U nedjelju 15. travnja 1979., u ranim jutarnjim satima, Dubrovnik i njegovu okolicu pogodio je još jedan od nekoliko potresa koji su ga kroz stoljeća rušili. I taj je, kao i mnogi prije, bio katastrofalan, po zapisima jačine preko 7 stupnjeva MCS!
Izvještajem o učinjenoj šteti nešto iza potresa osnovanog Zavoda za obnovu Dubrovnika utvrđeno je kako je više ili manje oštećena 1071 građevina, uključujući i razne fortifikacije, registrirane kao spomenici kulture. Od tog ukupnog broja 33 objekta bila su fortifikacijska, sakralnih objekata bilo je 106, objekata raznih drugih namjena 45, te čak 885 stambenih i poslovnih objekata.
Kad se sve smirilo i počelo obnavljati, 24. svibnja 1979. još jedan potres zahvatio je Dubrovnik jačinom od 6° MCS. Kako svjedoče uništeni i oštećeni objekti, ponajviše je stradalo područje Konavala i Župe dubrovačke, gdje je stradalo čak 80 posto stambenog prostora, te Rijeka dubrovačka, Slano i Ston, svih tada u sklopu dubrovačke općine.
Posebno je teško stradala povijesna dubrovačka jezgra s područjem Pila i Ploča. U samom Dubrovniku najviše je oštećena stara gradska jezgra; stanovi, javne zgrade, zdravstvene i kulturne ustanove, trgovinski i ugostiteljski prostori, sve spomenici najviše kategorije, a od ukupnog broja svih oštećenih objekata 89 posto površina se odnosi na oštećenja spomenika kulture najviše kategorije, za koje se tada nije moglo procijeniti pitanje trajnosti, amortizacije, iskoristivosti i druga ‘praktična’ pitanja iz klasične procjene građevinskih vrijednosti, jer se radilo o kulturološkim, simboličkim, povijesnim; unikatnim vrijednostima, graditeljskom i kulturnom bogatstvu od nacionalnog značaja.
Grad ostade bez čeljadi
Tadašnja općina Dubrovnik naručila je izradu elaborata o procjeni štete, koja je obuhvaćala čak 1071 oštećenih objekata. Ukupna šteta potresa iz 1979. evidentirana i obavljena tijekom 1980. i iznosila je 436,5 milijuna tadašnjih američkih dolara, kako je navedeno u Izvješće o radu Zavoda za obnovu Dubrovnika 1979.-1992. godine. Veliki dio tadašnjih stanovnika stare gradske jezgre, dakle – Grada, većina njih iz navedenih oko 885 oštećenih stambenih prostora, privremeni smještaj dobio je u dubrovačkim hotelima, ponajviše ih je smješteno u ondašnji mali hotel ‘Stadion’ u sklopu bazena.
Mnogi od njih nisu pristali na to preseljenje, ostali su u svojim oštećenim domovima, uz obnovu koja je uskoro krenula. Neki su pristali, ali su do svog oštećenog doma navraćali svaki dan, inzistirajući na skorom povratku, pa čak i pravnim sredstvima. Na žalost, mnogi se nisu imali gdje vratiti, te su pristali na ponuđeni zamjenski dom, preselivši se u druge dijelove Dubrovnika; mali broj u Lapad, Gruž i na Goricu, a ponajveći dio koju godinu iza potresa u tada novoizgrađene stanove u Novoj Mokošici, pomirivši se sa sudbinom.
Tako se nakon potresa iz 1979. dogodio najveći val iseljenja tada autohtonih stanovnika iz stare gradske jezgre, iz Grada, te nakon tih godina iza potresa i tijekom obnove bilježimo i prvi veliki pad broja stanovnika Grada. Puno je primjera, ali evo tek jedan, u Ulici Miha Pracata iz jedne zgrade iseljeno je nekoliko obitelji, a u obnovljeni prostor, umjesto njih, uselio je Zavod za obnovu. Mnogi su objekti tada obnovljeni za novu namjenu, kao Kino Sloboda uz prateće objekte, neki su obnovljeni na nov način, Muzička škola, a neki ni do danas nisu do kraja riješeni, kao Knežev dvor koji i dalje pomalo tone. Najgore je prošao Grad, jer Grad su činili njegovi ljudi, njegova čeljad, koja je iselila, te je samim tim nestao i onaj identitet dotadašnjeg života, šušura i duha kojeg su oni činili.
(Preneseno iz teksta ‘ULICAMA MOGA GRADA Potres koji je ispraznio Grad’ Borisa Njavra 24. travnja 2015.)