Kultura

Matea Bilosnić o predstavi KMD ‘Svinje’: ‘Prepreke mogu biti poticaj za novo kreativno rješenje’

Kazalište je kompleksni organizam u kojem svaki djelić funkcionira istovremeno zasebno i kolektivno u svrhu kreiranja predstave koja ne bi bila moguća bez timske igre – priča nam Zadranka Matea Bilosnić, savjetnica za scenski pokret u Kazalištu Marina Držića, ujedno plesačica i koreografkinja. Nakon angažmana na predstavi ‘Tramvaj zvan žudnja’ u listopadu ove godine, pred njom i glumačkim timom kojeg predvodi Izmira Brautović, a pod redateljskom palicom Hrvoja Korbara, izazov je postavljanja još jednog kazališnog komada u epidemijski nesklonim uvjetima. Riječ je o premijeri drame ‘Svinje’, a koja će se odigrati na Velikoj sceni 11. prosinca. S Bilosnić, ovogodišnjom dobitnicom Nagrade Hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje u plesnoj predstavi ‘Gozd – danse macabre’, u produkciji Zadarskog plesnog ansambla, porazgovarali smo o njenom iskustvu rada s dubrovačkim ansamblom, ali i je li suvremeni ples dovoljno vidljiva grana umjetnosti u kontekstu Lijepe naše.

Za početak čestitam na osvojenoj nagradi. Djeluje li blagonaklonost struke na Vas poticajno ili mislite da ona često može biti zamka?
Počašćena sam ovom nagradom jer mi je ova predstava izuzetno draga. Proces rada i rezultat bili su inspirativni i ostvarila sam uspješnu suradnju sa Zadarskim plesnim ansamblom. Kako je ovo bila moja prva nominacija i prva Nagrada Hrvatskog glumišta zahvalna sam jer je moj rad i rad Zadarskog plesnog ansambla prepoznat od strane struke na nacionalnoj razini. Uz Zadarski plesni ansambl sam odrasla i formirala se u osobu i umjetnika koji sam danas.
Lijepo je biti nagrađenim za svoj rad, ali meni nagrade nisu motivacija za rad. U umjetničkom radu inspiriraju me plesači, glumci i tematika kojom se bavimo, a kada to prepozna publika i struka to pruža još jedno dodatno zadovoljstvo i potvrdu.

Ovo Vam nije prvi angažman u Dubrovniku, u izazovnom razdoblju pandemije koronavirusa realizirali ste i ‘Tramvaj zvan žudnja’. Kako ste uspjeli premostiti ograničavajuće okolnosti na sceni, a s obzirom na to da je riječ o veoma dinamičnom komadu koji zahtjeva blizak kontakt glumaca?
S Kazalištem Marina Držića iza sebe već imam nekoliko uspješnih suradnji i rado se vraćam u Grad. Proces rada na projektu Tramvaj zvan žudnja u režiji Paola Tišljarića usprkos nepredvidljivom vremenu u kojem se događao bio je sjajan. Zbog cjelokupne atmosfere uzrokovane pandemijom cijeli se glumački ansambl i kazališni tim potpuno posvetio radu jer je upitno hoće li kazališta uopće moći raditi. Kreirali smo malu zajednicu, kako to inače biva na projektima, koja je zajedno marljivo radila i družila se. Za nas kazalištarce kazalište je mjesto opstanka. Premda je trenutno u globalu fokus na zdravstvu umjetnost je hrana za dušu i u ovim vremenima bitno je ne zaboraviti ju.

Odakle su izvirale ideje za predstavu ‘Svinje’?
Dramski tekst Svinje Tomislava Zajeca, jednog od naših najnagrađivanijih i izvođenijih dramskih pisaca, groteska je iz njegove najranije faze stvaralaštva. Drama je to o dvije sestre koje žive na farmi svinja, daleko od svakodnevnog i normalnog života gdje stvaraju svoj mali i za njih siguran svijet. Velik dio inspiracije za rad na predstavi proizašao je iz nedavnog iskustva izolacije uzrokovanog lockdownom – kako opstati i preživjeti kad se svijet, koji je do jučer bio tako velik, sveo na četiri zida naših domova i ukućane s kojima smo primorani provoditi svoje vrijeme.
Iako su Svinje nekoliko puta izvedene u domaćim i inozemnim kazalištima, izazov postavljanja suvremenog dramskog teksta uvijek je drugačiji od postavljanja dobro poznatih klasika, te pretpostavlja istraživanje i eksperimentiranje s glumačkom igrom, ali i stvaranje novih i nepoznatih svjetova, otvorenost autorskog tima te autentičan potpis. Kreirati scenski pokret za djelo u kojem ima prostora za začudnost uvijek mi je zanimljivo i uzbudljivo jer otvara više mogućnosti za koreografiju i izazov je time i veći.

Kakvo je iskustvo raditi s dubrovačkim ansamblom?
Raditi s ansamblom KMD-a je odlično i iz suradnje u suradnju sve bolje i bolje. Članovi glumačkog ansambla i osoblje kazališta predani su kazališni umjetnici. Inspirativno mi je doći u grad poput Dubrovnika i svjedočiti jednom naizgled malom kazalištu koje funkcionira tako profesionalno i ozbiljno radi. U Hrvatskoj to je više rijetkost nego pravilo.
Kazalište Marina Držića ozbiljno je i progresivno kazalište koje u svom repertoaru izmjenjuje suvremene i klasične komade. Ansambl je otvoren spram umjetničkih prijedloga, podržavaju kreaciju, a i kad dođe do umjetničkih nesuglasica pronađe se rješenje. U KMD-u se općenito osjećam dobrodošlo i podržano kao umjetnica.

Koliko se ovaj projekt razlikuje od onih na kojima ste do sada radili u institucionaliziranim okvirima? Možete li povući paralelu?
Ponajviše se razlikuje od ostalih projekata po vremenu u kojem nastaje gdje je budućnost ne samo kazališta, već i ostalih grana umjetnosti i djelatnosti nesigurna. Sve je neizvjesno i to nas uvjetuje da budemo spremni na sve i fleksibilniji spram promjena od unaprijed zacrtanog plana rada. Ja se trudim na te izmjene gledati iz kreativne pozicije, smatram da prepreke mogu biti poticaj za novo kreativno rješenje. Svaki je projekt različit, svako kazalište nosi svoju povijest i povijest ljudi koji djeluju u njemu. Kada radite u instituciji onda vas u radu podržava cijela zgrada, produkcija, tehnika i kreativni tim.

Kako pomirujete u sebi izvođačicu i koreografkinju, odnosno savjetnicu za scenski pokret?
Meni jedno nadopunjuje i hrani drugo i bitno mi je prakticirati oboje, biti s obje strane. Kada koreografiram mogu sagledati situaciju izvana i potaknuti kreaciju jer imam cjelokupni dojam što se događa i u kojem smjeru idemo. Rad s glumcima inspirirao je moje izvođaštvo, a iskustvo rada s redateljima pomaže mi kada koreografiram. Iskustvo bivanja na sceni i rada na predstavi kao izvođačica daje mi dodatno razumijevanje glumačkog procesa. Svaka je osoba različita tako je i moj pristup od izvođača do izvođača drugačiji, ali uvijek za cilj imam da se izvođači osjećaju dobro, podržano i moćno u tome što rade, pogotovo kada se gibaju i plešu. Mislim da je za koreografa i plesača od velike važnosti moći se staviti u cipele ovog drugoga jer to potiče bolje razumijevanje i komunikaciju.

Kada ste otkrili da je upravo ples Vaš poziv?
Plesom sam se počela baviti s 13 godina i to sasvim slučajno. Na poziv svoje sestrične upisala sam se na plesne satove u podmlatku Zadarskog plesnog ansambla koje je ona vodila. Umjetnost mi je oduvijek bila privlačna, kao dijete htjela sam biti slikarica. Ubrzo nakon što sam počela pohađati klaseve Sanja Petrovski me pitala da sudjelujem u njenoj predstavi i kroz dvije godine svakodnevnog treninga otkrila sam da je to moj poziv.

Kako je tekao vaš razvojni put?
Dakle, ljubav prema plesu rodila u Zadarskom plesnom ansamblu kod Sanje Petrovski gdje počinjem plesati s 13 godina. Potom s napunjenih 18 godina odlazim u Austriju na Salzburg Experimental Academy of Dance gdje četiri godine studiram suvremeni ples. U to vrijeme plesne akademije u Hrvatskoj nije bilo i trebala sam otići izvan Hrvatske po znanje. Odlazak iz Hrvatske dao mi je drugu perspektivu na to čime se bavim i tko sam kao osoba. Tamo sam upoznala ljude iz cijelog svijeta, razvijala toleranciju spram drugih kultura, probala hranu kakvu dotad nisam i čula toliko različitih jezika. Nakon diplome dolazim u Zagreb gdje surađujem s raznim plesnim umjetnicima i radim na Akademiji dramske umjetnosti kao vanjski suradnik na predmetu scenski pokret. Osjetila sam potrebu za daljnjim usavršavanjem te nakon 3 godine života i rada u Zagrebu odlazim u Sloveniju, u Ljubljanu, raditi u plesnoj kompaniji En Knap Group. Tamo sam imala čast raditi s velikim plesnim umjetnicima od kojih mogu izdvojiti Josefa Nadja i Kathleen Fischer iz Trisha Brown Dance Company. S kompanijom mnogo smo izvodili i gostovali s predstavama te sam tu usavršavala svoje izvođaštvo. Zatim me put vodi natrag u Hrvatsku, ali na drugačiji način. Sve više počinjem koreografirati i raditi scenski pokret na predstavama, čime se bavim i danas. Osim koreografije i scenskog pokreta bavim se multimedijom, nedavno sam imala premijeru svog prvog eksperimentalnog filma s Ladom Petrovski Ternovšek, produciram glazbu, umjetnički sam asistent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na predmetu scenski pokret, sa Zadarskim plesnim ansamblom organiziram radionice Stream Zadar i festival solo izvedbe Monoplay.

Kakve su Vaše rutine za održavanje fizičke kondicije?
S vremenom i s iskustvom naučila sam kakvi mi treninzi odgovaraju te je moja svakodnevna rutina održavanja forme kombinacija somatskih vježbi iz Klein tehnike i funkcionalnog treninga.
Kada radim na predstavi kao izvođačica ti se treninzi proširuju u smjeru u kojem je potrebno za predstavu.

Koliko traje stvaranje plesne kreacije?
Kreacije mogu trajati od nekoliko tjedan do nekoliko mjeseci, ovisno kakav je tip djela. U kazalištu u najboljem slučaju kreacije traju do dva mjeseca, pričam o fizičkom radu u kazalištu, dok priprema zna započeti puno prije prvog susreta s izvođačima. Danas je privilegija imati prostor i vrijeme za rad, procesi se skraćuju i komprimiraju, ali umjetnost zahtijeva vrijeme. Stvaranje nečeg autentičnog potrebuje i vrijeme i prostor za eksperimentiranje, pokušaj, pogrešku i varijacije.

Dojma sam kako je suvremeni ples u zadnje vrijeme u Hrvatskoj itekako dobio na prepoznatljivosti. Sve je veći broj plesnih pedagoga i stručnog djelovanja.
Izrazito mi je drago da ples postaje sve vidljivija grana umjetnosti u Hrvatskoj. Suvremeni ples je progresivna grana umjetnosti, gdje se može eksperimentirati s formama, načinima izvođenja, artikuliranjem koncepta. Otvaranjem akademije u Zagrebu učinilo se mnogo za suvremeni ples, ali mislim da je još dug put do toga da ples bude tretiran ravnopravno ostalim kazališnim granama. Kao što ste možda imali priliku vidjeti na ovogodišnjoj dodjeli Nagrada Hrvatskog glumišta nagrađeni plesni umjetnici nisu dobili priliku i mogućnost zahvaliti se. To su možda naizgled male stvari, ali progovaraju mnogo o realnom stanju stvari i stavu spram suvremenog plesa. Sanjam o danu kada će na scenama velikih kazališta u Hrvatskoj biti postavljane suvremene plesne predstave. Plesači su izrazito disciplinirani umjetnici, usudim se reći katkad i previše skromni.

Čime se trenutno bavite?
Trenutno radim na Akademiji dramske umjetnosti kao umjetnički asistent na predmetu scenski pokret za glumce. Zanimljivo mi je poticati studente na kreaciju i s njima otvarati nove kreativne svjetove. Osim pedagogije, prvenstveno me zanima izvođaštvo i koreografija.

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista, 2. prosinca 2020.

Pročitajte još

Večeras se otvara festival ‘Glazba i riječ’. I ove godine donosi bogat program

Dulist

S akademikom Paljetkom naučite razumijeti dubrovački

Dulist

U NEDJELJU Humanitarni koncert FA Linđo ‘Igrajte nam mužikaši’ ispred Dvora

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija