Ulicama moga Grada

MEŠTAR MATO ‘NOVINAR’ BALARIN A đe je žica GE?

blank

– A đe je žica GE? – pitao je Meštar Mato „Novinar“ Balarin vlasnike butiga, kad bi subotom izjutra došao naplatiti svoje foje, novine koje bi preko tjedna raznosio i prodavao, ponajviše Ulicom od Puča, ali i u ostale dijelove Grada.

To je rečenica koje će se prisjetiti svi koji se i nakon toliko godina sjećaju ovog dragog čovjeka, velikog duhom, a tako malog rastom, iako ga već dugo nema u điru Gradom. Upravo tom uzrečicom koja se i danas povezuje s njim, Meštar Mato, najpoznatiji i dugogodišnji kolporter Grada, podsjećao je subotom ujutro vlasnike butiga, nakon što bi mu platili tjedni dug za novine, na svoju manču, bakšiš rekli bi u ova naša vremena, kojeg je očekivao kao nagradu za svoj trud. Zašto baš „žica GE“, to nitko ne zna pojasniti. Kao i u puno tog, imao je neki svoj poseban, originalan stil u svemu, pa tako valjda i u tom.

Što hoćedu ovi?

Hrvoje Čikato, vlasnik brijačke radnje koju je preuzeo od svog oca, legende Grada Anđela, u Ulici od Puča, i te kako pamti Meštra Mata, njegove dolaske u butigu im, prodaju raznih novina, ali i razne škerce i priče, te redovan pozdrav s vrata „Slugavamse!“ i lagano ispijanje čašice rozalina kojeg je jako volio. Naravno posebno pamti i tu stalnu mu uzrečicu, ali zašto baš „žica GE“ ni Hrvoje Čiki ne zna pojasniti. Ali pamti Hrvoje kako bi se Mato naljutio ako bi stari Anđelo zaboravio staviti mu manču u mali špag njegova mantila. Ne bi to Anđelo zaboravio, ma ne, to je bilo nešto tako redovno, već bi više kao „zaboravio“ kako bi starog Mata malo naljutio, „najedio“ na tren. A kad bi osjetio kako je ipak već dovoljno ljut, Anđelo bi mu u mali špag stavio manču koju je i te kako Meštar Mato zaradio za svoj trud.
A njegov trud u godinama u kojima je raznosio novine na razne lokacije Grada, bio je jako težak, jer Meštar Mato imao je veliki hendikep od rođenja, bio je šepav na obje noge, lijevu manje, ali u desnu i te kako. Imao je problema i sa „kurjim očima“, te je hodao jako teško, sporo i polako. Redovno u dugačkom mantelinu, nešto kao kabanica, te sa kartonskom torbom, pojačanom kožom tek na rubovima i obješenom preko ramena, u kojoj su bili foji, razne novine koje je prodavao. Velike cipele, desna uvijek odvezana i na vrhu puknuta, čak i raspadnuta, jer samo tako mogao je hodati bez boli. Koju je često trpio i šutio, malo kome o toj svojoj bolesti govorio. I štap, nešto neizostavno u njegovom điru, nekad jedan, često dva, s kojima se podržavao, posebno zadnjih godina. Znali bi ga zezati kako ide na tri štapa, ali imao je on odgovor uvijek takvima. Nije se dao zadirkivati, a ako bi ih i bilo, odgovor je bio kratak i jasan. Ili bi taj pametnjaković dobio „roge“ kao pozdrav, a neki tek usputni komentar „Što hoćedu ovi!“ Zbog izgleda, djeca bi ga se ponekad plašila, dok ga ne bi bolje upoznali. A tada bi mu pomogli dodati novine, a on bi od nekuda iz svog velikog mantila izvadio koju bombonu za njih.

Stanićev crtež Meštra

blank

Mnogi će ga se sjetiti kao finog, tihog gospara koji je živio svoj život pored nas. Uz spomenuto, vezano za njegov vrlo prepoznatljiv „image“, kako bi danas rekli, ponekad bi nosio i naočale, često i prepoznatljiva kapa, ponekad šešir. I zauvijek u sjećanju njegova velika smežurana faca, koju je nosio cijeli život. Neki će reći kako mu se nije promijenila od rođenja. Izgledao je upravo onako kako ga je za sva vremena, a sasvim slučajno i na brzinu, nacrtao jedno popodne veliki slikar Milovan Stanić. Taj crtež osvanuo je na naslovnoj strani jednog od Bruškina, tiskovine koja je redovno svojim škercima i šaljivim tekstovima pratila događanja vezana za karnevo i maškare, posebno Veljun u Gradskoj kavani. Taj Bruškin sa Meštrom Matom na naslovnoj, objavljen krajem šezdesetih godina, „planuo“ je, ali „planuo“ je tom zgodom i Meštar Mato. Te zgode prisjeća se legendarni lik Grada Hamza Kreso, znani radnik tiskare „Ivo Čubelić“ u Kaboginoj ulici, koji je upravo taj Bruškin pripremio, složio i tiskao. „Na prvu je bio malo ljut! Čak je Staniću rekao kako će ga tužiti! Ali prošlo ga je za koji dan, kad je vidio kako ljudi traže i hvale tu sliku!“ – uz puno drugih detalja vezanog za starog kolportera, sjeća se Hamza. Tu njegovu sliku, kao jedan od simbola povijesti Grada, mnogi i danas kopiraju i takvu čuvaju negdje u svojoj arhivi, u nekoj ladici, možda netko i na zidu. Jer veliki Meštar Mato Balarin jedan je od vječnih obilježja našeg Grada.
Cijeli svoj život nije ništa drugo radio, već prodavao novine. Bio kolporter. Od Kraljevine preko NDH do Titove Jugoslavije. Novine i urednici bi se mijenjali, ali Meštar Mato uvijek je bio tu, u điru Gradom sa svojim fojima.
Samo i isključivo za Grad, unutar Zidina van kojih kažu kako nikad nije ni izlazio. Prije Drugog svjetskog rata prodavao je sve što je dolazilo ili se tiskalo u Gradu, za vrijeme rata, kad su Talijani vladali Gradom i imali svoju tiskaru u Svetoj Klari, prodavao je njihovu novinu La Sentinela, a iza rata ponajviše Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, te sarajevsko Oslobođenje koje je među prvima dolazilo na Stradun.

Uzvici kao parole

Zadužio bi svoje novine u kiosku nekadašnje Borbe, a onda krenuo u prodaju, uzvikujući na glas samo ime novine, nikad neke naslove ili teme. „Politika prodana, nema Borbe, stiglo Oslobođenje!“ ili „Konačno novo Oslobođenje!“ uzvikivao je, bolje reći malo glasnije ponavljao svojim čudnim, pomalo mačjim glasom, očito i time pokazujući svoj način pogleda na tadašnju stvarnost iza toga rata. Po razne tiskovine dolazio je subotom izjutra u tiskaru, Hamza se sjeća kako bi mu napunili veliku torbu, nekad težu od njega. A onda bi krenuo lagano u svoj đir, u „svoje“ butige, posebno brijačnice kojih je tada bilo jako puno u Gradu, a koji su bili i najbolji kupci. Bolja brijačnica – bolji izbor novina, to se i te kako znalo, jer te radnje bile su tada i male čitaonice novina za mnoge u Gradu. Obilazio bi i nekoliko obitelji koje su redovno bile njegove mušterije. Došao bi ispod portuna, zazvonio ili zazvao i čekao, jer on uz skale nije mogao. Svaki dan, točno u podne, išao bi na besplatan ručak u Franjevački samostan Male braće, gdje se hranio cijeli život. Redovno bi dobivao i ručak za svoju sestru, s kojim bi se popodne povukao doma, u Antuninsku ulicu na Prijeko. Tek navečer dalo bi ga se vidjeti opet u điru, tada redovno bez torbe i novina. Tek onako, sebi za gust. U tim satima opuštanja redovno je pio kavu kod Steva u Manona, kako se tada znalo zvati i tu, kao i ostale betule po Gradu, po gazdi ili nekom šefu. I nikad je nije platio, jer Meštar Mato imao je besplatno piće gdje god bi svratio. U stvari, besplatnu kavu, jer rijetko bi pio nešto drugo.

Kad se rodio? To više nitko točno ne zna, ali većina spominje dvadesete godine prošlog stoljeća. Zna se da je živio na Prijekom, u Antuninskoj ulici, kad se siđe s Pelina, četvrta vrata, sa sestrom nekad davno, zadnjih godina sa nećakinjom Marijom. Ne zna se točno ni kad je umro, iako neki spominju 29. studeni 1971. Nikša Krželj, zlatar u radnji na Straduna, inače rođen u Palmotićevoj ulici pored Mata, koji ga je sretao svaki dan i ima puno lijepih priča o njemu u svom sjećanju, prisjeća se i sprovoda mu, koji je okupio veliki broj naših sugrađana. A grob je uz sami krajnji zid iza kapelice na Boninovu, gdje na vidljivom dijelu kamenice piše Meštar Mato Balarin, uz donji potpis „njegova nećakinja Marija“. Godina rođenja i smrti, ako je i ima, ostala je skrivena u donjem dijelu, ispod grobnice, kao neka tajna. Kao i puno tog vezano za velikog Meštra Mata „Novinara“ što se ne zna, možda se nikad i neće saznati i što nije stalo u ovu kratku priču o njemu.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija