Hrvoje Katušić mladi je svećenik iz Župe dubrovačke koji trenutno boravi u Italiji na doškolovanju.
Kako izgleda njegov život 'preko Jadrana', kako se uklopio u studentsku sredinu, kako se nosi s celibatom i zašto bi od zlatne ribice tražio da postane bolji čovjek rekao je u razgovoru za duList.
Kako ste se odlučili na školovanje u Italiji?
– Nakon dvije godine svećeničke službe na župi svetog Mihajla biskup Mate Uzinić mi je ponudio postdiplomski studij u Rimu. Iako zadovoljan službom na župi svetog Mihajla, kao i radom u Vijeću za mlade Dubrovačke biskupije, prihvatio sam biskupovu ponudu vjerujući kako će mi ovo vrijeme studija pomoći u osobnoj izgradnji i budućem radu.
Kako bi opisali sveučilište? Od ljudi do programa rada?
– Studiram na Papinskom sveučilištu Salezijana – Fakultet društvenih komunikacija. Nakon studija u Hrvatskoj očekivao sam sustav sličan hrvatskom, ali ovo mi je jedno potpuno novo iskustvo. Nekakva unutarnja politika sveučilišta je da se pokušava stvarati obiteljska atmosfera, iako ima oko dvije tisuće studenata. Moj fakultet je nešto manje odjeljenje, ima nas oko stotinu studenata zbog naravi studija, mnogih praktičnih radova, laboratorija, tako da nas profesori svi znaju poimence. Profesori su dijelom svećenici iz raznih dijelova svijeta, dijelom laici uglavnom iz Italije. Predavanja su na talijanskom, a poneki ispit se može polagati i na engleskom. Od praktičnih predmeta do sada sam odslušao teoriju i tehniku zvuka, slike, interneta, oglašavanja i imao priliku raditi u izvrsno opremljenim studijima, sa profesorima koji su me zadivili svojim poznavanjem digitalnog svijeta.
'Poso – kuća'
Koliko Vam se bilo teško naviknuti na novu sredinu?
– Volim putovati, pa mi nova sredina uglavnom nije problem nego svojevrstan izazov. Život mi je puno jednostavniji u Rimu nego u Dubrovniku. Dok sam u Gradu imao lepezu različitih zaduženja, ovdje se svakodnevnica svodi na relaciju 'poso – kuća', odnosno fakultet – Zavod svetog Jeronima, gdje živim. Jedina poteškoća za sada je nedovoljno poznavanje talijanskog jezika. Ovom prilikom zahvaljujem servisu Google translate, koji mi je u počecima uštedio puno vremena.
Što Vam nedostaje iz Hrvatske?
– Iz Hrvatske mi nedostaje moja svećenička služba, ovdje sam ponovno postao student, i kao da mi je svećenstvo na standby. Nedostaju mi uglavnom sve pastoralne aktivnosti, od rada s mladima, priprema za sakramente, a najviše nedjeljne mise. U Dubrovniku sam redovito imao dvije mise nedjeljom, i ti susreti s ljudima, propovijedi, bili su trenutci u kojima sam zbilja osjećao i prepoznavao ljepotu svećenstva. Uz pastoral nedostaje mi obitelj, na poseban način dvojica nećaka Domagoj i Stanko, koji su se rodili prošle godine.
Kako izgleda život mladog svećenika u Rimu?
– Puno drugačije nego život na župi. Na neki način čovjek se ovdje vrati u studentski život. Dnevne obveze svode se na predavanja i osobni studij. Ja živim u Hrvatskom zavodu s još 23 kolege svećenika, pa je atmosfera u kući domaća, govori se hrvatski, kuhaju nam časne milosrdnice iz Hrvatske, a nedjeljom na večer imamo i misu na hrvatskom jeziku.
Jeste li se 'integrirali' u svoju novu zajednicu? Prijatelji su Vam Talijani, ili pretežito Hrvati?
– U zavodu nije bilo teško povezati se s kolegama svećenicima, a mnoge sam i poznavao od ranije. Na sveučilištu Salezijana studira 30 Hrvata, od toga sa mnom na fakultetu su trojica, pa sam se i na fakultetu u početku uglavnom družio s Hrvatima. Sad u drugom semestru smo se više povezali mi studenti stranci, a s Talijanima to ide malo sporije, uglavnom međusobno pričaju jako brzo, pa je teško uključiti se u razgovor.
Nedostaju li Vam neki aspekti 'normalnog' života?
– Za mene je postalo normalno redovito slaviti svetu misu, raditi s ljudima, dijeliti sakramente, i dobar dio toga mi ovdje nedostaje. A od ostalih aspekata često mi nedostaje vremena.
Kako se nosite s celibatom?
– Svi su pozvani na uzdržavanje do trenutka dok ne odaberu ženu s kojom žele provesti cijeli život. Bez obzira na svjetonazor svaki muškarac ima iskustvo uzdržavanja i u misli i u djelu, slobodan se uzdržava bar od zauzetih žena, oženjen od svih drugih, a svećenik od svih. Jednako tako svatko zna da to uzdržavanje nije jednostavno ni lako. Potrebno je na prvom mjestu disciplinirati misli, a u tome meni osobno pomaže molitva i redoviti sakramenti. Važno je celibat ne shvaćati kao teret, kao nešto nametnuto. Sam sam odabrao ovakav način života, vjerujući kako mi to omogućuje potpuno se predati služenju Bogu kroz služenje svim ljudima. U razgovoru znam reći da sve i kada bi postojala mogućnost oženiti se i biti svećenik, kao u pravoslavnoj crkvi, ja se ne bih oženio. Mislim da je ovakav način svećeničkog života na koji sam se odlučio nespojiv s obiteljskim obvezama, nekoga bih nužno zakidao.
Rim i Dubrovnik
Kako biste usporedili Rim i Dubrovnik?
– Nije jednostavno uspoređivati milijunski grad s Gradom od niti 50 tisuća ljudi, a još teže je uspoređivati tuđi grad sa svojim Gradom. Dubrovnik i đir Stradunom će uvijek imati prednost za mene. Živim u samom centru Rima i zbilja je lijepo navečer prošetati rimskim ulicama, trgovima, diviti se parkovima, fontanama. Ono što je normalno za velike gradove, prepun je raznih izvođača, prodavača svega i svačega po ulicama. Nakon skoro godinu dana mogu posvjedočiti da su ceste i promet u Dubrovniku puno bolji nego u Rimu, čak i stara desetka koja vozi za Župu, ovdje bi bila za koplje bolja od autobusa kojim se vozim svaki dan na fakultet.
Bili ste u Italiji kada je papa Benedikt dao ostavku, ali i kada je izabran novi papa. Kako biste opisali taj osjećaj, atmosferu na Trgu sv. Petra?
– Kada je papa Benedikt dao ostavku, u početku su mnogi vjerovali kako je riječ o novinarskoj patci, dok se sami nisu uvjerili u istinitost navoda na službenim vatikanskim stranicama. Kada sam pročitao razloge zbog kojih je odstupio osobno sam mu se divio hrabrosti i razboritosti, a s druge strane ipak sam bio u neizvjesnosti, tko zna kakav će biti sljedeći. Vrijeme konklava bilo je zbilja posebno u Rimu, novinari su okupirali sve pristupne ceste Vatikanu, a ja sam s prijateljima gotovo svaku večer išao u đir do Vatikana da osjetimo kako je u srcu zbivanja. Večer kada je izabran papa Franjo bio sam na trgu, svi smo iščekivali tko će biti novi papa, ranije smo pokušavali davati prognoze na temelju osobnih stavova i talijanskog tiska. Kada je izašao na prozor, kardinal koji je najavio da imamo novog papu Jorge Mario Bergoglia, ljudi su se oko mene u čuđenju počeli pitati tko je taj. Neki mladić je na mobitelu pronašao da je to kardinal iz Buenos Airesa. Vijest da je papa iz Latinske Amerike, gdje se nalazi većina današnjih katolika, jako me obradovala. Nakon njegovog nastupa, njegove spontanosti, smisla za humor, svi na trgu su bili oduševljeni, iako je malo tko znao kakav je novi papa.
Smatrate li da će novi papa uspjeti napraviti 'zaokret siromaštvu', kako je i najavio?
– Često se siromaštvo shvaća kao da Crkva treba biti samo materijalno siromašna. Takvo razumijevanje je krivo jer danas se bez novaca ne može djelovati niti na lokalnoj, a kamoli na svjetskoj razini. Iz osobnog iskustva znam da je bilo kakav pastoral u župi, s mladima, nemoguć bez novaca. Ono što je važno jest da Crkva s novcem bude transparentna, čemu papa teži. Siromaštvo u crkvi nije samo kategorija materijalnog, u prvom redu papa želi u Crkvi naglasak staviti na najpotrebnije, na odbačene, na rubne u društvu. On kao pojedinac ne može napraviti mnogo, ali se nadam da može svojim primjerom i poticajima potaknuti cijelu Crkvu, i biskupe i svećenike, ali naravno i najbrojniju skupinu – vjernike, da svoju vjeru počnu živjeti svjedočeći svakog dana da je bit poruke evanđelja djelotvorna ljubav prema bližnjima.
Novi izazovi
Kako Vidite Crkvu iz perspektive mladog čovjeka koji ima život pred sobom?
– Crkva, kao i društvo, nalaze se pred novim izazovima, danas razvoj tehnike i novi mediji na poseban način oblikuju mišljenja i ponašanja ljudi. Sociologija, psihologija pa i komunikacije se posebno bave analiziranjem mogućih posljedica na društvo današnje informatičke ere. Crkva je kroz povijest uvijek pokušavala utjeloviti istinu evanđelja u kulturi vremena u kojem je živjela, istina nekad s više, a nekad s manje uspjeha. Vjerujem da je današnja Crkva, na čelu s ovakvim papom, kojeg su kardinali izabrali velikom većinom, na dobrom putu da odgovori izazovima koji su pred njom.
Biste li ikada pošli u, primjerice, misionarsku misiju u neku od zemalja trećeg svijeta?
– Čini mi se da su misije bile izražene u povijesti Crkve, zbog želje da se ljudima pomogne u njihovim teškim životnim situacijama, kao i zbog želje da im se navijesti osloboditeljska poruka evanđelja. Situacija je značajno izmijenjena, Europa koja je prije imala svećenike i redovnice slala ih je u misijske zemlje koje ih nisu imale. Danas te misijske zemlje imaju dosta svojih zvanja i počinju ih slati u Europu kojoj nedostaje svećenika. Osjećam da sam osobno pozvan djelovati u svojoj biskupiji i tu između ostalog širiti duh solidarnosti sa onima koji oskudijevaju. Ovom prilikom svima preporučam da proguglaju 'Mary's meals'.
Planirate li se vratiti u Dubrovnik ili imate druge planove? Možda i negdje izvan zemlje?
– Moji planovi su na raspolaganju biskupu, koji će me postaviti u biskupiji tamo gdje bude pastoralna potreba. Moja želja je svakako da živim i djelujem u našoj Dubrovačkoj biskupiji!
Kada biste mogli sebi zadati jedan cilj kojeg želite izvršiti (sa svjetovne ili s duhovne strane) koji bi on bio i zašto?
– Čovjek sam i kao takav i sam sam slab i grešan. Kada bih ulovio zlatnu ribicu, želja bi mi bila da na prvom mjestu postanem što bolji čovjek. Kao takav mogao bih najviše dati ljudima i biskupiji kojima kao svećenik želim služiti.