MATO GORAVICA Uspješna priča o preradi rogača na Šipanu

Bio sam najmlađi kapetan tankera u povijesti, ali sam sve ostavio zbog rogača – rekao je na samom početku razgovora Goravica, koji se odlučio zau­vijek vratiti na kopno 2016. godine. Prvi na otoku, ali i u Dubrovačko-neretvan­skoj županiji pokrenuo je posao prerade rogača. Još 2011. godine na natječaju je kupio uljaru za proizvodnju maslinova ulja, potom je započela proizvodnja vina, da bi se na kraju odlučio i za pre­radu ploda rogača.

Plovio, plovio
Goravica je kadeturu završio na Atlant­skoj plovidbi, a navegavanje je započelo odmah nakon rata.
— Nakon vojske išao sam raditi vani, prvotno za englesku tvrtku sedam godina, a zatim za arapsku tvrtku osam godina. S obzirom da su to bili tankeri, najviše smo se zadržavali u Perzijskom zaljevu i zapadnoj Africi. Teret bi vukli po cijelome svijetu, kako ja govorim od Dalekog istoka do Dalekog zapada – naglašava Goravica, koji je bio najmlađi kapetan tankera u povijesti s 29 godina.

Poslovni preobrat
Svoj posao je Goravica obožavao, među­tim, 2016. dogodio se preobrat. Kako navodi, dugo je ideja tinjala u njemu, ali na koncu je odlučio promijeniti zanimanje i odvažiti se na pokretanje vla­stitog poljoprivrednog posla, kojemu je stopostotno posvećen. ­
— Još 2011. kupio sam uljaru dok sam plovio. Prostor koji sam imao je bio velik pa je postojala mogućnost za daljnji razvoj. Obitelj posjeduje veliku površinu zemlje, a šipansko je polje vrlo plodno. Odlučio sam uzgajati masline, vinovu lozu i rogač – govori Goravica, koji je prvi na otoku i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji pokrenuo pre­radu rogača.

Obitelj Goravica ima, među masli­nama, četrdesetak stabala rogača. Sta­bla su bila zapuštena i propadala su, stoga je došao na ideju da započne s preradom ovog vrijednog proizvoda. Zabilježen je u knjigama pod nazi­vom carin rogač, specifičnog mirisa i okusa. Šipanski rogač je konzumni, a od njegovih mahuna se može dobiti dosta brašna. Za preradu rogača bilo je potrebno kupiti izrazito skupi stroj, za koji je dobio 50 posto sredstava iz fondova Europske unije za izgradnju i opremanje skladišta.
— Svoje proizvode plasiramo po cije­loj Hrvatskoj, a manji dio izvan države, točnije u Maleziju i Švicarsku. Naše proizvode redovito prodajemo resto­ranima, a šipanski rogač završava i u lokalnim kućama na našem području, koje ga koriste za pripremanje kolača. Tržište je bogato, a mnogi ljudi naru­čuju preko interneta na našoj službe­noj stranici, putem Facebooka i oglasa – ističe Goravica. Sljedeći korak je izrada i web shopa, odnosno redizajn branda, za koji je odgovorna njegova supruga.

Obiteljski posao
Cijela obitelj uključena je u proizvod­nji – otac, sestra, supruga i najviše sam Mato. U procesu čišćenja uvijek zapo­sle i nekoga ‘sa strane’ jer rogač koji se donosi u vrećama, mora se prvotno razvrstati, kako bi se odvojio onaj manje kvalitete. To se radi ručno, a navodi Goravica, kako je i za taj posao u potrazi za strojem koji će to odraditi. Stroj bi olakšao cijeli posao jer taj dio oduzima najviše vremena, a potreban je i veliki broj ljudi da se sve uspije očistiti.

Posebnost šipanskog rogača
Rogač je kao stablo izrazito lako za odr­žavati, ne zahtijeva preveliku gnojidbu ni rezidbu. Potrebno je samo pokositi travu oko stabla da bude čisto, a naše suše mu čak i odgovaraju, s obzirom da ne voli vodu. Rogač uvijek raste u kamenjaru, zbog čega je specifičan. Godišnje obitelj, kako ističe Goravica, ubere dvije do četiri tone rogača, ovisno o godini i vremenu. Rogač obično jednu godinu dobro rodi, dok drugu manje.

— Rogač kupujem i od dvanaest obi­telji s otoka pa zajedno sa svojim punim vrećice za maloprodaju. Prošle godine sam dosta rogača otkupio i iz Konavala, Zatona i Slanog, koji je malo lošije kva­litete u odnosu na šipanski – govori Goravica, a samo na Šipanu skupi do 15 tona.

Brašno je posebno jer se ne prži, nego se ono suši. U Španjolskoj, Italiji i pri­mjerice Turskoj se rogač prži iznad 100 stupnjeva, zbog čega šećer izgori, kara­melizira se, a pritom se dobije gorkasti okus. Šipanski rogač se suši na niskoj temperaturi, do 80 stupnjeva, a šećer koji je u njemu na taj način ne dobije gorčinu, nego zadrži svježinu, miris i slatkoću, tako da je bitno drukčiji od brašna koji možete kupiti u trgovinama.
Za klasično brašno melje se mahuna rogača, a preradom sjemenki dobiva se gusta pasta koja je najbolji prirodni zgušnjivač. Sjemenka je najvrijednija od cijeloga rogača i dosta se koristi u prehrambenoj industriji. Sjemenka rogača ima uvijek jednaku težinu od 0,18 grama, zbog čega su ju u vrijeme Dubrovačke Republike koristili kao jedinicu za mjerenje zlata, što nam je ponosno potvrdio i Mato Goravica s otoka Šipana. ­

Prirodni zgušnjivač od sjemenki rogača
Veliki je problem samljeti sjemenke rogača, koje su izrazito tvrde. Potrebno je kupiti odgovarajući stroj, koji će moći u potpunosti samljeti sjemenke, kako bi se dobila gusta pasta, odnosno prirodni zgušnjivač od sjemenki rogača. Gora­vica nam je ispričao planove za buduć­nost i naglasio kako je u procesu nabave stroja iz Italije ili Kine, a postoji moguć­nost da inženjer iz Zagreba projektira i konstruira stroj za tu svrhu. Potrebno je nabaviti najbolji stroj, a povoljnost pri­tom nije toliko bitna, nego isključivo kvalitetan proizvod. Goravica je ista­knuo kako bi volio to ostvariti, a ujedno bi to bio novi proizvod na tržištu, koji nema nitko u Republici Hrvatskoj.

OBRT BONITA
Posao od kojeg živi cijela obitelj
Obrt Bonita je jedini obrt na otoku Šipanu koji se isključivo bavi poljoprivre­dom. Obrt godišnje proizvede oko desetak tisuća litara ulja. Količina ulja varira jer ovisno o godini, moguće je dobiti od tone ulja do 100 litara ulja. Prošla sezona je bila loša, tako da je obitelj jedva imala za vlastite potrebe. Imam dosta ideja za budućnost, samo je potrebno puno vremena i sredstava kako bi se realizirali planovi – naglašava Goravica, ističući kako od ovog biznisa može živjeti cijela obitelj.