Obilježava se Međunarodni dan materinskog jezika. Nastavnici hrvatskog jezika srednjih škola u Dubrovniku, Marina Asturić iz Gimnazije Dubrovnik te Davor Deranja iz Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik odlučili su s nama podijeliti svoja mišljenja o zainteresiranosti učenika za učenjem hrvatskog jezika, lektirama, o sveprisutnim anglizmima u našem jeziku, ali i važnosti čitanja.
Deranja smatra kako su učenici sve manje zainteresirani za hrvatski jezik te ističe kako mu se čini da engleski postaje materinski jezik.
– Već trinaestu godinu zaredom radim u školi i čini mi se da su prijašnje generacije bile bolje u hrvatskom, a lošije u znanju engleskog jezika. Danas je situacija obrnuta. Iako postoje zainteresirana djeca za hrvatskim njih je sve manje. Neki učenici dođu u srednju školu s povijesti fantastičnih nastavnika u osnovnoj školi i na njima se vidi da se s njima jako puno radilo. S druge strane, stižu nam i učenici koji predmet hrvatskog jezika doživljavaju kao nešto prolazno, nešto što moraju proći i dobiti pozitivnu ocjenu, a ne posjeduju nikakvo znanje. Trebali bi svi, od roditelja preko nastavnika u nižim razredima, raditi na hrvatskom jeziku učenika – mišljenja je Deranja. Njegova kolegica Marina Asturić smatra da su učenici zainteresirani za hrvatski jezik kao predmet jer većinu ih hrvatski čeka na državnoj maturi u obliku eseja i ispita.
Pojava anglizma u hrvatskom govoru nije nova pojava. Deranja smatra da djeci engleski sve više postaje materinski jezik zbog uporabe mobitela i televizije. Roditelji bi djeci trebali smanjiti vrijeme pred ekranima i birati im sadržaj koji gledaju. Asturić navodi da se ponekad i sama, osim na nastavi, služi engleskim jezikom. Ideja joj je da se hrvatski približi svakodnevnim frazama korištenjem usporedbe ili paralele pa se nekim komičnim efektom stvore neke novotvorenice i neologizmi. Ipak, nema baš puno popularnih filmova i serija na hrvatskom jeziku pa je došlo do toga da se djeca služe engleskim izrazima. Po njoj, nije dobra ideja da se krene forsirati mijenjanje engleskih izraza u hrvatske jer bi to moglo biti još gore. Ipak, kad se radi o nečem službenom kao što je nastava i kod pisanja, potrebno je upotrebljavati što više hrvatskih riječi jer se ponekad zapravo lakše izraziti na hrvatskom jeziku ako objasnimo značenje stranih riječi ili fraza djeci.
A koliko su njihovi učenici zainteresirani za čitanje, posebno lektira?
– Jesu li učenici zainteresirani za čitanje lektira teško je reći, ali mislim da ih se može probuditi. Samo je potrebno aktualizirati neke teme. Sve teme koje se pojavljuju u lektirama se mogu približiti učenicima na moderan način. Ako im se to postavi u suvremeni kontekst, lakše im je, pogotovo kad se radi o nekim lektirama koje su u današnje doba teže razumljive – kaže Asturić.
– Važan je projekt čitanja koji kreće još od najranije dobi. Roditelji to trebaju raditi, trebaju učiti djecu puno čitati kako bi djeca stekla naviku čitanja. Baš nedavno smo kod pedijatrice Marije Radonić dobili njenu knjigu. Riječ je o projektu na državnoj razini ‘Rođeni za čitanje’. Svi su svjesni problema, ali mislim da je najveća odgovornost ipak na roditeljima koji bi morali paziti koliko djeca čitaju odnosno morali bi provoditi vrijeme s njima i isticati im važnost hrvatskog jezika – tvrdi Deranja.
– Čitanje se djeci može približiti tako da nastavnici sami pokažu ljubav prema tome, da žive taj jezik kao konačni cilj ljubavi prema sebi i domu. To je najveći iskaz domoljublja tj. ljubavi prema jeziku. Oni jezikom izriču sve, ne samo odgovaranje lektira ili nekog gradiva pred nastavnicima nego općenito izriču i ljubav prema svemu onome što ih okružuje i bilo koji osjećaj. Jezik je nešto na čemu počiva civilizacija, narodi i svi mi kao ljudi. Jezik je nešto bez čega ne možemo, to je neodvojivi dio nas. Često znam reći da je jezik rijeka jer je fluidan, a gramatika stijena. To je nešto povezano. Riječi su ukrasi, dodaci koji su dijelovi nas kao ljudi, tu sve izričemo, sve vrste emocija i osjećaja – nadodala je nastavnica Asturić.
Deranja tvrdi da bez obzira koliko novi kurikulum imao nedostataka, da je isto tako pun izbornih lektira. Tako učenici mogu birati djela koja će čitati i daje im se sloboda, naravno, uz nadzor nastavnika i na taj se način učenici mogu pridobiti da se zaljube u čitanje. Puno filmova su zapravo ekranizacije nekih književnih djela ili romana te učenici, nakon što pogledaju film, požele saznati više o knjizi po kojoj je film snimljen. Smatra da je to dobar smjer, daje im se sloboda da sami biraju i tako se možda i ‘navuku’ na neke nove autore.
– Postoje razni razlozi zašto bi se trebale čitati knjige. Razvijanje vokabulara je samo jedan dio te kompleksnosti. Kada čitamo knjige, možemo se pronaći u bilo kojoj situaciji. Ono što je najvažnije je koliko možemo zadirati u sve svjetove kada čitamo knjiga. Možemo se naći u tuđim cipelama, postati nekim likom ili nam taj lik može postati odbojan. Vizualizacijom će se postići neka vrsta emocije, vidjet će se na nečijem izrazu lica, ali tek na kraju nekog filma ili serije može se dogoditi da vidimo na ekspresijama lica da je netko možda bio nešto drugo nego ono što se predstavljao. U knjizi kad iščitavamo neki lik, primjerice se dogodi neka izvrsna manipulacija tekstom na kraju kad dođe do nekog preokreta i to nas još više pogodi. Čitanje knjiga je dobro ne samo za razvijanje vokabulara nego i za suosjećanje, učenje različitosti i različitih kultura, svjetova i ljudi. Knjige su neizmjerno važne i vrlo je važno da se na njima inzistira, ne samo na onima koje su se prije čitale nego i na ovima danas – zaključila je se Asturić.