Bio je član metal benda interesantnog imena, snimao live album u Tokiju i sanjao metal snove. Danas Patrick Rafainello živi mirniji život u Zurichu. No kreativnost nije nestala, samo je promijenila oblik. Umjesto pjesme, napisao je audio priču za djecu koja govori o patkici koja putuje iz Švicarske u Dubrovnik, baš poput njega nekad. U ovom iskrenom razgovoru otkriva zašto je odlučio stvarati za djecu, koliko mu znači Dubrovnik i kako sinov smijeh postaje njegova nova inspiracija.
Koliko se toga promijenilo u posljednjih 11 godina od zadnjeg intervjua za DuList?
Da budem iskren, ne baš puno. Osim da sam postao ponosan otac i da sam se oženio, inače roker i sretna osoba kao i prije. Dobro, možda sam i malo osijedio. Živimo u centru grada Zuricha, blizu jezera. To je rimski grad star dvije tisuće godina, koji me tu i tamo podsjeća na Dubrovnik.
Jeste li još uvijek dio benda zanimljivog imena ‘Gonoreas’?
U ‘Gonoreasima’ ne sviram od 2019. godine. Ali će to vrijeme uvijek ostati jedan jako važan dio mog života, jer smo ipak doživjeli bajku. Svirali smo po cijeloj Europi, u Japanu, i to uvijek na jako visokom nivou. Snimali smo nekoliko albuma, čak i live album u Tokyu. A što je meni najdraže, svirali smo u Orlanda i u Lazaretima. Postoji DVD svirke Orlanda kojeg samo ja imam. Sve to ne bi bilo moguće, da nismo bili (i ostali) dobri prijatelji. Žao mi je da nismo uspjeli svirati na Puntiželi, jer sam jedan dio djetinjstva proveo u Župi budući da mi je veliki dio obitelji tamo živio. Teško mi je bilo kada sam sebi morao priznati da to što sam kao tinejdžer uvijek želio, svirati u Heavy Metal bendu, mi se više nije sviđalo. Zašto je to tako bilo, i dan danas ne znam, a ne moram ni znati jer sam ipak sretan sa svojim životom i zahvalan. Trebala mi je pauza, koja već nekoliko godina traje, ali mi je uvijek bilo jasno da ću na neki način ostati kreativan. I eto patke koja ide na veliki put. Tko kaže da tu nema rock’n’rolla?
Kako napredujete kao tekstopisac? Gdje pronalazite inspiraciju? Možete li nam reći svoje najdraže?
Imao sam čast svirati s odličnim pjesnicima, tako da nije bilo ni potrebe da pišem tekstove. Uvijek mi je bilo draže izmisliti lijepe melodije nego stihove. Već kao dijete sam bio pažljiv melodijama, efektima, različitim glasova. Ipak su mi više dodirnule dušu, nego bila koja riječ, koja zna i povrijediti. Jako volim instrumentalnu glazbu, epsku filmsku glazbu 50-ih i 60-ih. Bilo mi je uvijek lakše izraziti se melodijama nego stihovima. No, imao sam i ja razloge izraziti se na riječima. Svaka pjesma mi je važna, jer su sve nekako vezane za neki poseban period mog života. Draga mi je još uvijek ‘Still In My Heart’ koja je posvećena Dubrovniku ili ‘Behind The Wall’ za pokojnog nona. Stalno sam na nekim svadbama trebao otpjevati koju: ‘E kad si već tu, aj zapjevaj’. Tako da sam sebi rekao, barem na svojoj svadbi neću pjevat’. No, ako moram odabrati jednu najdražu koju sam ikad napisao, to je pjesma koju sam na svojoj svadbi otpjevao i posvetio svojoj najvećoj ljubavi, mojoj supruzi. Napisana za 20 minuta što većinom zna biti znak da je pjesma dobra.
Kako se rodila ideja za audio knjigom ‘Patkica Frida odlazi na dalek put’? Kako ste se Vi kao metalac odlučili na sadržaj namijenjen djeci?
Nije više tajna da su rokeri i metalci odgovorni za najljepše balade. I mi smo ljudi. Ideja je već malo starija. Naime, rodila se početkom korone. Koliko je moj sin tada još bio mali, strah me uhvatio da ne možemo putovati kao što nitko nije mogao i da će možda gubiti vezu Dubrovnikom te hrvatskim i talijanskim jezikom. Od malena pažljivo sluša dječje priče, a meni se nešto kreativno radilo. Sjećam se koliko sam bio sretan u njegovim godinama, kada mi je baba poklonila dječje priče, nekad na vinilu pa na kasetama. Babe su ipak babe pa znaju kako se magično pričaju priče, ali smo se vidjeli samo dva, tri puta godišnje i zbog toga mi je poklonila dosta priča na našem jeziku. Moram reći da mi je to puno pomoglo učiti i razumjeti hrvatski jezik. Tako da sam bez ikakvog plana sam počeo pisati priču. Može se reći da je na neki način autobiografska priča jer ipak počinje u rodnom gradu Zurichu, pa dalje za Veneciju, a meni je otac Talijan, i na kraju se stiglo u Dubrovnik. Više ili manje je to bio put koji smo nekad kao obitelj autom prošli. Pažljivi slušatelji i ljubimci dobre žestoke glazbe će možda čuti nešto što im je poznato.
Zašto je glavni lik patkica? Radi li se o dječjoj igrački ili ima drugo značenje?
Pripremio sam se za priču kao kako se pripremam pisanjem pjesama. Sjeo sam pred prazan list bez i jednostavno krenuo. Najbolje ideje mi stižu kad nema previše pripreme i kada mi je mozak ‘slobodan’. Jedino mi je bilo jasno da će krenuti iz Zuricha i da priča završava u Dubrovniku. Nije mi uopće bilo teško ‘sklopiti’ zajedno nešto zanimljivo kada se između Zuricha i Dubrovnika nalaze jezera, Alpe, Italija i naravno Jadran. Odlučio sam se za pravu patku jer priča počinje na jezeru, a bilo mi je važno da ne doživi avanturu sama, pa eto i vjeverice.
Kako ste se odlučili za format audio knjige, a ne ‘obične’?
Nekima zna biti lakše slušati nego čitati, kao primjerice meni. Švicarske audio priče su inače pune različitih glasova, glazbe i efekata i to je nešto sto me još kao dijete fasciniralo. Tu je Globi, zauvijek moj osobni veliki heroj. Ali moram obavezno spomenuti da sam vrlo rado slušao i naše priče, kao sto su ‘Ribar Palunko’ ili ‘Carevo novo ruho’ za koju je glazbu napisao Arsen Dedić i sjećam se kako su me vezale glazbene pratnje. Nije mi uopće palo na pamet pisati knjigu jer sam htio da mi sin čuje jezik, a ne samo mene kad s njim razgovaram. Iako sam snimio sam sve glasove. U priči postoji čak i kratak dio na talijanskom jeziku, koji uopće neće smetati ljudima koji nisu vješti talijanskom jeziku. Slučajno sam upoznao jako drage ljude iz ‘Audiomanije’, koje dijele ideju da se napravi nešto za našu djecu svih regija i u dijaspori. Da djeca balkanskih korijena ne bi gubili vezu prema jeziku i kulturi. ‘Audiomanija’ radi iz Švicarske već nekoliko godina. Približava i prenosi djeci u dijaspori vrijednost zavičaja. Velika mi je čast uklopiti se sjajnom timu Olge i prijatelja. Vrijedi pogledati ili bolje poslušati i ostale audio priče, čak i za odrasle, jer je po mom mišljenju jako važno naći zamjenu ekranima. Mašta se nažalost sve više i više gubi. Istinski sam priču stvorio mom sinu. Tako da je on imao ‘veto’ hoće li će se priča objaviti ili ne.
Uvijek naglašavate koliko Vam je Dubrovnik drag i važan. Kakve Vas uspomene vežu za Dubrovnik?
Možda moja ljubav prema Dubrovniku lako liči na ‘the grass is greener on the other side’, jer sam inače većinom samo ljeti bio u gradu, a standard ‘furao’ u Švicarskoj, pa je lakše reći da je ovdje sve ‘ljepše nego doma’. Ali mogu iskreno reći, da nije tako. Kao klinac sam upoznao krasne prijatelje, volim rođake, stalno smo bili zajedno. Kupali se, igrali nogomet dok nije pala noć, kad bi se bacili na žmurice ili razgovore i zafrkancije pod zvjezdanim nebom. To je nešto što će mi zauvijek ostati u srcu. Jako mi je drago da je prijateljstvo ostalo, neki su postali roditelji, a sad se čak i naša djeca skupa igraju. Sad je na mom sinu red. Ima rođake Lalu, Lanu i Lea koje jako voli i jako je vezan za Dubrovnik, što mi je drago. A ako je ‘Frida’ pridonijela tome, bit će mi još draže.
Foto: Privatna arhiva