Kroz prizmu zakona

Nešto je trulo… Dijete zaista ispada ‘vreća krumpira’… Ali svi bi trebali ‘flaster na usta’?! I Severina i mediji

Nešto je trulo... Dijete zaista ispada ‘vreća krumpira’... Ali svi bi trebali ‘flaster na usta’?! I Severina i mediji

Dvanaestogodišnjem dječaku, nakon tri godine života na dvije adrese život se opet mijenja naglavačke. Sad će opet živjeti samo s tatom. Kao i prije četiri godine kada je, nakon života na majčinoj adresi po odluci općinskog suda prebačen da živi samo s ocem. I tako je bilo godinu dana dok viši, županijski sud, nije presudio po pola. Dokad će dječak živjeti samo s tatom ne zna se jer se presuda županijskog suda ‘zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka’ poništila te se predmet vraća ponovno na županijski sud. Koji će možda ostaviti ‘status quo’, možda će opet odlučiti po pola, a možda i da dječak živi samo s majkom.
Kako se ovaj dječak zove i tko su mu mama i tata bitno je samo iz jednog razloga – poznati su i moćni pa je stvar javna. Ali promatrač se ne može ne zapitati, prateći ovu mučnu sapunicu, koju nije režirao neki redatelj, nego hrvatsko pravosuđe, koliko je takvih ‘Aleksandara’ o kojima ne čitamo i ne slušamo pa ne znamo… Koliko je takvih Severina i Milana… Koji nisu poznati i močno nego ‘obični’, ‘mali’, ljudi.
Zakon šutnje
Majka je po ne znamo više koji put javno zavapila i poručila da njeno ‘dite nije vreća krumpira’. Nije, ali tretira ga se tako! Ljut što Severina javno govori, a mediji pišu šef Vrhovnog suda dao je izjavu za Index u kojoj kritizira i nju i medije na koje apelira da se ‘promijeni praksa’ i da se o obiteljskim stvarima ništa ne piše. Njemu, rekao je, nije drago da se piše o obiteljskim sporovima i ne zna, kaže, kako je uopće došlo do toga da se izvještava o ovomi sličnim predmetima. Jer je to ‘osjetljivo’. Kao da nama svima to nije jasno. Da je osjetljivo. Zato i pišemo! I nastavit ćemo pisati sve dok ono što je trulo, ne u tamo nekoj državi Danskoj nego u državi Hrvatskoj, ne prestane bit trulo. A trulo je! I dok sudovi ne ‘promijene praksu’ kršenja temeljnih pravnih načela i zakonskih propisa bez ikakve odgovornosti.
Načelo žurnosti? A prošle godine…
Obiteljski zakon je jasan: ‘U svim postupcima u obiteljsko–pravnim stvarima u vezi s djetetom nadležna tijela moraju postupati žurno uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti’. To nalaže načelo žurnosti. Mi smo slušali i čitali i pisali o malenom Aleksandru, sad je to već tinejdžer. Predmet nije ni nadomak rješenju. Mogao bi, kako ide pužjim koracima, ‘maleni’ Aleksandar punoljetan dočekati da mu rješe pitanja koliko ima pravo na mamu i tatu i gdje mu je zapravo dom: kod mame, tate, oboje… Ovo što proživljava to dijete je za njegovu dobrobit kako zakon nalaže? I trebali bi svi, njegova mama, sve ostale mame i tate koji se pitaju ‘ako
se ovo događa jednoj Severini što se tek meni može dogoditi?’, mediji… ‘flaster na usta’?
Stalno griješe suci, a ispaštaju dijete i majka
Nije stvar ni ‘daj dite materi’ ni medijskog senzacionalizma! Krše se prava djeteta, krši se načelo žurnosti u obiteljskim stvarima, sud griješi praveći ‘bitne povrede parničnog postupka’, a kola se lome na djetetu i majci! Da se razumijemo – isto bih pisala da je stvar obratna. da je Severina – Sever, a Milan – Milana. Pa koji kupus! Najprije općinski sud odluči dijete – vreću patata – prebaciti iz doma u koji je stigao iz rodilišta, u kojem je odrastao, u drugi dom. Onda županijski sud utvrdi da to nije bilo pošteno pa ‘vreću patata’ razdijeli na dvije adrese. Onda Vrhovni sud ustanovi da je županijski sud pogriješio, ali u postupku, a ne suštini stvari, i odluči ‘vreću patata’ opet uskladištiti u tate. I tamo će stati do kad? Dok ne proklija? Dok se županijski sud ne nakani donijeti novu presudu koja Bog zna kada i kakva će biti. Isto tako – Bog zna kakvo će to dijete, mladić, čovjek biti nakon svih trauma koje nesumnjivo prolazi čitavo ovo vrijeme. I trebali bi svi ‘flaster na usta’?
Pitanje odgovornosti onih koji griješe, sudaca, šef Vrhovnog suda nije ni načeo. A mene baš zanima kako spava onaj tko je falio u prvom stupnju, onaj tko je falio u drugom stupnju. Vjerojatno nemirno dok se Vlada ne udostoji povisit im plaće za sjajno obavljanje posla. Da se razumijemo – ne generaliziram! Upravo suprotno! Ono što kod nas kronično izostaje, kako u pravosudnom sustavu tako uopće, individualna je odgovornost i posljedično sankcije za propuste i pogreške. Životi su u pitanju. I zaista – ‘tko se to s time igra tamo?’. Imena i prezimena? Ne! Flaster na usta!

Pročitajte još

SPOLNO UZNEMIRAVANJE Što je to i kako se riješiti zlostavljača?

Ivana Mijić Vulinović

Krivnja, neubrojivost i beznačajna kaznena djela

Ivana Mijić Vulinović

Pravo na pošteno suđenje – goruća boljka hrvatskog pravosudnog sustava

Ivana Mijić Vulinović