Ministarstvo kulture i medija stavilo je pod preventivnu zaštitu do utvrđivanja svojstva kulturnog dobra Tradicijsko umijeće svilogojstva i svilarstva istočne obale i zaleđa Jadrana. Zaštita će omogućiti ne samo održavanje i popularizaciju umijeća svilarstva u Konavlima, već bi trebala potaknuti i istraživanja kako bi se, istaknuli su iz Muzeja i galerija Konavala, svilena priča napokon rasplela.
U rješenju Ministarstva kulture i medija navodi se kako je tradicijsko umijeće svilarstva i svilogojstva istočne obale Jadrana dragocjena nematerijalna kulturna baština koja prati ekonomske potrebe ruralnih prostora, a koja se ogleda i u običajnoj tradiciji. To umijeće, kako je očuvano do danas u Konavlima, odnosi se na jednostavan način ručne izrade, što je čini izvrsnim sredstvom za suvremene potrebe edukacije i vraćanja zaboravljenim tradicijskim vrijednostima. Potreba za očuvanjem starih oblika proizvodnje je iznimna zbog sve manjeg broja nositeljica umijeća te zbog zahtjeva obnove i izrade dijelova narodne nošnje i povijesnog ruha. Svilarstvo je pozitivno utjecalo na kulturu, gospodarstvo i društveni život te tekstilnu tehnologiju. Daljnja istraživanja, valorizacija i dokumentacija svilarstva i svilogojstva u Hrvatskoj dodatno mogu pridonijeti očuvanju ove vrijedne nematerijalne kulturne baštine, obrazloženje je Ministarstva.
Treba svakako istaknuti kako se svilogojstvo i svilarstvo u Hrvatskoj javlja u kasnom srednjem vijeku, zbog trgovačkog utjecaja Italije na krajeve istočne obale Jadranskog mora. Za područje Dubrovačke Republike bilježi se intenziviranje proizvodnje svile tijekom 15. i 16. stoljeća, a uz manje prekide uzgoj svilene bube se sve do 20. stoljeća pojavljuje i u drugim krajevima Hrvatske, najviše jadranskom zaleđu i istočnoj Hrvatskoj. Proizvođači svile su u hrvatskim krajevima organizirano plasirali kukuljice predionicama, nosili ih na obradu u pećima te za svoje potrebe ostavljali određenu količinu. Kako su sve to bila područja bogata različitim poljoprivrednim proizvodima, nije postojala potreba za proizvodnjom svile na komercijalnoj razini.
Za razliku od drugih krajeva, piše dalje u rješenju Ministarstva, u Konavlima se svila proizvodila čitavo vrijeme i za kućne potrebe i za ukrašavanje narodnog ruha, o čemu svjedoče arhivski zapisi i sačuvani predmeti. Jačanjem industrije i prelaska ruralnih područja na drukčiji način privređivanja, polovicom 20. stoljeća naglo zamire proizvodnja svile u Hrvatskoj. Obiteljska proizvodnja svile u Konavlima se obnavlja nakon 1990-ih i Domovinskog rata zbog potrebe za očuvanjem lokalnog identiteta. Danas se u Konavlima svilogojstvom (držanjem bubica) i svilarstvom bave pojedinci uglavnom za osobne potrebe, potrebe edukacije ili kao ponuda u turizmu. Po tradiciji, osoba koja uzgaja dudove svilce proizvodi i proizvode od svilene pređe, što je u prošlosti za djevojke bio obvezni dio pripreme ruha do udaje. Uzgoj se odvija u dva ciklusa godišnje, proljetnom i jesenskom. Jajašca svilaca posebno se kod kuće pripremaju i čuvaju dok ne završe proces preobrazbe u ličinke, preko kukuljice do leptira. Tijekom tog procesa proizvode proteinsko vlakno od kojeg se nakon ručne obrade kukuljica i odmatanjem niti dobiva svilena nit. Uz određene faze uzgoja vežu se posebna narodna vjerovanja, a bubice se čuvaju od buke i nametnika. Nakon proizvodnje svilenih kukuljica pristupa se proizvodnji svile. Konac se namotava na složenac od starih krpa, papira ili listova smokve, a potom se premotava na drveno motovilo. Na kraju se pere, suši i boji.Od mnogih svilenih proizvoda, najcjenjeniji je po kvaliteti imbrišim, svileni prepredeni konac koji se dobiva iz cijelih kukuljica. Svila se koristila najviše za vezove na dijelovima narodne nošnje, za različite vrste tkanja te potrebe u kućanstvu i za šivanje. Neki običaju uključuju svilu za kućno liječenje, podvezivanje pupka novorođenima i drugo.