Slušni aparat

Nasukan u žitu, morski vuk

Hrvatska radiotelevizija rijetko se dobro snašla i toliko sadr­žajno isprsila kao na dan kad nas je iznenadno i prerano napustio Đorđe Balašević, novosadski kantautor i lju­bljenik generacija romantičarskih duša koje razumiju jezike svojih susjeda (da ne ulazim u kakve geopolitičke klasifi­kacije i izbjegnem možebitne stranpu­tice koje takvo nazivlje nosi) te su iste večeri pustili snimku njegovog prvog poslijeratnog nastupa u Hrvatskoj, onog kojeg je na ljeto 2001. održao u Pulskoj Areni, a s kojeg je sav prihod išao za pulsku bolnicu (do tada su se hrvatski fanovi i Đole voljeli na neu­tralnom terenu, poglavito u Sloveniji gdje je Balašević počeo često nastu­pati još 1994. godine). Prije koncerta HRTje emitirao i izvrstan film Roberta Zubera ‘Na stanici u Puli’ (naziv je posuđen od uvodnih stihova pjesme ‘Oprosti mi Katrin’, ranog singla nje­govog benda Rani Mraz). Ovaj potez nije prošao nezapaženo kod brojnih štovatelja Balaševićevog pretežno tugaljivo-slatkastog opusa balada, ali i onog drugog, zabavnijeg dijela njego­vog bogatog kataloga iz kojeg se ističu duhoviti drmeši poput ‘Slabo divanim Mađarski’, ‘Namčor’ i već legendarna ‘Devojka s čardaš nogama’. ‘Vrijedilo je pretplate’, poentirao je netko na druš­tvenim mrežama.

Đorđe Balašević izgradio je inti­man, rijetko poseban odnos sa svo­jom publikom. Nikad ih nije dijelio na nikakav način, a zvao ih je samo ‘svo­jima’, ili ‘mojima’. ‘Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani’, stih je iz ‘Sevdalinke’ (2000.), njegove pje­sme posvećene Sarajevu. U jednom intervjuu objasnio je da ‘svoje’ može prepoznati već u prolazu na ulici ili tijekom kakvog kratkog kontakta, a da su to oni koji znaju za Alana Forda, Bilboa Bagginsa, Pink Floyde ili Mar­cela Prousta. Alkemičar stiha i prvokla­sni storyteller, Balašević je dobro znao koliko je neraskidiv i posve jedinstven taj odnos s ‘njegovima’. Naravno da Balaševićeve pjesme nisu uvijek auto­biografske, one to rijetko jesu, ali nikad nisu bile neiskrene ili nedajbože foli­rantske. U Zuberovom filmu, filmski redatelj Vinko Brešan, koji je bio na tom prvom pulskom koncertu, njegovo pismo usporedio je s češkim filmovima jer, parafrazirat ću, donose red plača, red smijeha. Zahvaljujući takvom, samo njemu svojstvenom kolopletu sjete i tuge prošaranom neizbježnim dozama humora i to često unutar istog stiha (cinici i kritičari će reći patetike), Balašević se uspio ugraditi u srca sva­koga tko je iole sklon pažljivo skro­jenom stihu okupanom melodijom. Samo se tako može objasniti tolika lju­bav koju su njegovi fanovi u Hrvatskoj uputili prema opjevanoj Ulici Jovana Cvijića u kojoj je Balašević s obitelji živio cijeloga života. Mali bijeli plišani zečevi, grafiti, lampioni, svijeće i pje­sma… Mirno more Panonskom mor­naru poželjeli su ispred Name u Ilici, na Korzu, na željezničkoj stanici u Puli, na zadarskom Višnjiku, u Šibeniku, Osijeku i Brodu, a bez premca najdir­ljivije od Balaševića su se izvedbama ‘Prve ljubavi’ i ‘Vase Ladačkog’ na Peri­stilu oprostili njegovi vjerni Splićani. Sve su to gradovi koji su s glazbenikom gradili poseban odnos. Opjevao je Đole Pulu, Rovinj, Vrsar i Zagreb, još 1979. pobijedio je na Splitskom festivalu, a 1986. Viroviticu je volio više nego Kaliforniju i Vladivostok. Jednu od svojih najpotresnijih pjesama ‘Čovek sa mesecom u očima’ 1993. napisao je o Vukovaru, a dvije posljednje pjesme koje je za života snimio posvećene su fanovima u Osijeku i Zadru. Ulaznice za njegove koncerte u Hrvatskoj po defaultu bi otišle za nekoliko sati, a nastupi bi trajali između tri i pet+ sati.
Glazbeno je Đorđa Balaševića naj­manje pogrešno klasificirati kao kantautora i pjevača sofisticirane pop šlageristike te ga je najprirod­nije usporediti s Arsenom Dedićem i Kemalom Montenom. Validne su i paralele s Oliverom, no za razliku od ove trojke Kozmički Dalmatinac nije skladao niti pisao svoje tekstove. Ali, kada bismo bili posve iskreni onda treba reći da se Balašević slušate­ljima uvukao duboko pod kožu jed­nako snažno kao što je to učinio Oliver. Balašević je snimio neke zbilja dobre ‘brzace’, ali ponekad se čini da ih je pisao tek radi ravnoteže na pločama ili održavanja atmosfere na koncertima pa nije osobit grijeh reći da je najbo­lje brodio u baladama. Upravo u njima slušatelji su pronalazili zrcalne odraze svojih životnih iskustava, crpili pri­jeko potrebne injekcije utjehe i elik­sire iscjeljenja. Svaki drugi njegov stih vrijedan je da ga se tiska na majice. ‘Most se pruži gde ja stanem’ samo je jedan iz mora njih i sasvim je prikla­dan epitaf jednoj duši koja se opredije­lila isijavati toplinu, ljudskost i razum. Ako to niste čuli, niste ga ni slušali.

Foto: https://www.balasevic.com/

Pročitajte još

Mayales 3.0 – Domovina dobrog ukusa

Petar Ipšić

Digitalno hodočašće

Najveća ikona punka

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija