Puno roditelja me pita kada po zakonu smiju početi ostavljati djecu po danu samu doma, a kada po noći. Na prvi dio pitanja naš Obiteljski zakon daje odgovor, na drugi na žalost ne. Navedeno smatram golemim propustom našeg zakonodavstva koji bi trebalo što žurnije ispraviti. Međutim, dok se razno razni zakoni svako malo mijenjaju, veliki broj bez realne potrebe, i donose brojni novi, po ovom pitanju nema nikakve naznake niti inicijative za promjenom, što mi je krajnji apsurd. Pojasnit ću i zašto, ali najprije ću navesti odredbe Obiteljskog zakona koje dakle vrlo površno i malo je reći polovično reguliraju ovu materiju.
Ovo zaštita djece? Sramotno!
Članak 93. našeg Obiteljskog zakona nosi naziv „Zdravlje, razvoj, njega i zaštita djeteta“. Stavak 4. propisuje slijedeće: „Roditelji ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti bez nadzora osobe starije od šesnaest godina.“ Nadalje, u Stavku 5. istoga članka stoji: „Roditelji su dužni i odgovorni djetetu mlađem od šesnaest godina zabraniti noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje.“ U idućem se stavku definira precizno kako se noćnim izlaskom smatra vrijeme od dvadeset tri do pet sati.
Već na prvi pogled i pravnom laiku bi trebale biti jasne nelogičnosti, kontradikcije, paušalnost i nepotpunost ove pravne regulative, ako bismo je uopće mogli tako nazvati. Dakle, maloljetnik od 16 i 17 godina nema nikakvih ograničenja. Odnosno roditelj mu, sukladno Zakonu, nema ovlaštenja zabraniti ništa. Dijete koje je napunilo 16 godina može po Zakonu izlaziti po cijele noći ako će svaki dan. Na stranu odnosi roditelj – dijete kroz koje će možda zdravorazumski i dogovorno ostvariti nekakav normalni „tempo“ izlazaka. Ovdje razlažemo slovo zakona koje, podcrtat ću još jednom, djeci od 16 godina dozvoljava potpunu, da se tako izrazim, anarhiju. I roditelju ne daje na dispoziciju nikakve alate za sankcioniranje djeteta koje ga ne sluša i ne poštuje njegove odluke. Što je suludo i na koncu opasno.
Ma mogu od 1. osnovne sami po cijele noći?!
Nadalje, Zakon u potpunosti ignorira naputke struke po pitanju ostavljanja djece same doma. Dakle dijete čim krene u školu možete ostavljati samo doma neograničeno vremena, pa i po noći. Zar to nije pre strašno?! Pre opasno?! A po pitanju kontradiktornosti koju sam spomenula… Roditelj je zakonski obvezan djetetu mlađem od 16 godina zabraniti noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju ima povjerenja. Ali ga smije ostaviti doma vremenski neograničeno, pa i po noći. Pa gdje je tu logika? Ako roditelja nema doma i to dijete je samo može primjerice doma pozvati ekipu, napraviti tulum, alkoholizirati se i što li još već. Na koncu može i izaći, a da roditelj to nema pojma, jer ga nema doma. A Zakon mu dozvoljava, roditelju, da ga nema doma po cijele dane i noći. Užas!!!
Savijesni razvedeni roditelj “vezanih ruku”!
E sad možete promisliti – pa valjda su roditelji savjesni, odgovorni, brinu o dobrobiti svoje djece, pa neće… E pa stvarni život pokazuje drugačije. Golemi broj roditelja ostavlja djecu samu doma neograničeno, čak i vrlo malu. Bilo u paru ili pak samostalno, ako je riječ o razvedenim roditeljima pa je dijete samo s jednim, izađu vanka po cijelu noć i dijete/djeca od 7, 8, 9, 10… godina ostaju sami. Mnogi roditelji smatraju primjerenim ostaviti mlađu djecu na čuvanje starijoj. Znam puno primjera gdje npr. dijete od 11 godina dobije u zadatak čuvati braca ili seku od 7 ili 8 godina po cijele dane i noći. I sad se vratimo na primjer razvedenih roditelja. Savjesni roditelj koji zna da ovaj drugi tako postupa nema nikakvog zakonskog mehanizma za zaštiti svoju djecu, logično, jer nije protuzakonito. I taj roditelj je pod posve razumnim stresom, a ne može ništa. Možda ste i sami u toj poziciji, ali i ako niste vjerujem da se kao roditelj vrlo lako možete staviti u tu poziciju i razumjeti koju razinu stresa, brige i ljutnje biste proživljavali. I koliko frustrirano i nemoćno bi se osjećali.
Kako je u “normalnim” zemljama?!
Usporedbe radi te kako bi bilo još jasnije koliko je naš zakonodavac zakazao po pitanju reguliranja ostavljanja djece same kod kuće navesti ću primjer pravne regulative u SAD-u. Djecu mlađu od 12 godina se smije ostavljati samu kod kuće samo na kratko razdoblje, primjerice dok roditelj ode obaviti spenzu i slično. Djeca do 16 godina, jasno je američko zakonodavstvo, ne smiju biti ostavljana sama u kući po noći. I slična je pravna regulacija u brojnim razvijenim demokratskim državama, a mi smo bez truna sumnje, iz kojeg razloga neću uopće pretpostavljati, u potpunosti zakazali.
Zaista mi nikako nije jasno da struka, a pri tom mislim na onu psihološku i pedagošku, ne inicira promjene po ovom pitanju. Naročito jer, kako sam već spomenula, ta ista struka ima znanje, posljedično i vrlo jasne naputke po pitanju zrelosti, posljedično naravno i kapaciteta djece ovisno o dobi. Pa evo izložiti ću osnovne za koje smatram da bi trebali biti, ponavljam žurno, pretočeni u zakonske odredbe, odnosno prikladno inkorporirani u naš Obiteljski zakon. U kojem bi postupku naravno trebali kao savjetodavci sudjelovati spomenuti stručnjaci koji se razumiju u kapacitete, razinu psihološkog razvoja djece ovisno o uzrastu i naravno potrebe. Primarno potrebama za sigurnošću i zaštitom koje bi roditelji trebali omogućiti svojoj djeci. A, opet ću napomenuti, savjesnome roditelju koji uviđa da drugi roditelj dugim izbivanjima iz kuće, pa i po noći, dok su djeca kod njega, su vezane ruke po pitanju navedenoga. Za što krivnju apsolutno snosi zakonodavac, jer su zbog gore navedenog zakonskog rješenja, vezane ruke i nadležnim tijelima. Ona, naime, ne mogu sankcionirati za nešto što u zakonu nije propisano kao protupravno. Logično!
Preporuke struke, ali zašto izostaje inicijativa?!
Dakle, stručnjaci preporučuju da dijete kada krene u školu roditelji postupno počnu ostavljati samog kod kuće na kraća razdoblja. Nužno je naravno da dijete adekvatno obuče svemu što je bitno; da ne diraju utičnice od struje, da ne pale nikakve uređaje, ne koriste upaljače, zaključavaju vrata, ne otvaraju nepoznatim ljudima i da za slučaj bilo kakve opasnosti, pa čak i osjećaja nelagode odmah nazovu roditelja. I slično…
Razdoblja ostavljanja djece same kod kuće postupno treba produživati. Roditelj treba voditi računa da se uvijek vrati kući u dogovoreno vrijeme i da je u svakom trenutku dostupno djetetu na mobitelu dok nije kod kuće.
Vrlo konkretna preporuka većeg broja stručnjaka je da se djecu do 10 godina ostavlja kod kuće na kraća razdoblja, a između 10. i 12. godine na najviše dva do tri sata. Što, ako ste savjestan roditelj i ako ste prošli ovo razdoblje s djecom, vam je jasno da je zapravo posve logično.
A djeca s posebnim potrebama?
Još se jednog jako važnog detalja treba spomenuti. Naš Obiteljski zakon propustio je uopće spomenuti se djece s posebnim potrebama. Iako postoje drugi zakoni koji reguliraju ovu materiju ipak bi Obiteljski zakon kao krovni trebao imati odredbe kojima regulira i pitanje ostavljanja ove djece same kod kuće te pri tom za detalje uputiti na odredbe tih posebnih zakona.
Zaključno, mada sam u tekstu u više navrata izrazila nemalo zgražanje nad ovim golemim propustima, ponovit ću – u moru zakona koji se nadopunjuju, mijenjaju, nerealno je, šokantno, nedopustivo da nešto ovako bitno, najbitnije, a nitko ne može sporiti da su djeca najbitnija, godinama, zapravo desetljećima prolazi „ispod radara“. Kako zakonodavca tako i struke. Ma za sam kraj dat ću si slobodu biti sarkastična, ali smatram posve utemeljeno. Ako se već naše zakonodavstvo vodi onom da su ljudi, u ovom slučaju eto svi roditelji, savjesni, mudri… Da eto svi imaju znanje i kapacitet zdravorazumski procijeniti kada i koliko djecu sukladno razvojnim kapacitetima, odnosno dobi, ostavljati same kod kuće… Onda zašto se u ostalim područjima života sve tako detaljno pravno regulira?! Pa svatko valjda zna da nije moralno ne plaćati porez, krasti, tući se, pa eto hajdemo i u krajnost – ubijati! Čemu onda zakonska regulativa svega navedenoga? Pitanje je, jasno je, retoričko. Nego kanimo se retorike i uhvatimo se posla! I regulirajmo konačno zakonski ono što vapi za regulacijom!
