Miljenko Jelača ime je uz koje, ma koja god generacija slušatelja bili, većina naših sugrađana instiktivno veže pojam radija. Zapravo, usudili bi se reći, gospar Miljenko i Hrvatski radio jedno od drugog su neodvojivi. Obostrana je to ljubav koja traje već više od pola stoljeća. Mada je od trenutka kad je kao petnaestogodišnjak prvi put zakoračio u radijsku redakciju prošlo podosta vremena, ovaj rođeni Zagrepčanin, svojih početaka živopisno se sjeća. Štoviše, spominje ih se u detalje. S čitateljima DuLista podijelio je ulomke iz svog bogatog i uspješnog radnog vijeka, glazbenog urednika i voditelja koji će u prosincu 2021. navršiti nevjerojatnih 60 godina. Među njima djelovanje je pod uredničkom palicom Drage Britvića, potom suradnja s Arsenom Dedićem na Jelačinim kompozicijama, ali i zanimljiva epizoda sa Zdenkom Runjićem te Oliverom 1975. kada je njihov Galeb tek raširio krila. No, krenimo redom.
Doista je izuzetno kad netko čitav život ostane vjeran istom mediju. Tijekom Vašeg rada svjedočili ste mnogim mijenama kroz koje je prošao.
Ja sam radijski čovjek. Radio osjećam kao dio svog života, što on ustvari i jest. Ja radio volim. Ne samo da mi je to bio sadržaj bavljenja, nego sam vrlo osjetljiv na sve što ga ugrožava. Posebno na glupost koju su u zadnje vrijeme počeli raditi, a to je spajati radio i televiziju. Mi danas imamo radio koji se gleda. Također, što me izuzetno smeta, a za što sam se zalagao na nekoliko funkcija na kojima sam bio pa, među ostalim i kao predsjednik Upravnog vijeća HRT-a je da se vrati ime Radio Zagrebu. Većina gradova u Hrvatskoj imaju radio stanice koje se zovu po njihovim imenima, osim Zagreba iako je Radio Zagreb jedan od najstarijih radija u ovom dijelu Europe.
Već prva emisija na kojoj ste bili angažirani upisala Vas je među radijske legende. Koja su, međutim, Vaša prva sjećanja vezana uz radio?
Mnogi me nazivaju radijskom legendom, makar je na papiru to nevidljivo. Prije nekoliko godina izdana je Radijska enciklopedija. Mog imena u njoj gotovo da nema ili se spominje na nekoliko mjesta uz emisiju ‘Taxi za Babilon’. Emisija ‘Po vašem izboru’, koju sam najviše i najduže radio i po kojoj me javnost poznaje, bila je vrlo značajna u vrijeme kada se počela emitirati, šezdesetih godina 20. stoljeća, jer je bila jedini radijski format koji nas je upoznavao sa zapadnim glazbenim kretanjima. Ona je nastala kao transformacija emisije ‘Po željama’, a koje su se plaćale. S vre-menom su urednici shvatili da postoji veliki broj ljudi koji nemaju novaca da plate izvedbu pjesme. Napisali bi na razglednicu ili dopisnicu što bi htjeli čuti i to bi se uvrstilo bez naplate. Mladima je tako radio sve više postajao kao prozor u svijet. Ja sam radio prvi put slušao kao dečko od pet godina. Sjećam se da smo u mom djetinjstvu svaki ponedjeljak u 18.30 sati slušali emisiju za pomorce. Na radiju sam pratio sve vezano uz glazbu, ne samo zabavnu već sve vrste. Ja sam univerzalno opredijeljen, jer za mene postoji samo dobra i loša glazba. Je li to suvremena, ozbiljna ili pop i rock glazba, mada u onoj prvoj ne pronalazim oduševljenje, jednako ih prihvaćam.
Možete li nam ispričati okolnosti koje su Vas dovele u redakciju ‘Po vašem izboru’?
S petnaest godina sam prvi put ušao na radio stanicu Zagreb u Jurišićevu broj 4. U redakciju emisije ‘Po vašem izboru’ je dolazio veliki broj pisama. Bio je ogroman posao pročitati ih i po njima složiti emisije. Urednici su došli na ideju da formiraju redakcijski kolegij slušalaca, tj. da odaberu ljude koji će zastupati one što im pišu. To su napravili na način da su jedanput mjesečno, u petak navečer, imali nagradni natječaj. Postavljali bi pitanje na koje je trebalo točno odgo-voriti. Tako je u studenom 1961. godine, pitanje bilo tko je uz Gabi Novak, izvodio drugu verziju pjesme Alfija Kabilja ‘Pisano u noći’, izvedenoj te godine na Zagrebačkom festivalu. Znao sam da je to bio Ivo Robić i izvukli su moj točni odgovor iz šešira. Tako sam postao jedan od rijetkih ljudi koji na Radio nije došao preko radnog natječaja ili veze, već kao dobitnik nagrade. Bilo mi je rečeno da se moram javiti u petak, 21. prosinca Dragi Britviću. Došao sam u Jurišićevu 4, (danas zgradu Hrvatske poštanske banke). Godinu dana bio sam volonter. Kako je zbog odlaska Britvića u vojsku, uredništvo dano drugom uredniku, glavni je urednik raspustio naš kolegij.
Ipak, na Radio ste se vratili već dogodine. Mada ste bili veoma mladi, ubrzo ste obavljali zadaću glazbenog urednika. Kako se to dogodilo?
Već sljedeće godine došlo je do reorganizacije Radio televizije Zagreb. Podijelili su se na prvi, drugi i treći program. Stvarale su se i zasebne redakcije. Jedne nedjelje, nakon mise u Palmotićevoj kod jezuita, gdje smo se mi kao gimnazijalci nalazili, susreli smo Britvića koji je jednoj kolegici i meni rekao: ‘Deco, dajte se javite. Trebamo suradnike’. Tako sam od 1964. počeo pripremati emisiju ‘Po vašem izboru’. Naravno, ja sam tada bio malodoban i nisam mogao potpisati autorski ugovor, pa se kao autorica potpisivala moja tri godine starija kolegica. Pročulo se, nadalje, i kako je muzički urednik, danas pokojni, Stjepan Mihaljinec, koji je imao svoj ansambl dobio ponudu da ide svirati za Ujedinjene narode na granicu između Izraela i Egipta (‘Plavi šljemovi’) tražio neplaćeni dopust, uz uvjet da nađe zamjenu, pa me pitao: ‘Mali, bil ti mene menjal’. Rekao sam da bi. Samo sam čekao priliku. Radio sam strahovito puno. Cijeli dan bih visio na radiju. Bilo je to vrijeme one velike poplave u Zagrebu 1964. godine. Puštao sam instrumentalnu glazbu dok je trajala poplava. Pokazalo se da ja ne poznajem samo pop – šlagere nego i druge vrste glazbe. Ta poplava mi je de facto otvorila vrata, pa se povećavao obujam moje suradnje. Tako sam dobio i autorsku, voditeljsku, svakodnevnu emisiju pop rock glazbe ‘Muzički automat’.
U Dubrovnik Vas je još tada doveo posao. Kakav je bio glazbeni izbor po njegovom ukusu?
Počeo sam ići i na službena putovanja. Emisija ‘Po vašem izboru’ je petkom imala podnaslov ‘Gradovi odabiru’, pa je trebalo svaki mjesec negdje otići i dogovoriti se s omladinskom organi-zacijom što bi oni željeli slušati. Zbog toga sam bio i u Dubrovniku. Pokojni glumac Niko Kovač mi je bio domaćin. Dubrovčani su isto kao i drugi slušali stranu popularnu glazbu: Beatlese, Rolling Stonese, Boba Dylana, Dome-nica Modugna, Minu, Charlesa Aznavoura, pa i našeg Matta Collinsa. Sanremo je tada kod nas bio na cijeni. Festival se pratio tako da je naš odašiljač na Učki primao signal od RAI-ja, pa smo pratili direktne prijenose festivala. Naši aranžeri su koncerte snimali, odmah pisali aranžmane, a pjesnici prepjeve, pa smo već idući tjedan imali hrvatske prepjeve talijanskih pjesama.
Za emisiju ‘Po vašem izboru’ u Vijencu, gdje ste urednik za glaz-benu kulturu, napisali ste kako je ona ‘brend, zaštitni znak radija’. Objasnite nam tu tvrdnju.
Kultna emisija, koja traje više od 60 godina, ‘Po vašem izboru’ bila je uho Jugoslavije prema zapadu. Bio je to zao-kret radija prema europskoj i svjetskoj glazbi. Školarci su markirali sa satova da bi je slušali, bila je nevjerojatno slušana i popularna. Pamtim nedavno umirovljenu novinarku Milenu Jukić koja mi je iz Makarske bila napisala kako u gimnaziji sluša moju emisiju čak potajice na satu. Pa i naši rokeri, poput Drage Mlinarca ili Waltera Neugebauera, i mnogi drugi, priznaju kako su u to vrijeme slušali moje emisije ‘Po vašem izboru’. Sedamdesetih godina emisija je postala manje elitna, jer se više emisija stvaralo i svirala se popularna glazba na sve strane, a koja je prije bila isključivo vezana uz emisiju ‘Po vašem izboru’. Ona je bila zaokret radija prema europ-skim standardima. Mi smo do tada slušali Radio Luxemburg koji je bio na valnoj duljini 208, Radio Monaco na 204 koji imao francuski i talijanski program, te treći program Austrijskog radija.
Kao urednika na radiju pretpostavljam da su Vas mnogi povlačili za rukav. Jesam li u pravu?Ako ste radili na radiju odmah ste bili posvećena osoba, svi su se grebali ne bi li ih svirao. Meni je to čak na neki način uputilo da se počnem baviti komponi-ranjem. Imam tri snimljene kompozi-cije. Za jednu od njih ‘Ponovno jesen’ Arsen Dedić je napisao tekst. Poznavao sam Arsena puno prije nego sam došao na Radio.
Izvrsni posao napravili ste i s Alfijem Kabiljom te Milanom Grgićem. Zapravo ste ih Vi spojili, zar ne?
Radio sam u radijskoj shemi 1966. godine noćni show ‘Dobra večer, Beti’. Svake subote počinjala je u ponoć. Radila se po sistemu da je voditeljica bila pjevačica Beti Jurković i ona je imala uvodnu pjesmu koja je bila tematska, a kompozitor svih pjesama bio je Alfi Kabiljo. Ja sam angažiravši Milana Grgića kao tekstopisca Kabiljovih pjesama njih dvojicu spojio. Tako je počela njihova suradnja, kasnije okrunjena musicalima, od kojih je najpo-znatija ‘Jalta, Jalta’. Plesni orkestar svi-rao bi u svakoj emisiji po Alfijeve četiri kompozicije, a tekst bi napisao Grgić. Radili smo i umjetne duete. Uzeli bismo snimku neke strane pjesme, Beti bi je imala u slušalicama i pjevala bi drugi glas. Već onda 1966. radili smo ono što je danas moderno. Tako imam, na primjer, sačuvanu snimku ‘umjetnog dueta’ Beti Jurković s Louis Armstron-gom, pjesme ‘Jeepers creepers’.
Zahvaljujući Vašem angažmanu na radiju svojevremeno ste sjedali u žiriju Splitskog festivala. Iz tog raz-doblja veže Vas jedna zanimljiva epizoda sa Zdenkom Runjićem i Oliverom. Ispričajte nam je.
Prvi put na Splitskom festivalu sam bio 1965. godine. To je bio i moj prvi let avionom dok još nije bila izgrađena zračna luka. Znate li gdje smo slijetali? Na šljunčanu livadu kod Sinja. Bio sam u stručnom žiriju Splitskog festivala sedamdesetih godina. Godine 1975. kad je na natječaj došla pjesma Zdenka Runjića ‘Galeb i ja’ čim sam je čuo rekao sam: ‘To je vječna pje-sma. Ta će se stvar slušati godinama’. Pokojni Mićo Brajević koji je bio urednik zagrebačke televizije komentirao je da neće ići dalje. Preglasali su nas četiri prema tri. Priklonili su se pjesmi ‘Konte’ kanjete’ također Runjićevoj koju su pjevali Dubrovački trubaduri. Kao danas se sjećam kad smo završili sjednicu na Prokurativama sišao sam do Belvieua gdje sam sreo Zdenka i Olivera. Rekao sam Zdenku ‘Čestitam, ali ne za Galeba, nego za Kontea o’ kanjete’. Oni su ostali zatečeni. Bili su razočarani. Nakon toga sam dao ostavku u žiriju.
Radio Vas je, recimo to tako, upoznao i s Vašom suprugom gospođom Majom Nodari, povijesničarkom umjetnosti te također radijskom urednicom i voditeljicom. Gdje se to dogodilo?
Sa suprugom Majom upoznao sam se na Ohridu 1980. Zapamtio sam je kao visoku Dubrovkinju, kad je došla u siječnju u Zagreb jer je bila u Radničkom savjetu Radija. U Ohridu su se te godine održavali Dani Jugoslavenske radio televizije. Svake godine je druga republika imala domaćinstvo.
Preseljenjem u naš grad nastavili ste neumorno djelovati na radiju. Uređivali ste i vodili emisiju ‘Euroradio’ koja je već ranih devedesetih godina Hrvatsku upućivala na europski put. Za nju ste, ako se ne varam, bili i nagrađeni?
‘Euroradio’ je bila prva emisija u Hrvatskoj s tim sadržajem. Inicijator formiranja bio je ogranak Hrvatskog vijeća europskog pokreta – HVEP. To je bila organizacija koja je nastala 1990. Sjedište je bilo u Zagrebu. U Dubrovniku je bila prva regionalna podružnica. Ugledni ljudi poput akademika Nenada Vekarića, Adama Benovića, Jovice Popovića, Patricije Veramenta, Josipa Lovrića do Josipa Škerlja, okupila se oko te proeuropske ideje. Razmišljali smo na koji način funkcionirati. Formirali smo i Europski dom u Dubrovniku. Europski domovi su do tada komunicirali pisanim biltenima, a mi smo došli na ideju pokrenuti radijsku emisiju. Dobili smo na Radio Dubrovniku 50 minuta svake subote. Za svaku emi-siju napravili bismo po prilog, među-tim brzo su se ljudi zamorili, pa sam je ja sam uređivao i vodio. Od 1990. do 2000. imao sam za sugovornike bitne osobe, koje su ili dolazile u Dubrovnik, ili sam s njima telefonom razgovarao. Sugovornici su mi bili Doris Pack, Arno Krause, Davorin Rudolf, Božidar Gagro, Mate Granić, tada mladi Andrej Plenković i mnogi drugi. Kada su u emisiji ‘Euroradio’ gostovali Doris Paack, čla-nica EU parlamenta i Arno Krause predsjednik FIME, asocijacije svih Eurodo-mova, konstatirali su da od svih 104 europskih domova koliko ih je tada u Europi bilo jedini Dubrovnik ima vlastitu radio emisiju. Realizirao sam 372 emisije, a 1995. godine dobio sam od Europskog pokreta Hrvatska nagradu Europski krug za doprinos razvoju demokratskih vrijednost putem javnih medija za Euroradio, iste godine kada je Jadranka Kosor dobila tu istu nagradu za ‘Halo, halo, ovdje Hrvatski radio’ u kategoriji socijalnih zalaganja. Iste godine postao sam i direktor-volonter Europskog doma Dubrovnik. Taj posao sam obavljao dok sam bio zaposlen kao tajnik Državnog arhiva. Žao mi je što nisam stigao te razgovore skinuti, jer je to mogla biti zanimljiva knjiga.
Vjerujem kako Vas mnogi slušatelji poznaju kao vrsnog poznavatelja glazbe, no zanimljivo je kako ste po struci pravnik. Kako ste uspjeli ‘pomiriti’ te dvije stvari – glazbu i pravo?
Cijeli život sam radio paralelno dva posla – glazbu i pravo. Ono je bilo vezano jedno uz drugo. Opredijelio sam se za autorsko pravo jer sam, među ostalim, bio zadužen za nabavku novih materijala na radiju. Uvijek sam se vodio da to napravim legalno, poštujući sve diskografske propise koji su se mijenjali, pa su svi strani glazbeni materijali zakonito nabavljeni i korišteni u programu. I eto tako je prošlo mojih šest desetljeća života s radijom, koji ostaje prisutan i dalje u mom životu.
MAJA NODARI O SUPRUGU
‘Naša je priča nestandardna’
-Naša je priča nestandardna. Miljenko je imao ugled i reputaciju ne samo urednika, nego v. d. šefa pravne službe pa je bilo očekivano da se ja iz manjeg grada preselim za njim u veći grad. To se u ovom slučaju nije dogodilo i Miljenko je 16 godina dok su djeca bila mala proveo u Dubrovniku. Tu smo bili i čitav Domovinski rat. Miljenko je osoba koja je najavila početak Domovinskog rata u Dubrovniku. Nazvao me desetak minuta prije kad je u Župi dubrovačkoj počelo i rekao mi je da sklonim djecu. To je bilo 30. rujna 1991. Čula sam ujutro kako mu se glas trese jer je morao u vrlo brzom roku zaustaviti vijest koja je išla prema Zagrebu da se djeca puste u škole. Radili smo dolje, u podrumu ‘Vile Dubravke’ u Radio stanici, u onoj podmornici. On je ovdje od 1984. izgradio i karijeru glazbenog kritičara. Pratio je Dubrovački simfonijski orkestar i sva zbivanja u Dubrovniku. Oformio je razne emisije poput ‘Diskoteke 7’ koja je trajala 35 godina i jednu vrlo bitnu emisiju za europski život današnje Hrvatske, a to je ‘Euroradio’ – ističe gospođa Maja Nodari o suprugu koji je kao član ‘ratne’ novinarske ekipe Radija Dubrovnik nagrađen Spomenicom Domovinskog rata.