Pandemija koronavirusa ostavila je utjecaja na mentalno zdravlje brojnih ljudi, kao i mlađih osoba. U svemu se postavlja pitanje kad će ovo neizvjesno razdoblje završiti i kad ćemo se moći vratiti starim i normalnim navikama. Renata Tolja mlada je psihologinja koja, osim što radi kao stručna suradnica u stručnoj razvojnoj službi Osnovne škole Ivana Gundulića, djeluje i kao volonterka u Obiteljskom savjetovalištu Dubrovačke biskupije. Također je i vanjska suradnica u Centru za socijalnu skrb, kao pomoć i podrška obitelji u odgoju djeteta. Navodi kako je do četvrtog razreda srednje škole uvelike razmišljala oko konačnog izbora fakulteta, no na njenoj su listi bile i pomagačke struke kao što su logopedija i pedagogija.
—Mentalni procesi i ponašanje ljudi uvijek su mi bili zanimljivi. Psihologija je u sve uključena, nema područja života u kojem nema psihologije. Uvijek postoji nešto novo za naučiti i istraživati – ističe Tolja koja se trenutno educira i za psihoterapeuta. S mladom smo psihologinjom odlučili razgovarati o utjecaju ‘koronavirusne’ godine na mlade, ali i s kojim joj se problemima trenutno najviše javljaju.
Na koji je način protekla godina, u kojoj je koronavirus ‘vodio glavnu riječ’, utjecala na mlade osobe?
Mladim je osobama izmijenjen obrazac življenja. Izgubila se struktura i rutina koja je ljudima potrebna da bi osjećali sigurnost. Jer, kad imaju već osmišljeno kako će njihov dan izgledati i što sve trebaju napraviti, osjećaju sigurnost, znaju što ih čeka. Sad smo u potpuno neizvjesnom razdoblju u kojoj se ta sigurnost gubi, kao i društveni kontakt. I već jako dugo traje i ne znamo kad će završiti. Neizvjesnost je jako iscrpljujuća za mentalno zdravlje. Uvedena je i online nastava što je za mlade ljude sasvim drukčiji oblik školovanja. Takav način rada ima svojih dobrih strana, no nedostajalo je socijalnog kontakta i neverbalne komunikacije. U razredu učitelj može vidjeti je li učenik umoran i treba li mu pauza ili kako se osjeća, što kroz online komunikaciju izostaje. Osim toga, za online nastavu djeca se moraju drukčije organizirati, što je za njih ponekad teško i može im nedostajati motivacije. Ukinute su im i neke izvannastavne aktivnosti kao što su treninzi. Dakle, nekih dijelova njihovog života u kojima su sudjelovali više nije bilo. Morali su napraviti restrukturaciju svoga dana i života, a premladi su da bi se u tome samostalno snašli. Odraslima se teško snaći, a pogotovo mladim osobama. Vjerujem da ponekad osjećaju kako su izgubili tu godinu te da nisu proživjeli sve što su potencijalno mogli da nije bilo koronavirusa. Gubitak te strukture može dovesti do češćeg javljanja aktivnosti kao što su provođenje više vremena ispred računala ili televizora i češćeg korištenja mobitela. Mladi su morali osmisliti način kako iskoristiti novi način života koji je drukčiji od onoga kakav su očekivali da će biti. Kao škola smo radili puno na podršci u organizaciji dana u smislu davanja ideja za aktivnosti i strukturiranja dana i rada. Sve u svemu, djeca su djeca i moraju imati i neku fizičku aktivnost. Uvijek je dobro da izađu prošetati i igrati se te da ostanu u kontaktu s vršnjacima. Prirodno imaju potrebu za druženjem i rastom i razvojem unutar vršnjačke skupine.
No, u posljednje smo vrijeme svjedoci da dosta djece ne provodi vrijeme na igralištu, kao ni vani. Više vole biti uz mobitele i na društvenim mrežama. Kako se sve to odražava na njihovu motoriku?
Motorika kod sve djece katkad nije razvijena koliko bi se očekivalo u skladu s njihovom razvojnom dobi. Već na primjerima držanja olovke i dobacivanja lopte može se vidjeti kako je sjedilački način života imao utjecaja na njihov razvoj. No, tehnologija nije posve negativna, dapače, njen razvoj donio je i puno dobrih stvari. U našoj se školi koristi tehnologija kako bi se kroz nju na kreativne načine učilo i prikazalo sadržaj na zanimljiviji način od onog tradicionalnog, koriste se nove metode i tehnike u radu. Važna je ravnoteža, djeca trebaju biti u korak s vremenom, ali se vrijeme provedeno bez tehnologija ne smije izostaviti. Kod mlađe djece treba imati na umu da se slike na ekranu izmjenjuju enormnom brzinom te da sve to utječe na kasniju koncentraciju i pažnju.
S kojim Vam se problemima djeca javljaju?
Djeca samostalno najviše dolaze zbog vršnjačkih odnosa kao što su prijateljstva, nesuglasice i ogovaranja, zbog nečega što njima u tom trenutku predstavlja određeni problem. U posljednje vrijeme se često događaju problemi koji se odvijaju u internetskoj komunikaciji – ogovaranje u online grupama te ‘izbacivanje’ iz tih istih grupa. Vršnjački odnosi i problemi dijelom su se preselili u virtualni svijet. Obrazovna ustanova i roditelji, ali i odrasle osobe koje znaju za neki problem, ne smiju se praviti da je to nešto što se događa ‘negdje vani’ ili ‘samo u školi’. To je svačiji problem. Moramo biti uz djecu koja nam se obrate i zaštititi ih kako bismo u konačnici riješili problem. Tu su i neki internalizirani problemi kao što je anksioznost.
