Slušni aparat

Najveća ikona punka

Ta se priča još povremeno može čuti u Bosni i Hercegovini, obično u neke ure, kad se zavrti koja tura viška. Netko bi onda baš mogao ispripovjediti storiju o voditelju na radiju Sarajevo koji je prijenos sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista ili zasjedanja nekog drugog organa tadašnje vlasti prekinuo riječima: ‘Dosta je bilo toga, a sad malo Kleša!’ i pustio nešto s ‘London Calling’, najbolje ili najveće rock ploče ikada (obje se karakterizacije daju argumentirano braniti). Je li se ovaj događaj u duhu subverzivnog radijskog opro-štaja Mikija Grabara u slavnom Bildungsromanu ‘Povijest pornografije’ Gorana Tribusona uistinu zbio ili je tek plod anegdote koja se prepričavanjem preuveličavala ne mogu tvrditi, ali kad sam, u ranije opisanim okolnostima, čuo priču pomislio sam da itekako ima smisla i odlučio povjerovati u njenu vjerodostojnost. No, ovo je samo djelomično priča o grupi The Clash, bendu koji je estetikom nekonformizma sebi zasluženo priskrbio epitet ‘jedinog benda koji je važan’. Kovanica ‘The Only Band That Matters’ možda jest i bila dijelom promidžbe izdavača CBA-a kada je objavljen njihov glasoviti ranije spomenuti album, ali se primila i provlači se uvijek kad se piše o rupi koja formalno ne postoji od 1986., iako je kraj nastupio tri godine ranije ras-padom stvaralačkog partnerstva Joea Strummera i Micka Jonesa, jednog od najproduktivnijih autorskih dua u rock glazbi. Nakon razočaravajućeg posljednjeg albuma grupe koja to više nije bila Joe Strummer provodi godine lutajući po svijetu usput stvarajući glazbu za filmove i glumeći. Pri samom kraju 80-ih odvažio se na prvi solo rad.

Album ‘Earthquake Weather’ donosi dobar roots rock materijal, ali boluje od ‘tanke’ produkcije i nedostatka poslovično neukrotivog izvođačkog samopouzdanja kakvim je uvijek frcao. Na početku 90-ih pjevač se nakratko pridružio Poguesima mijenjajući Shanea MacGowana da bi se nakon toga posve povukao iz javnosti. Kult ‘najvažnijeg benda’ u međuvremenu je nastavio rasti, ali proći će cijelo desetljeće prije nego što će Joe Strummer pronaći izgubljeni ‘mojo’ i poželjeti se opet profesionalno baviti glazbom. Okuplja bend The Mescaleros čiji zvuk obiluje kvalitetama sad već davne jučerašnjice u kojoj su The Clash neustrašivo istraživali reggae, ska, dub, rockabilly, calypso, rhythm&blues, funk, gospel ili hip-hop. Odabire sličan pristup, no ovog puta zamjetno je nasla-njanje na world-music. Lirski ostaje vjeran svojim ljevičarskim političkim idealima, ali iznad svega njegove pjesme definira duboka empatija koju projicira i zbog koje je bio omiljen. U rasponu od samo četiri godine (1999.–2003.) izdat će tri albuma, od kojih zadnji i najviše rokerski intoniran ‘Streetcore’, nažalost, izlazi nakon smrti glazbenika. Sva tri objavljena su na etiketi Hellcat Records u suvlasništvu Bretta Gurewitza (Bad Religion) i Tima Armstronga (Rancid), koji su tako dobili priliku zahvaliti svome idolu. Upravo objavljeni kompilacijski album ‘Assembly’ prvi je ‘greatest hits’ pregled Strummerovog solo opusa koji je, iako neujednačen, svakako vrijedan ozbiljne prezentacije. Kolekcija se u najvećem obimu naslanja na tri ploče s Mescale-rosima, a ‘Tony Adams’, ‘X-Ray Style’, ‘Johnny Appleseed’, ‘Long Shadow’ (napisana za Johnnyja Casha) i obrada Marleyjeve ‘Redemption Song’ neki su od favorita.

Snimkama uživo ‘I Fought The Law’ i ‘Rudie Can’t Fall’ te akustičnom verzijom ‘Junco Partner’ album se dodiruje i pjesmarice The Clasha. Nakon preslušavanja ipak u zraku ostaje visiti pitanje ‘što bi bilo kad bi bilo?’. Jer priča o The Clashu najslavnija je rock priča koja nije dobila zasluženi epilog. Kada su se Strummer i Jones 1983. kreativno razišli pjevač je imao 31 godinu, a gitarist tek 28, baš koliko Paul Simonon (bas) i Topper Headon (bubnjevi). The Clash su rano i u munjevitom ritmu dotaknuli najviše vrhove i ‘izgorjeli’. Prilično lukrativnu ponudu da se 1994. priključe putujućem festivalu Lollapalooza slavno su odbili jer su smatrali da novac ne smije biti jedini motiv okupljanja benda koji je nastao na idealima. No, stvari su se početkom novog milenija počele kotrljati u smjeru reuniona, zle krvi među bivšim članovima nikad nije bilo. Tako su za nastupa Mescalerosa u Londonu u studenom 2002. godine Mick Jones i Joe Strummer impromptu podijelili pozornicu, ali nedijagnosticirana urođena srčana mana dovela je to toga da je samo mjesec dana kasnije Strummer iznenada preminuo u 50. godini, a gubitak takve glazbene ikone i danas se snažno osjeća u zajednici. Utjeha je tek u tome da su nam The Clash u nasljeđe podarili impresivan katalog koji je ‘zimzelen’ u svakom desetljeću jer svijet nažalost nije ništa bolje mjesto.

Foto: https://www.joestrummer.com/

Pročitajte još

Mayales 3.0 – Domovina dobrog ukusa

Petar Ipšić

Digitalno hodočašće

Drugi najpoznatiji bijeli zombi

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija