Učlanio sam se daleke 1978. godine kad sam se zaposlio u tadašnju tvornicu TUP. Tad sam počeo i darivati krv – priča za DuList Mladen Juras predsjednik aktiva Valamar – Babin kuk te potpredsjednik Gradskog društva Crvenog Križa Dubrovnik, inače inženjer sigurnosti smjera zaštite na radu. Kako je objasnio tamošnji aktiv TUP-a vodio je dugogodišnji član CK-a Antun Zec koji je osobitu pažnju posvećivao angažmanu mladih. Međusobno su organizirali akcije, nagovarali se na darivanje i družili. Doduše, ističe, prije im je poslodavac nakon darivanja krvi omogućavao dva slobodna dana, a sada jedan. Zahvaljujući tome često bi imali produženi vikend ili kako kaže – maleni godišnji odmor. Odlazili bi, sjeća se, na izlete za pamćenje pa su obišli i cijelu bivšu državu. Od tada krv je darovao 36 puta. Nastavio bi i dalje, međutim zbog šećera, liječnici su mu savjetovali da se zaustavi pa danas djeluje u organizaciji akcija darivanja.
Nagrada čin sam po sebi
— Zapravo sam krv prvi puta darovao u ondašnjoj vojsci koja je bila obvezna. Sve je bilo na dobrovoljnoj razini i kad sam se vratio doma, nastavio sam. U svoje vrijeme ja bih darivao i do tri puta godišnje. Međutim, zbog godina proizvodnje, prestao sam. Našim radnicima sugeriram da to rade dva puta, no neki se boje pa kažem da je dobro i jednom. To je ustalom dobro i za kontroliranje vlastitog zdravlja. Krv se šalje na analizu pa smo imali više slučajeva kad nam je javljeno da određeni darivatelj ima problema i da se javi liječniku. Dakle, darivanje krvi djeluje i preventivno – objašnjava nam. U Dubrovniku, napominje Juras, nikad nije manjkalo dobrovoljaca. Mladen ima krvnu grupu A – koja je rijetka pa je neko vrijeme darivao na poziv. Direktno bi dolazio u OB Dubrovnik pa je često i znao kome je dao. ‘To je najbolje kad znate da ste direktno nekome pomogli’, naglašava. I danas te osobe susreće u prolazu, ali nikad im nije dao do znanja da im je možda upravo on spasio život. Nagrada mu je čin sam po sebi.
Gradsko društvo Crvenog Križa Dubrovnik inače broji 902 davatelja te oko 40 aktiva koji s akcijama djeluju gotovo svaki tjedan. Kad se prije desetak godina dogodila prometna nesreća u kojoj je bilo ozlijeđenih uspjeli su skupiti tri puta više krvi nego je bilo potrebno. Trebalo je, otkriva, vremena dok su došli do te razine spremnosti. Kraj 80-ih prošlog stoljeća u GDCK-u bio je veoma skroman, a sada njihovih volontera ima na svakom koraku od gradskih zidina do kupališta. Mnoštvo je okupljeno mladih, a imaju i Klub 65+ u kojemu su osobe treće životne dobi. No, osobito su ponosni na svoju strukturu darivatelja krvi koji zaslužuju da im se ‘skine kapa do poda’. Naime, krv za razliku od ostalih organa ne možete napraviti u laboratoriju. Za nju zamjena ne postoji. Za odlučiti se na ovakav humanitarni korak, napominje naš sugovornik, potrebno je biti stariji od 18 godina te prethodno obaviti liječnički pregled. Čak se ne smije ni određeno razdoblje piti tableta za glavu ili tlak. ‘Nikad se ne zna hoće li primatelj imati alergijsku reakciju na lijekove’, naglašava.
Akcije preseljene na Odjel transfuzije
Priznaje kako darivati krv nije jednostavno. Jedan od otežavajućih čimbenika svakako je stres današnjice. ‘Radnici su previše iscrpljeni. Više je posla, a opet svatko ima doma neke probleme. Borimo se za mlade kako bi se među njima stvorila navika’, tumači. Kao i nekad, stimuliraju ih druženjima i odlascima na putovanja. U tome ih je doduše omela, reći će, ‘opaka bolest’ – pandemija koronavirusa, ali ne predaju se. Prilagodili su se nevremenu pa su većinu akcija darivanja krvi s terena
organizirali na Odjelu za transfuziju dubrovačke bolnice. Također, dodaje, tijekom čitavog lockdowna u GDCK-u bili su na zavidnoj razini spremnosti te raspolažu svojim interventnim timom za potrebe izvanrednih slučajeva. A izvanredni slučajevi uža su specijalnost Mladena Jurasa koji je, kako smo već i spomenuli, stručnjak zaštite na radu u Valamaru. Otkako živimo u situaciji svjetske zdravstvene krize, kaže nam, naši posjetitelji mnogo više pažnje obraćaju na sigurnost mjesta gdje odsjedaju.
— Prije se gledala kvaliteta restorana ili hotela, a sad gosti najviše paze na sigurnost kao npr. koje se mjere provode. Morali smo prema uputama Stožera za civilnu zaštitu uvesti dodatnu dezinfekciju prostora. Prije su se ljudi sami služili za švedskim stolom, a sad preko paravana reču kuharu što žele i to dobiju na pjatu kako bi se izbjegao svaki kontakt. Ne smijemo izdavati ni puni kapacitet hotela. Morali smo odrediti što napraviti i u slučaju ako gost ima temperaturu ili, ne daj Bože, koronavirus, kako ga odvesti u samoizolaciju i što s radnicima koji su s njim bili u kontaktu. Opseg posla nam se povećao. Posjetitelji su prije bili slobodniji, a sad kad vide da ih sam konobar poslužuje s maskom, svjesni su da se i oni moraju pridržavati mjera. Izuzetno vodimo računa o svemu. Prije nekoliko godina smo pričali o terorizmu koji se događao u svim velikim svjetskim gradovima pa je bilo samo pitanje kad će on doći u nas. I na tu temu smo educirali osobolje i goste – zaključuje Juras kojemu je stres na poslu postao rutinski, ali ga ne sprječava u tome da svoje slobodno vrijeme daruje najpotrebitijima.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. lipnja 2021.