Maru Koli iz Banića izrada lijerica obiteljska je tradicija. Njegov pokojni otac Ante bio je pravi meštar od lijerice pa je i Maro uz njega učio. Lijericu je prvi put u ruke uzeo još kao sasvim malo dijete. Sjeća se kako ga je otac svake godine na Festu vodio u Grad obučenog u nošnji pa među svojim uspomenama ima i fotografiju na kojoj ispred Onofrijeve fontane sjedi s lijericom u rukama i velikim osmijehom. Otac Ante ostavio je, ističe, puno suhog drva koje je pripremio za buduće lijerice. Tada Maro još nije razmišljao kako bi mogao nastaviti očev rad, ali s vremenom, odlučio je probati. Napravio je prvu lijericu koju je, naglašava, prodao nakon godine dana. Uslijedila je druga, treća lijerica pa je vidio da mu ‘ide od ruke’. Usput je sam učio tajne zanata i, kako nam govori, još uvijek se usavršuje.
— Nakon tih nekoliko lijerica vidio sam da mi ide i tako je sve krenulo. Nastavio sam i sad imam dobar ‘biznis’. Prve su lijerice, naravno, bile amaterske, ali što sam ih više izrađivao, bile su sve bolje pa sam tako i napredovao. I dan danas ih usavršavam. Kupio sam potrebnog alata da si olakšam, da budem što precizniji u izradi. Jako puno su mi pomogli ljudi koji sviraju lijericu te su mi prenijeli svoja iskustva. Ja ne znam svirati lijericu, a kad je se napravi, potrebno ju je naštimati. Također, jako je važno znati i koju debljinu onih triju žica na lijerici treba staviti, a ja to u početku nisam znao. Tako kad napravim lijericu, uvijek je odnesem nekome tko svira da me savjetuje kako dobiti što bolji zvuk, koje žice staviti, koliki treba biti razmak između žica – govori Kola.
Smrk daje lijerici najljepši zvuk
Za dobru lijericu, pojašnjava, potrebno je imati i kvalitetno drvo. Do sada je koristio razne vrste drva pri izradi, a najzahvalnije je, otkriva, drvo smrka. Od njega lijerica ima najljepši, najdublji zvuk.
— Neki dan sam napravio lijericu od divlje trešnje i imala je super zvuk, baš smo se iznenadili. Bila je malo tanja pa smo bili skeptični, ali ispala je na kraju odlična. Orah je jako dobar za lijerice, mekan je za raditi i ima lijep zvuk. Od murve sam najviše lijerica do sada napravio, ima jako lijepu boju drveta pa kad se lijerica poslije lakira lijepo izgleda, a ima i odličan zvuk. Murvu mi je najlakše i za nabaviti – ističe Maro Kola.
Drvo se inače bere u kolovozu ili siječnju, a zatim ga se stavlja na sušenje dvije godine. Tada je spremno za obradu. Za izradu lijerice, kad ima suho drvo i nacrt, Maru Koli potrebna su tri do četiri dana.
— Kad imam dobar komad suhog drva, najbitnije mi je izravnati prednju stranu lijerice. Mora biti ravna kako bih je mogao nacrtati. To napravim sa šablonom, a potom uzimam pilu i pilam po nacrtu. Nakon toga slijedi ‘kopanje’ lijerice. To se prije radilo ručno s dlijetom i čekićem, ali, s obzirom da odnosi jako puno vremena, tu se koristim strojnom obradom pomoću kompresora. To mi je uvelike olakšalo ovu fazu izrade. Kad lijericu izdubim, vidim koliko je drvo debelo, obično je dubim na otprilike šest centimetara debljine, a onda slijedi vanjska obrada, sve dok se ne stanji tako da zadnji dio lijerice bude na otprilike pola centimetra razlike s onim što sam udubljivao. Nakon toga moram ukopati jedan dio kako bih stavio glasnjaču, bijeli dio drva koji inače bude od smreke, a nekad i od javora. Nju zalijepim pa izbušim dvije rupe u obliku polumjeseca s prednje strane. Kad to završim, slijedi obrada vrata i glave lijerice. Probušim tri rupe za kavije pomoću kojih se štima lijerica. Na donjem dijelu napravim konj i dušu koji podižu žice i daju ton lijerici. Izradim i gundilo od javora ili smreke te konjskog repa kojeg je u zadnje jako teško nabaviti. Srećom, našao sam butigu u kojoj prave te strune pa mi je to olakšalo cijeli proces – objasnio je Kola.
KUD-ovi žele moje lijerice
Do sada je izradio oko 90 velikih lijerica, a žao mu je, dodaje, što nije svaku zapisao. Izrađuje i male lijerice, a njima, govori, ni ne zna broja. Sigurno ih je napravio preko 500. Svaka od njih izgledom je ista kao velika sa svakim detaljem. Za nju mu često treba i više vremena nego za veliku lijericu. Manja je pa je, ističe, teže sve precizno izraditi i naštimati je. Njegove lijerice najpopularnije su među kulturno umjetničkim društvima diljem naše županije.
— KUD Ošlje-Stupa kod mene su kupili nekoliko velikih lijerica, a često bi ih znali poklanjati kad bi išli na gostovanja. Izradio sam veliku lijericu i za Lastovski poklad, a onda su kod mene kupovali i ove male lijerice kao suvenire i nosili bi ih svukud. Svakome inače na lijericu ugraviram ime ili naziv. KUD Marko Marojica kod mene je kupio velike lijerice baš da na njima sviraju, a uzimali su i male kao suvenire. Neki dan su me zvali iz KUD-a Krvavac i uzeli dvije lijerice. Prošle godine dvije su pošle i na Mljet. Često me zovu i mladi svirači iz okolnih mjesta pa čak i iz Hercegovine te se interesiraju za moje lijerice. Svaki dan me netko zove i pita bilo za veliku ili malu lijericu – priča nam Kola.
Ne samo da je on zavolio ovaj lijepi zanat te odlučio njegovati tradiciju, već je Koli važno upoznati s njome i mlađe naraštaje. Tako je održao i niz radionica u suradnji s Udrugom DEŠA. Djeca su, ističe, slabo upoznata s lijericom, ali kad im netko objasni o čemu je riječ, svidi im se. Roditelji često kupuju kod njega srednje lijerice baš za svoju djecu. Jer učiti se treba od malih nogu!
— Srednje lijerice su baš namijenjene djeci od tri do pet godina. Neki dan je prijatelj uzeo lijerice za svoje dvoje djece da malo uče i vježbaju rukom kako treba svirati, a kad odrastu, možda i zavole. Treba početi od malena – mišljenja je Kola.
I Kolina dva sina često su s lijericama u rukama. Mlađi sin za sada pokazuje veći interes.
— Uđe sa mnom u radionicu dok radim, uzme turpiju, traži da mu dam glaspapir pa tako glaspapira one male lijerice. Prođe ga brzo volja, ali nadam se da će jedan od mojih sinova nastaviti našu obiteljsku tradiciju. Pokušavam je na njih prenijeti – zaključuje Maro Kola.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 17. veljače 2021.