Vojni rok, zamrznut 2008., ove bi godine kako stvari stoje ponovno mogao biti odmrznut. Odnosno uveden. Te 2008. čak više od 70 posto mladića je oslobođeno vojnog roka i umjesto njega su odradili civilno služenje. Pozvali su se na pravo na priziv savjesti.
Čitam sad tumačenje jednog vojnog analitičara koji tvrdi kako se priziv savjesti pogrešno tumačio te da on u suštini ne oslobađa služenja vojnog roka već samo korištenja oružja. Da – na određeni vid obuke svaki građanin može biti obvezan ali on, u skladu s ovim ljudskim pravom, kod osoba koje se pozivaju na priziv savjesti, ne smije uključivati primjenu oružja, ali ni sile uopće ako se to kosi ne samo s religijskim već i uopće moralnim svjetonazorom. Dakle, njegovo je tumačenje, a obrazložit ću zašto u nastavku, pogrešno jer prema domaćem i međunarodnom pravu za osobe koje se pozovu na priziv savjesti treba omogućiti civilnu službu, a ne ih slati na klasično služenje vojnog roka jer je to naprosto protupravno!
Ukidanje? Nemoguće!
Priziv savjesti najčešće se dovodi u vezu sa služenjem vojnog roka i induciranim prekidom trudnoće. U kontekstu jednog i drugog puno sam puta pročitala ili čula kako ga treba ukinuti. Nipošto! Niti treba niti je moguće jer bi ukidanje bilo kršenje kako domaćeg tako i međunarodnog prava. Naime, pravo na priziv savjesti proizlazi iz jednog od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. To se pravo najprije našlo u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, potom u obvezujućim međunarodnim konvencijama među kojima se svakako ističu: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Povelja Europske Unije o temeljnim pravima te Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustav Republike Hrvatske također jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi, ali i posve decidirano pravo na prigovor savjesti i to onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Međutim, te su osobe obvezne ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.
Pravu na priziv savjesti u kontekstu pobačaja posvetit ću se već u idućoj kolumni jer je tu puno toga nejasno i pogrešno se tumači.
Europski sud
Uvijek naglašavam kako su presude Europskog suda i to ne samo one koje su donesene protiv Republike Hrvatske, nego uopće, obvezujuće za sve države potpisnice Europske konvencije odnosno članice Vijeća Europe. Republika Hrvatska je, jasno, jedna od njih. Za priznavanje prava na priziv savjesti od strane Europskog suda zaslužni su Jehovini svjedoci. Naime, u predmetu Thlimmenos protiv Grčke 2000. godine Europski je sud donio presudu protiv Grčke koja je podnositelja tužbenog zahtjeva osudila na zatvorsku kaznu jer je odbio služiti vojni rok. Alternative u grčkom sustavu u vidu civilne službe tada nije bilo.
Uglavnom, Europski je sud u ovoj presudi vrlo jasno obrazložio kako je Grčka povrijedila članak 14 Europske konvencije u odnosu na njen članak 9. Da pojasnim! Članak 14 zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, pa tako i temeljem vjerskog ili moralnog uvjerenja. Članak 9 jamči slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi. Iz nastavka članka 9 je razvidno da se osobe ne mogu osloboditi svake obveze prema svojoj državi, sunarodnjacima u slučaju potrebe zaštite teritorijalne cjelovitosti, javne sigurnosti, javnog zdravlja… Međutim ta obveza mora biti u skladu s njihovim uvjerenjem odnosno nipošto mu ne smije biti protivna. Laički pojašnjeno – ako netko živi u uvjerenju da nipošto ni u kojim uvjetima ne smije oduzeti nečiji život – ne može mu se na silu staviti pištolj u ruku i narediti da puca. Europski je sud isto potvrdio u presudama koje su uslijedile. Tako je npr. u predmetu Bayatyan protiv Armenije, gdje je podnositelj također bio Jehovin svjedok, obrazloženo da ‘protivljenje obnašanju vojne službe, ako je motivirano ozbiljnim i nepremostivim sukobom između obveze služenja vojske i savjesti pojedinca, predstavlja uvjerenje dostatne razine uvjerljivosti da bude pod zaštitom Konvencije, što se inače mora utvrditi u svjetlu posebnih okolnosti svakog slučaja’.
Da zaključim – tumačenje vojnog analitičara s početka teksta primjer je kako se kod nas često konzultiraju pogrešne osobe za tumačenje materije za koju postoje educirani ljudi, u ovom slučaju to su pravnici, primarno znanstvenici. Jer se u suprotnom čini šteta šireći dezinformacije. Vojni analitičari nek se bave vojnom analitikom, a tumačenje prava neka prepuste onima koji su se za to školovali! Kao što ja za slučaj ne daj Bože rata neću predlagati strategiju ratovanja tako vojni analitičar nek’ se kani tumačenja prava! Ili što bi rekli u narodu – svak’ o svom poslu!
‘Greben spašenih’
Pod redateljskom palicom Mela Gobsona 2016. je nastao australsko-američki biografski ratni odnosno antiratni film ‘Greben spašenih’ koji se upravo bavi temom priziva savjesti. Naime, Desmond Doss je u proljeće 1945. godine u američkoj bitci za Okinawu odbio nositi oružje i ubijati. Međutim kao nenaoružani vojni bolničar je spasio 75 života. Postao je prvi Amerikanac sa prizivom savjesti koji je za vojne zasluge dobio najviše američko vojno odlikovanje – Medalju časti.
Mladići imate izbora! Vojni rok ili pravo na priziv savjesti i civilna služba!
