kako nikako ne mogu shvatiti je li bolji u energijom nabijenim stadionskim uspješnicama ili ljubavnim baladama? Ili je možda trebao ostaviti sve i nastupati s gore opjevanim Pavarottijem? Ali sve je nadoknadio s Montserrat Caballe pa nam je utoliko lakše. Ipak uz sve ranije fantastične albume, nekako mi je taj ”Innuendo” najdraži. Možda zato jer je to njihov posljednji album za Mercuryjeva života (kao i sjajni Bowiev Blackstar iz 2016.), možda zato i što uz odlični naslovni ‘Innuendo’, sadrži i dvije oproštajne pjesme ‘The Show Must Go On’ i ‘These Are the Days of Our Lives’, a možda i zato jer se sa sjetom volim sjećati svojih srednjoškolskih dana.

Leonard Cohen / I’m Your Man (1988.)
Kad sam se svom zagrebačkom prijatelju s dubrovačkom adresom (i dubrovačkom suprugom) Goranu jednom prilikom požalio kako mi je žao što nisam bio na jednom od ona dva čuvena koncerta Nicka Cavea u Lisinskom 1998. godine, on mi je odgovorio protupitanjem: ‘A je li ti žao što nisi bio na koncertu Leonarda Cohena 2010. u Areni? To ti frende treba biti žao’. U trenutku sam shvatio da sam u biti propustio koncert ne samo jedne, već dvije glazbene legende. Nisam bio na koncertu jednog od najutjecajnijih glazbenika i kantautora svih vremena, ‘kralja tuge’, a bio mi je tu, pred nosom prije nepunih deset godina. Cohen iza sebe ima dugu karijeru u kojoj su nastale nezaboravne pjesme koje žanrovski variraju od countryja, bluesa, popa pa sve do jazza. Teme njegovih pjesama su izvanvremenske, nekako bestežinske, intimne, socijalno osjetljive, moćne, potresne. Cohen je kanadski kantautor i književnik, romanopisac iznimnog ugleda, majstor britkog humora, uvijek spreman na zabavnu anegdotu, ali i na uranjanje u vlastitu nutrinu. S godinama je postao svjetski slavan i priznat glazbenik pa je njegov književni rad neopravdano ostao u sjeni karijere glazbenika, kojom je ušao u legendu. Mogao bih izabrati bilo koji njegov album, ali za ovu prigodu biram I’m Your Man iz 1988. godine, iako bih preporučio i kompilacijski album The Essential Leonard Cohen koji je 2002. objavila diskografska kuća Columbia Records.

Soundtrack From Twin Peaks (1990.)
‘Make it like the wind, Angelo’, naslov je članka iz Guardiana koji donosi priču o nastanku glazbe za Twin Peaks, najpoznatiju TV seriju ikad. Glazba na uvodnoj špici svake epizode ove serije jedna je od najprepoznatljivijih glazbenih tema svih vremena, a skladao ju je spomenuti Angelo Badalamenti. Lynch i scenarist Mark Frost trebali su započeti snimanje Twin Peaksa i očajnički im je trebao dobar soundtrack. U Lynchovoj glavi glazba, slike i pripovijedanje bili su neraskidivo isprepleteni, pa je rekao Badalamentiju da pokuša zamisliti da je noću sam u šumi. Puše vjetar, sova se glasa, a grane drveća povijaju. Badalamenti je odabrao spori, misteriozni, pomalo zloslutni motiv. ”Sporije – tražio je Lynch, samo usporimo i stvari postaju ljepše.” Nakon toga je tražio da zamisle mladu djevojku koja izlazi iz mraka, izgubljena, sva u strahu. Badalamenti pojačava tempo, završavajući melodiju na ekstatičnom, visokom nivou, za što mu je trebalo nepunih 20 minuta te predlaže daljnju razradu glazbene teme. Na njegovo iznenađenje Lynch odgovora: ‘Ne mijenjajte nijednu notu. Vidim Twin Peaks. Upravo ste napisali ‘Laura Palmer’s Theme’. Osim prepoznatljivih instrumentalnih tema, na soundtracku se nalaze i pjesme koje su napisali Badalamenti i Lynch: ‘Into the Night”, ‘The Nightingale’ i ‘Falling’, u fantazmagoričnoj izvedbi čudesne Julee Cruise. Meni osobno najbolja filmska glazba ikad, koju sam dobio od jedne simpatične Marinele u Postojni 1992. Čudesno, tužno i lijepo. Just like the wind, Angelo, just like the wind.

Music from the Motion Picture Pulp Fiction (1994.)
Od njegovih samih početaka i filma Reservoir Dogs, kultni američki redatelj Quentin Tarantino sve je svoje filmske priče nastojao osnažiti moćnim glazbenim podlogama, koje ostaju u sjećanju jednako koliko i radnja samih filmova. A ima i razlog zbog čega je to tako. Sam Tarantino ovako je u jednom intervjuu objasnio svoj stvaralački proces: ”U većoj ili manjoj mjeri, način na koji moja metoda funkcionira je taj da prvo trebate naći uvodnu glazbu, koja otvara film. Tako ja to radim. Karakter filma na kojem radim definiran je kroz glazbu koja ide u njega. To je ritam filma. Kad odlučim započeti snimanje, jednostavno krenem kopati kroz svoju zbirku ploča i tražim pjesme koje će odrediti ritam mojeg filma”. Meni osobno najdraža njegova glazba je iz Pulp Fictiona, omiljenog filma moje studentske generacije. Upravo mi je presnimljeni soundtrack iz filma na jedno od predavanja iz Ivanić Grada donijela moja kolegica i prijateljica Milena, tada fizički jako nalik Umi Thurman. Svega je tu Tarantino udrobio, od surf rocka, funka, soula, twista, countryja. Poslije gore navedenog Badalamentija, Tarantino je sastavio vjerojatno najbolji soundtrack ikad. Dovoljno je spomenuti obradu pjesme Girl, You’ll Be a Woman Soon, kao i klasike Jungle Boogie i Son of a Preacher Man. O glazbi Pulp Fictiona pisali su se eseji, ali nekako je taj surf rock po meni obilježio cijeli glazbeni narativ albuma, efektno otvorio i zatvorio radnju ovog genijalnog filmskog uratka.

U2 / The Joshua Tree (1987.) i Rattle and Hum (1988.)
Za kraj ostavljam ove fantastične, društveno angažirane Irce, koji su možda i najkomercijalniji od svih prije nabrojanih glazbenih ikona. Imali su sreću da su ih jednako obožavali i publika i kritika, a nije ni da nisu imali što poručiti svijetu kad su nastajali, svijetu doboko traumatiziranom socijalnom i političkom nepravdom, hladnoratovskim podjelama. Ono što su oni tada nama značili, u glazbenom, emocionalnom pa i političkom smislu, teško je usporedivo s itijednom glazbenom pojavom nakon njih. Estetski meni su bili najbolji do one faze kad su odlučili napraviti zaokret u svom glazbenom razvoju i snimiti albume Achtung Baby i Zooropa. Vrijeme prije toga, kad su se inspirirali američkim glazbenim korijenima, utjecajima bluesa, gospela i countryja, meni su osobno najdraži. Tad nastaju albumi Joshua Tree i Ratlle and Hum. Socijalnu podlogu glazbi daje Bonov posjet Salvadoru i Nikaragvi, gdje svjedoči ratnim sukobima i patnjama civilnog stanovništva. The Joshua Tree izlazi 1987. i postaje najbrže prodavani album u britanskoj povijesti, a bend ide na veliku svjetsku turneju koja rezultira snimanjem dokumentarnog filma Rattle and Hum. Film prati i istoimeni album, odličan spoj snimki sa koncerata i studijskih skladbi, koji je izašao 1988. i može se promatrati kao izravna posveta američkoj glazbi, ali i cjelokupnoj američkoj kulturi življenja. Na U2 mi je pozornost skrenuo stari školski prijatelj Ante, koji je tada bio njihov veliki fan.

Pročitajte još

Jelena Perčin i Momčilo Otašević drugi put postali roditelji

Dulist

Marin i Kristina krstili malog Balda u Međugorju

Dulist

Donosimo šest omiljenih trilera knjiške blogerice Alis Marić

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija