Čim sam dobila ideju da bih pisala, ova se knjiga nametnula kao uvod. Nisam je toliko ozbiljno shvatila
dok sam je čitala, pa ni onda kad sam zatvorila posljednju stranicu. No, ostala je uz mene. Sjetim je se
ujutro kad osjetim da je loš dan. Sjetim je se navečer, nakon dobrog dana. Sjetim je se svaki put kad
preispitujem što je dobro, a što loše u meni, oko mene, zbog mene i usprkos meni. Zato – trebaš je pročitati.
Sve plavetnilo neba prvijenac je francuske spisateljice Mélisse Da Costa, a na hrvatski ju je sjajno prevela
Maja Ručević. Od trenutka objavljivanja 2018., ovaj je roman doživio međunarodni uspjeh, a njegova
autorica osvojila je brojne nagrade. Nije ni čudno, jer u ovom se romanu svi možemo pronaći na neki
način, pa makar samo da se podsjetimo da su nam prepreke uglavnom samovoljno nametnute.
Émile je jednu noć, potpuno obeshrabren i uplašen, napisao oglas da traži suputnika za svoje posljednje
putovanje. Iako mu je tek 26 godina, dobio je dijagnozu protiv koje se ne može boriti. Rana, agresivna
Alzheimerova bolest uskoro će preuzeti njegov život, a on je odlučio ono svjesno što mu je ostalo
provesti na putovanju. Odbio je sve pokušaje eksperimentiranja, lijekove i sućutne poglede. Na taj
njegov čudni oglas, znao je, može se javiti samo čudna osoba, pa je bio iznenađen kad je svojim
kamperom došao do mlade djevojke odjevene u crninu.
Djevojka – Joanne potpuno nam je nepoznata u početku, no poglavlja o njezinoj prošlosti sve su brojnija i
tužnija kako radnja odmiče. Naposljetku shvaćamo da je za oboje jedina opcija bila da se pronađu na
putu bez cilja, kako bi ostvarili svoju sudbinu.
Pratimo ih na putu po francuskim Pirinejima, uživajući u nevjerojatnim opisima krajolika i maloj, ali
sigurnoj mreži prijateljstva i ljubavi koje naši protagonisti pletu. Isprepletene sudbine i slučajni susreti
postaju njihov novi život i prekrasno su upotpunjeni književnim citatima koje Joanne sipa iz rukava.
Naravno, idila je nagrizana sve snažnijom prisutnošću Émileove bolesti protiv koje se bori pisanjem
dnevnika koji mu pomaže da se pronađe, u trenucima kada nije više ni u što siguran. Pažnju nam odvlače
i tajanstveni telefonski pozivi koje Joanne uporno ignorira. Putovanje Pirinejima postalo je svojevrsno
duševno putovanje, pa iako znamo da je kraj blizu, zadivljuje nas snaga volje ovog neobičnog dvojca.
No, nije ovaj roman samo o dvoje ljudi na putu koji je, naizgled, bez cilja. Djelo nam pokazuje kako
izgleda jedan drugačiji život. Život posvećen prirodi i zajednici, život neopterećen svakodnevicom kao što
je naša. U tom se svijetu ljudi brinu jedni za druge, šire svoju obitelj prijateljima i ne bave se onim što
nemaju. Uživaju u svakom danu, a plodove svojeg rada dijele od srca.
Zato je ova knjiga tako važna. Usprkos lošem danu i kao nagrada dobrom. Uči nas da u svemu tražimo
način da rastemo i da ne pokleknemo pred izazovima. Naposljetku, uči nas da život nije ono što smo
zamislili, nego ono što nam se događa. A to moramo iskoristiti na najbolji mogući način.
O kolumnistici:
U meni spavaju dvije duše. Jedna je posvuda, aktivna, radi, druži se, ide na kulturna događanja i ne može bez ljudi koje voli. Druga živi među policama knjiga i mogla bi tako do kraja svojih dana. Ponekad se nađemo na sredini pa to ispadne jedna sretna koincidencija.
Ivana Grkeš, predsjednica OMH Dubrovnik