Kongresna dvorana u hotelu Lero u utorak večer bila je mjesto tribine koju je organizirala Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću u suradnji s Udrugom hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata grada Dubrovnika.
Na tribini su govorili urednica zbirke Maja Dubljević i voditeljica Documente Vesna Teršelič, koordinatorica projekta Emina Bužinkić, a svoje doživaljaje iz rata na dubrovačkom području prepričali su predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Marija Lukšić, bivši zatočenik logora Morinj (Crna Gora) Metodije Prkačin i novinar Luko Brailo.
Documenta je odlučila u Dubrovniku predstaviti zbirku s više od 450 video materijala, i progovoriti o problematici civilnih žrtava rata.
– Documenta je osnovana 2004. godine, na prvom mjestu kako bi sačuvali osobna sjećanja i najvažnija joj je svrha sačuvati jedinstvene, neponovljive priče naših suvremenika kako za nas tako i za buduće generacije rekla je Vesna Teršelić te nadodala da se nada da će ova zbirka pomoć u promociji višeglasja, budući da pokriva razdoblje od 1941. godine do danas, jer intervjui su poruka i svjedočanstvo koja prenose poruku puno dalje od naših granica.
Metodije Prkačin, dragovoljac od početka rata, organizator obrane Cavtata iznio je svoju priču.
– Nisu me vodile nikakve ideološke, niti vjerske i nacionale potrebe, isključivo sam branio svoju obitelj, kuću, svoga susjeda. Bili smo zajedno rame uz rame, netko je preživio, netko nije. Vjerovao sam da nema šanse da se toliki divljaluk stvori, i da se napravi takvo jedno stanje kakvo su napravile crnogorske horde, započeo je svoje svjedočenje Prkačin.
– Nisam imao oružja i metaka koje bi ispalio, nego sam organizirao sasvim nešto drugačije, a to je bila moja strategija pasivnog otpora. Jer ta strategija znači da rečeš nekome da nije dobrodošao, da mu naneseš neku štetu, ali što manju, jer nema šanse da ga zaustaviš. Tražio sam da se evakuira negdje oko šest i pol tisuća ljudi iz Cavtata, na što sam dobio odgovor da to nije moguće i da ih treba zadržat tu gdje jesu. Nismo imali vode, struje, bilo je ranjenika, bolesnih, starih ljudi, trudnica i djece. Snalazili smo se na razne načine, pa bi tako ispraznili sve gustjerne vode koje smo znali da postoje, a to je bilo dovoljno za svega dva dana.
Metodije Prkačin se osvrnuo i na to što je prošao u crnogorskom logoru Morinj, mučenja i sustavna organizirana mlaćenja.
– U Morinju sam dobio poruku da se vratim u Cavtat, i na povratku se dogodilo nešto sasvim drugačije od očekivanog. Iz Cavtata je izašlo i veliko i malo, ljudi su nas dočekali s grljenjem i ljubljenjem i u tom momentu nisu znali što im je raditi. Lako su odgovarali s oružjem na oružje, ali na ovako nešto nisu imali odgovora.
U svojim cipelama, odori i lovačkom puškom pošao je na bojište, i kako kaže dalje, ne vjeruje da je ijedan zastupnik u svojim cipelama ušao u hrvatski sabor i da je to zato jer njih ne zanimaju živi branitelji, i žive žrtve već ih zanima da jednom godišnje pođu negdje položiti vijenac.
– Kad počne bit vruće ispod kože, kad počne pucat u glavi, kad se nadmu oči, i kad ti je svejedno jer znaš da se nalaziš usred pakla i kad razmišljaš da ti je najlakše metak pod bradu da se više ne mučiš, onda ti dolazi kroz glavu – a zašto si ođe? Netko od tebe očekiva čudo, spas, u tom momentu počneš razmišljat da moraš dat sve od sebe, jer nije uvijek preživjeti uspjeh, uspjeh je nekad bilo i poginuti – opisao je Prkačin dan na bojištu.
Također, Prkačin je spomenuo i silovanje za koje nije siguran da se nije dogodilo u Dubrovniku, samo se o tome ne priča, a vrijeme je da se počne. Spomenuo je i zapaljene Konavle, Župu, Primorje, bombadiranje Dubrovnika, a Crnogorcima Republika Hrvatska nije uputila niti jednu optužnicu. Tužilaštvo je, kako dalje navodi, samo produžena ruka politike, izgleda da njima ne odgovara da se riješe zločini, žele sve zataškati, a nas dovode do ludila.
– I danas mi bude ‘vruće ispod kože’ kad vidim crnogorske tablice na putu u nas, dođe mi da se zaletim u njega, kome se ja imam sklanjati, onome ‘ko je pucao u mene?!
Osvrnuo se i na problem ćirilice, rekavši kako ona nije problem kao pismo već ne činjenje ništa od rata do danas, jer su se tada dogodili izuzetno strašni i veliki brojčani zločini.
Uputio je i apel prema gradonačelniku Andru Vlahušiću o potrebi Trga i spomenika koji bi bio posvećen civilnim žrtvama rata, jer na takav način se obiteljima poginulih daje do znanja da te žrtve nisu zaboravljene, i tko zaboravlja svoje žrtve – izaziva nove.
Marija Lukšić iz dana u dan sa svojim članovima obitelji proživljava silnu nepravdu, i apelira da se donese zakon za civilne žrtve rata.
– Članovi naše Udruge su iscrpljeni i psihički i fizički, trebamo konkretno rješenje da sve civilne žrtve u Lijepoj Našoj, bez obzira na naciju budu obeštećene i zakonom zaštićene. Prioritet naše Udruge je da se on donese, i nadam se da ova godina neće ostat prevarena, jer ćemo bit prinuđeni drugačije djelovati.
Pokrenuta je inicijativa za idejni projekt spomenika, koji bi se trebao naći na području Batale, te se nadaju da će to biti ove godine i da ih lokalne vlasti neće izigrati. Zakon ne bi donio povlaštene mirovine, invalidnine već poštovanje prema Domovinskom ratu, žrtvi i minimalna primanja da bi ljudi mogli živjet život dostojan čovjeka.
Na tribini je sudjelovao i dugogodišnji novinar, Luko Brailo koji je rekao kako je ponosan jer su u vrijeme rata pokazali da su ljudi i profesionalci, novinarski pult koji je spontano osnovan jer su jedino tako mogli djelovati u najtežem razdoblju od listopada do prosinca.
Iznio je podatke jer se mora znati tko je koga napadao i u kojim razmjerima, da se ne bi nikad više ponovilo.
– U logoru u Morinju su bila 434 čovjeka iz dubrovačkog kraja, a njih 85 je umrlo. 27 633 kuće i stana su oštećena, 7 771 obitelj je 90.-ih ostala bez doma, 2 071 objekt je bio do temelja uništen. Na području dubrovačke biskupije 300 crkava, groblja, župnih crkava, 500 brodova.
Dubrovnik je u Hrvatskoj, što se tiče rata izvrsno dokumentiran, a ako je itko mogao sa sigurnošću reći što se to događa onda su to kolege strani novinari. Neki od njih su svjedočili i na Haškom sudu i nisu kazali ništa više od onoga što su izvještavali.
Brailo je i spomenuo količinu podataka koja postoji o stradanjima u Dubrovniku, i vojnim i civilnim ali kad se sve skupa zbroji to što je generalu Strugaru i admiralu Jokiću dosuđeno nepunih petnaest godina – to je sramotno.
Maja Dubljević kazala je kako joj je zanimljivo to kako većina ljudi u Dubrovniku vjerovfala kako do rata neće doći, iako se osjećalo da iza brda nešto ‘kuha’.
– Ono što se pojavilo kod svih kazivača i kazivačica je solidarnost, koja zahtjeva dublju analizu, to jedno zajedništvo koje se nikad više nije pojavilo.
Kordinatorica projekta osobnih sjećanja, Emina Bužinkić rekla je kako nema nekih obećavajućih pomaka, bez obzira što smo postali članica Europske Unije. Nisu ostvarene nikakve naknade štete, a broj civilnih žrtava nije utvrđen.
-Formiranje sveobuhvatne baze podataka bio bi zadatak Ministarstva branitelja, međutim izuzev osnivanja radne skupine koja bi se pozabavila tim pitanjem, niti jedan konkretan korak nije napravljen.
Prema podacima kojima raspolaže Documenta u Republici Hrvatskoj ima između četiri i osam tisuća civilnih žrtava rata, a u sustavu socijalnih prava Ministarstva branitelja postoji nešto više od tisuću osoba koje su registrirane za dobivanje invalidnine. Tek 350 obitelji prima nakdnadu za izgubljenog člana obitelji.
– Ministarstvo je najavilo donošenje Zakona o naknadi osoba koje su pretpjele silovanje ili seksualno nasilje, u završnoj je fazi i očekuje se do kraja travnja. Osnovan je i nacionalni centar za psiho traumu na klinici Rebro i regionalni centri koji se nalaze u Osijeku, Zagrebu, Dubrovniku i Splitu, te se nadamo da će na neki način žrtve rata naći neku novu adresu za svoju psihološku rehabilitaciju i potrebnu pomoć zaključila je Bužinkić.