Kako je živjeti na Gornjem Konalu? ‘Prije je bilo dobro, a sad je još bolje’ – složno su nam u našem điru ovim gradskim kvartom odgovorili mnogi od njegovih stanovnika. Gornji Kono za njih je najljepše i najugodnije mjesto za život, a s njima se svakako slaže i irski pisac Bernard Shaw. Naime, pogled na Grad upravo s depozita na Gornjem Konalu oduzeo mu je dah te je izgovorio onu poznatu rečenicu: ‘Oni koji traže raj na zemlji, trebaju doći u Dubrovnik’.
Ulica nadomak depozita kod crkvice svete Ane, gdje su se nekoć ljudi okupljali za njezin blagdan, nosi Shawovo ime. Inače, za ovo naselje, osim njegovih ljepota, važno je istaknuti kako se praktički sastoji od dva dijela. Naime, 1981. godine Gornjim je Konalom prošla magistrala. Tako se ovo naselje proteže sve od Hotela Adria na Nuncijati do petlje te od petlje sve do spoja na Ulicu Pera Bakića, poviše Zagrebačke ulice. Gornji Kono ima također i dva depozita koja su nekoć predstavljala središte i ‘centar svijeta’ oba dijela ovog dubrovačkog kvarta. Jedan je ovaj s kojeg je Bernard Shaw ostao osupnut Dubrovnikom, dok se drugi nalazi na dijelu Gornjeg Konala prema Nuncijati.
Nekad je bilo živo jer smo svi bili na ulici i izmišljali način kako što više ljudi dovući na depozit. Danas ima jedino krcato motora. Nekad je centar bio na depozitu i ljudi su ga znali cijeniti i čuvati. Nitko više ne brine, niti teži tom druženju na otvorenom i organiziranju ‘Noći depozita’. Da, imali smo i našu noć, a organizirali smo i predstave za djecu. Mediji su nas dolazili pratiti
Prije nekoliko desetljeća oba su depozita vrvjela djecom koja su na njemu igrala nogomet te su bila mjesto okupljanja svih stanovnika. ‘Ulica je nekad bila puna djece, igre i smijeha, danas su ta djeca odrasla i turisti. Oni se ‘igraju’ ostavljanja smeća kud stignu’, govori nam naša sugovornica s Gornjeg Konala. ‘Nekad je bilo živo jer smo svi bili na ulici i izmišljali način kako što više ljudi dovući na depozit. Danas ima jedino krcato motora. Nekad je centar bio na depozitu i ljudi su ga znali cijeniti i čuvati. Nitko više ne brine, niti teži tom druženju na otvorenom i organiziranju ‘Noći depozita’. Da, imali smo i našu noć, a organizirali smo i predstave za djecu. Mediji su nas dolazili pratiti’, kroz smijeh će sugovornica. Danas, kako je i istaknula, na depozitu (i jednom i drugom) su samo parkirani automobili i motori te se tu ponekad okupljaju mladi i turisti koji za sobom, potužili su nam se stanovnici, ostavljaju nered i smeće. U našem điru porazgovarali smo sa stanovnicima (oba dijela) Gornjeg Konala koji su s nama podijelili lijepe trenutke iz ne tako davne prošlosti, ali su nam se potužili i na nekoliko problem koji ih trenutno muče.
Oaza mira i tišine
‘Nama je Kono život’, reći će dvije gospođe koje su se uspinjale skalinama po Konalu. Jedna od njih nam je ispričala kako je 40 godina radila u Gradu i svakodnevno se do doma uspinjala skalinima. S time ona nema nikakvih problema. ‘Ma kroz sve te godine možda sam pet puta išla autobusom kad bi bila kiša’, rekla nam je. ‘Život je ugodan i miran na Gornjem Konalu’, ističe i naš drugi sugrađanin.
— Ako tko voli mir i tišinu, ovo je mjesto za njega. Samo, veliki nam je problem parking. Svaki put po auto moram na magistralu jer se jedino tamo može naći parkirno mjesto. Grubo je ovdje i sa spenzom, ne možemo doći autom do kuće, ulica je uska. Jedino se motorom može. Ako netko gradi kuću, sav materijal mora prenijeti na ruke. Prije dvijetri godine postavili su nam kante za smeće u ulici, prije smo morali sve do Ilijine glavice da bi bacili smeće. Iako, naši ljudi pomalo iseljavaju iz našeg naselja. Pomalo i nas nagriza turizam i ‘niče’ sve više apartmana. Što se tiče depozita, malo se tko na njemu više sastaje. Jedino se mladići znaju okupiti navečer, sjednu na klupice i pođu ća – ispričao nam je Maroje Miljanić.
Na njega su se odmah kod depozita nadovezala dva gospara koji nisu zadovoljni čistoćom ulice, a u što smo se i same imale priliku uvjeriti.
— Želimo apelirati na vlasnike pasa da malo pripaze, da im ljubimci ne prazne crijeva tu nasred puta gdje mi prolazimo. Najveći nam je problem njihov izmet, puna ga je ulica. A, i smeće nam tu bacaju svaki dan. Sjednu na klupice na depozitu i ‘frknu’ smeće niz ogradu. Jednom i je doma doletjela boca. Mladi su sjedali navečer na klupama, napili se, i bacili su mi je pred kuću. Dobro sam proš’o – potužila su nam se ova dva gospara.
Depozit kao središte života
U našem điru susreli smo gospara Iva Puha koji je taman motorom parkirao na depozit. Na Gornjem Konalu živi već 60 godina, a upravo je depozit bio igralište njegova djetinjstva. ‘Za ne povjerovat’, govori nam, ‘ova mala taraca bila je tad naš čitav svijet’. Tko bi rekao da ovako nešto dosta malo može biti igralište za toliko djece?’. Gospar Ivo se prisjetio kako je Gornji Kono izgledao u ta lijepa vremena kada su se ljudi još uvijek družili, a djecu je bilo teško natjerati u kuću.
— Dolje su bile masline. Grane su imale oblike konja pa smo mi djeca sjedali po njima i svatko je imo svog konja. Sad ih više nema, posjekli su ih. Ovo je bio centar cijelog Gornjeg konala. Ovdje su dolazili stariji i mlađi te sjedali po klupama. Znale bi doć’ starije žene i htjele bi sjest na klupu, a kako smo mi na njima već sjedali, one su se pokušavale namjerno uvaliti, a mi im ne bi dali, raširili bi se po klupi da ne mogu sjest’. U gornjoj kući poviše depozita živio je gospar Bakula koji je uvijek pričao jedan te isti vic i smijao se onako neobično i specifično. Ispod tarace depozita nalaze se rezervoari vode. Ovdje ima 12 metara dubine, sve je pregrađeno inače bi voda izbacila zidove. Napravljen je 1911. i odavde se akulumirala voda Onofrijevim vodovodom te je išla dolje na fontanu i u Grad. Dolje se uvijek odnekle skuplja voda pa su je ljudi za rata uzimali za polijevanje – govori nam gospar Ivo Puh.
Kad bi čuli da ih zovemo s ‘trećeg Konala’, ne bi se uopće mučili dolazit’. Hitna bi došla na kapelicu i to bi bilo to. Bolničar nikad ne bi izišao s nosilima ako niste imali nekoga da pođe dolje uzme nosila i pomogne nosit’ bolesnika. Sjećam se, jedanput sam bio slab, imao sam početni stadij meningitisa, a otac i majka su se razboljeli. Nitko nije znao što mi je, zvali smo tada u Staru bolnicu jedno tri-četiri dana da nam dođe Hitna, počeo sam se kočit, a njih nigdje
Iako je magistrala ovaj Kono podijelila na dva dijela, što je ipak rezultiralo ponekim različitostima i podjelama među stanovnicima i njihovom svakodnevicom, gospar Ivo se prisjeća kako je prije nje bilo puno teže, a pogotovo kada bi nekome zatrebala Hitna pomoć.
— Kad bi čuli da ih zovemo s ‘trećeg Konala’, ne bi se uopće mučili dolazit’. Hitna bi došla na kapelicu i to bi bilo to. Bolničar nikad ne bi izišao s nosilima ako niste imali nekoga da pođe dolje uzme nosila i pomogne nosit’ bolesnika. Sjećam se, jedanput sam bio slab, imao sam početni stadij meningitisa, a otac i majka su se razboljeli. Nitko nije znao što mi je, zvali smo tada u Staru bolnicu jedno tri-četiri dana da nam dođe Hitna, počeo sam se kočit, a njih nigdje. Jedanput su nam se smilovali i onda je majka poludila i rekla ‘ako mi sinu ostavi traga bolest, čut ćete me’. To je poručila stražaru, tako smo zvali one što su radili na porti u Staroj bolnici, oni su zaprimali dojave – prisjetio se ovaj stanovnik Gornjeg Konala. Njega kao i njegove susjede muče slični problemi od parkinga do neuredne ulice i smeća, a ‘glavobolju’ im svima zadaju turisti koji im na depozitu znaju priuštiti svakakve prizore.
— Mladi turisti ostavljaju ovdje smeće i stalno galame. Napravio je susjed dva apartmana i sad ti njegovi turisti gledaju direktno na moju taracu. Morao sam onda napraviti strehu da mi ne gledaju u pjat, odozgor oni galame, slikavaju. I kod nas vlada trend apartmana. Starosjedioca još ima, ali polagano i oni ‘izumiru.’ Djeca koja su se ovdje rodila, pođu na fakultet u Zagreb i tamo uglavnom i ostanu. Sjećam se kad sam se vratio iz vojske na Kono, odjedanput više nije bilo djece, prep’o sam se da će cijeli kvart izumrijet’. Ali, iza toga je opet bio pravi ‘baby boom’- govori Ivo Puh.
Nema više pjesme staglina
Gospar Ivo ima motor pa mu je lakše prići kući. Ipak, nekada je primoran parkirati i na magistrali gdje pronađe mjesto. To pak, ističe, ponekad izaziva negodovanje njegovih susjeda s drugog dijela Gornjeg Konala.
— Ljudi koji žive bliže petlji i tunelu, smatraju k’o da sam ja tu neki novi pa me pitaju kako im mogu zauzimat’ mjesto i tu se parkirat’. A njihova kuća nije ni postojala kad sam ja rodio. A gdje bi treb’o parkirat’? Ne znaju oni da je u nas takva situacija, da se ne može ući autom u ulicu. A, i smeće nam je problem.
Moji su uvijek reciklirali, ali nemaju svi takvu svijest. Prije smo pravili kompost za vrt. Promet je i dalje problematičan. Starijim je ljudima odavde teško igdje doći, autobus vozi preko petlje, ali opet do puta ima 250 metara. Nije to malo. U četiri puta ovom ulicom prijeđeš kilometar, za bilo što poć’ kupit’ treba poći na Ilijinu glavicu ili kod Pinkija, ima tu skala i puta. Imali smo nekoć na Kapelici malu butigu kod dumana, ali u njoj su držali samo kruh i mlijeko pa je brzo propala. I stranci imaju problem doći do Konala. Nitko im ne zna objasnit’ put pa se iskrcaju taksijem na Kapelici, a onda teglu kufere uza sve ove skaline – priča gospar Ivo.
Drugi dio istog Konala
Unatoč izazovima i problemima koji ne mimoilaze nijedno naselje, Gornji Kono, naglašava Ivo Puh, i dalje je zadržao onaj neki ‘starinski’ duh. Još uvijek se, ističe, u njemu ogleda ona prava dubrovačka arhitektura. Uz svaku kuću planski su napravljene okućnice tako da neprestano uživaju u gotovo netaknutoj prirodi. Ipak, i priroda se u zadnje vrijeme bori s određenim izazovima.
— Nema više pjesme staglina. U krošnje stabala naselile su se svrake i uništile im gnijezda. Znaju nekad pojest’ i jaja i nakon dvije generacije koje ‘stradaju’, nema više ptičica. A, navikli smo da nas njihov pjev budi. To je baš šteta – sjetan je gospar Ivo.
‘Ulicu svi koriste kao prečicu’ Nakon prvog dijela ovog slikovitog i živopisnog gradskog kvarta ‘preselile’ smo se i u dio prema Nuncijati. S opasne magistrale spustile smo se u Ulicu Gornji Kono i uvjerile se kako, da nema table s oznakom, ne bismo mogle reći kako je riječ o istom kvartu. Naime, izgleda potpuno drukčije nego onaj gotovo romantični predio bliže povijesnoj jezgri. Njime ‘vladaju’ obiteljske kuće, tu su svakako i apartmani te sve izgleda nekako suvremenije. Dočekao nas je jedan vrijedni umirovljenik koji na Gornjem Konalu živi već 21 godinu.
— Ovdje je sve super, ali je katastrofa kako se vozi. Ulica je uska, a svi je koriste kao neku prečicu, to postaje nemoguće. Naši s motorima posebno jure, a ovdje žive i djeca. Ljudi ovdje siđu s magistrale pa daju gasa kroz cijeli Kono ne bi li prije došli. Susjed mi je ovdje nedavno nastrad’o, udario ga je drugi susjed autom. Ne mogu stari ljudi veselo ovuda poskočit’. Moraju svi više pazit’ – istaknuo je ovaj umirovljenik. Dva dijela istog Konala ipak se razlikuju, otkrio nam je. Mišljenja je kako je ovaj dio u kojem on živi znatno mirniji. Ipak, dodaje, ‘ovi dolje bliže su gradu, imaju manje skala i sve im je na dohvat ruke.’ Ovdje je raj. Da se rodim ponovno, opet bih ovdje živio – rekao nam je. Njegov susjed kojeg smo sreli kod drugog depozita na Gornjem Konalu slaže se kako je život ovdje lijep. Živi na njemu od rođenja i upravo je na depozitu s mnogim svojim vršnjacima igrao nogomet.
— Samo ovo smeće na depozitu treba riješit’, ono je prestrašno, cirkus. Planirali su tamo napravit’ neko igralište za djecu, ali od toga još ništa. Kuća mi je nasuprot i sam moram čistiti to smeće, niđe djelatnika Čistoće – požalio se ovaj stanovnik Gornjeg Konala. Za nas, cijeli Gornji Kono lijepa je i poprilično duga šetnica kojom je odgusta điravati i usput uživati u prirodi. Tako blizu Gradu, a opet u nekom sebi svojstvenom ‘filmu’ daleko od svakodnevne vreve.
Foto: Maria Prkut/Leona Rašica