Pojavljuje li se anksioznost kod djece zbog određenih ideala koji se stvaraju na društvenim mrežama, a za njih su nedostižni?
U ovakvim se slučajevima postavlja pitanje samopouzdanja i slike o sebi. Postoji takvih slučajeva, upravo zbog društvenih mreža na kojima se ‘nameće’ ideal onoga kako netko mora izgledati, što mora imati, koje igrice mora igrati. Radi se o ideji što bi oni ‘trebali’ biti. Često tome teže, a zapravo se oni sami nisu još izgradili. Ponekad takve stvari, nažalost, dovode do nekih neugodnih emocija. Djecu i mlade se u ovakvim situacijama treba osvijestiti o njihovim dobrim stranama, vrlinama i snagama. Treba ih učiti da postanu svjesni sebe i pokazati im koliko oni zapravo vrijede.
Koliko vršnjačko nasilje utječe na djecu i njihovo ponašanje te učenje?
Bilo koji oblik nasilja pa tako i vršnjačko nasilje, može ostaviti značajne posljedice na funkcioniranje djeteta. Kod djece koja trpe nasilje mogu se javiti internalizirani ili eksternalizirani problemi. Ono je neprihvatljivo u bilo kojem obliku da se događa. S obzirom na to kako se neke naznake da dijete doživljava neki oblik nasilja mogu pojaviti i kao promjene u ponašanju, mi odrasli moramo pratiti dijete i reagirati na svaku promjenu i biti osjetljivi na nju. Promjene mogu obuhvaćati promjene u ponašanju, povlačenje u sebe, privlačenje pažnje svojim ponašanjem, kao i teškoće s koncentracijom.
Na koji način roditelji i bliske osobe mogu pomoći?
Najvažnije je da dijete zna da su roditelji uvijek uz njega i da im se može obratiti u bilo kojem trenutku. Djeca moraju znati da mogu iskreno razgovarati i da će ga roditelji saslušati. S djecom treba biti iskren, oni puno više znaju i razumiju nego što to mi mislimo. Djecu se treba poticati na izražavanje osjećaja i misli. S njima treba provoditi vrijeme i zajednički sudjelovati u aktivnostima, pogotovo u ovom vremenu ubrzanog života.
Primjećujete li kako sve više djece razvija senzorni poremećaj?
Rana intervencija je jako bitna. Preporuka je da se djecu do treće godine ne izlaže ekranima, čak ni da se u pozadini čuje zvuk televizije. Sve to utječe na razvoj mozga i njihova osjetila. Ne mogu reći postoji li više slučajeva ili se takvi slučajevi više u posljednje vrijeme primjećuju, odnosno da se tome daje veća pažnja. U svakom slučaju, ako se primijete neke nepravilnosti u razvoju djeteta, dobro je zatražiti stručnu podršku i to što ranije.
Kako na Vas utječu priče osoba koje Vam se obraćaju za pomoć?
S kojom god osobom da radim, najbitnije mi je da s njom stvorim odnos. Sve drugo pada u vodu ako nema kvalitetnog odnosa. Za mene je on ključan za motivaciju i promjenu. Osoba treba imati povjerenja, doživljavati stručnu osobu autentičnom i empatičnom. Osoba treba osjećati razumijevanje problema. Smatram da treba povući granicu u smislu da znam koja je moja uloga u tom odnosu i razgovoru. Moj je posao usmjeriti osobu, ponuditi joj neku drugu perspektivu, dati nadu i podršku. Mislim da mi se nijedna osoba s kojom sam razgovorala, niti njihove priče neće izbrisati iz pamćenja. Za mene predstavljaju vrijedno iskustvo i pomažu mi da u budućnosti bolje razumijem slične slučaje. Kad razgovaram s djecom, trudim se prilagoditi njihovom načinu razumijevanja i shvaćanja, kao i za svaku dobnu skupinu. Kod pristupa mlađim osobama najbitnije je da osjete da ih ne okrivljujem ni za što, nego da ih razumijem i da sam tu za njih te im dati nadu da za njihov problem postoji neko rješenje ili barem način na koji se s problemom mogu lakše nositi.
TREBA UKAZATI DJETETU ŠTO JE DOBRO
Je li se dobna granica po pitanju stvaranja ovisnosti smanjuje s vremenom?
Ovisi o kojoj vrsti ovisnosti govorimo. Neki se elementi ovisničkog ponašanja mogu uočiti i kod djece mlađe dobi, no, na sprječavanju razvoja prave ovisnosti treba raditi jako rano. S djecom treba razgovarati i postavljati određene granice u odgoju. Potrebno je raditi na stvaranju odnosa povjerenja, ukazati djetetu što je dobro, a što nije i usmjeriti ga da, kad se nađe u izazovnoj situaciji, zna odabrati.
‘ŽELIM DA SVE OVO ZAVRŠI’
Koje promjene uviđate kod odraslih osoba i s kojim su se oni konkretno problemima javljali?
Moje je iskustvo da sam u posljednje vrijeme više radila s osobama koje osjećaju financijsku nesigurnost u ovom razdoblju što za sobom povlači izraženiju anksioznost, nemir, stvaranje napetih odnosa unutar obitelji i manjak međusobnog razumijevanja. Često čujem kako ljudi kažu ‘samo želim da sve ovo završi’. Dugo već traje razdoblje u kojemu nismo u mogućnosti živjeti svoj ‘stari život’. Uvijek mi je važno naglasiti da su određene psihičke promjene koje se događaju kao reakcija na novonastalu situaciju zapravo normalne reakcije na ovu nenormalnu situaciju.