Grad Dubrovnik je prošlog utorka potpisao ugovor za izradu novog GUP-a te bi kroz dvije godine trebao dobiti nove prostorno planske dokumente, kako nam je i predstavljeno od strane Grada.
Piše: Mario Obuljen
Poštovani, dozvolite mi da ovim putem istaknem zahvalu i mišljenje, upravo zahvaljujući našim graditeljima ne moramo ‘zagledavati’ preko granica, već je dovoljno osvrnuti se oko sebe, udahnuti, otvoriti oči i šetajući Gradom možemo se diviti tom silnom graditeljskom nasljeđu, a osim divljenju danas je najvažnija zadaća očuvanje svih spomenika koji nas okružuju!
Premda zlonamjernog, besmislenog općeg mahnitanja protiv svjedočanstva prošlosti, nekoć uobičajenog u ratovima i revolucijama, a protiv kojeg je u prošlosti osnovana javna zaštita spomenika, više nema, ipak su opasnosti koje prijete ‘umjetničkom blagu’ još uvijek jako velike.
Sve što je umjetnost stvorila, skupocjen je produkt
One počivaju na neznanju i indolenciji, na pohlepi i zbijanju, natrpavanju prostora novim građevinama. Počivaju na sasvim pogrešno shvaćenim idejama napretka i zahtjevima sadašnjice, na neumjesnoj težnji za uljepšavanjem i obnovom, na umjetničkoj neobrazovanosti ili izopačenoj obrazovanosti. Baš ti najvažniji uzroci iz kojih proizlazi neprekidan gubitak izvornosti graditeljskih djela nisu samo zablude pojedinaca, nego su opća pojava koju bi trebalo pobliže osvijetliti.
Jer opasnosti što prijete našem graditeljskom dobru postavljaju pred javnost zahtjeve koje želim još jednom sažeti, jer tim pitanjima valja dati najjači naglasak: Imajmo na umu što piše ‘velikim slovima u katekizmu zaštite spomenika’ da sve što je umjetnost stvorila skupocjen je produkt i dobro povijesnog razvitka, njegovo je održavanje u interesu javnosti, te svakom pojedincu, zajednici i narodu, crkvi i državi nalaže određene dužnosti.
Ono spada u dužnosti svakoga obrazovanog čovjeka! To osobito vrijedi za sve predstavnike vlasti, upravu, jer Farizejski je govoriti o ljubavi prema domovini, a razarati ili rasipati ‘ono’ što uz prirodu podaje domovini njezin izrazit značaj; djela graditelja, predaka koji su je nastanjivali, tragove umjetničkog duha koji ju je oplođivao i koji nastavlja živjeti u njezinoj slici, u njezinim spomenicima, a ne zaboravimo da su oni naš ‘živi’ dokazi prošlosti, povijesti u sadašnjosti!
Također, dozvolite da navođenjem povijesnih izvora iz knjige Urbana matrica grada Dubrovnika od pokojne Ivanke Jemo, koliko je baš istaknuta važnost svjesnog, planskog korištenja i dimenzioniranja prostora, poglavito gradskog. Upravo taj element planiranja grada, koji je u dalekoj prošlosti bio blisko povezan s mističnim nadahnućima pri njegovu osnivanju, a poslije se razvio u vrlo racionalnu i egzaktnu djelatnost, snažno se tijekom povijesti provlači u svim regulacijskim, planerskim odlukama o našem Gradu.
Ljepota je u mjerilu, skladu
Jesmo li se šetnjom našim Gradom zapitali što nas to ostavlja bez daha? Što nam daje osjećaj sigurnosti?
Ljepota je u mjerilu, skladu, gotovo tipskim stambenim pročeljima, ambijentu, ugođaju, osjećaju zaštićenosti, u doživljaju povijesti u sadašnjosti, puno toga se može nabrojati. Kako je napisano u knjizi Gradovi za ljude, Jan Gehl ističe da je urbanističko planiranje bilo problematično posljednjih 50 godina. Činjenica da se gradski život udaljio od tradicije da bi postao vitalna funkcija grada koja zahtijeva pažnju i brigu stručnjaka koja na žalost nisu bila prihvaćena. Te su s vremenom stečena znanja o vezama između fizičke strukture i ljudskog ponašanja! Pogledajmo oko sebe, došli smo u vrijeme kad su sugrađani počeli glasno vapiti da se urbanizam treba usredotočiti na ljude’.
Stoga, moramo uložiti ozbiljne napore da ostvarimo san o boljem gradu, gradu za ljude! Kako je profesor Marasović naglašavao da na području zaštićenog spomenika kulture princip rada odjela planiranja se treba temeljiti na zajedničkom radu svih stručnjaka (arhitekata, urbanista, građevinara, povjesničara umjetnosti) te nije dobro da ni u jednom momentu neka struka ‘brojno prevlada’ drugu jer će se to loše reflektirati na konačni rezultat planiranja.
Hvala Bogu mi stručnjake u našem Gradu, Gradu Dubrovniku imamo, počevši od stručnog Društva građevinskih inženjera Dubrovnik, Društva arhitekata Dubrovnik, a uspješnost rada je na međusobnoj usklađenosti i stručnoj predanosti promišljanja, planiranja razvoja Grada. U planiranju nam ne smije biti podloga materijalne svrhe jer tako nećemo sugrađanima pružiti ispunjenost, sreću, zdravlje, nećemo pružiti onaj osjećaj kojemu svi težimo!
Ako itko poznaje Grad i osjeća ga pa to smo mi! Moramo prestati zbijati, natrpavati te preizgrađenošću raditi prostor skučenim kao da smo u zatvoru. Potrebno je prijeći preko praga i iskoračiti u prostranost koju nam pruža ovaj predivan krajolik obasjan suncem, okružen morem, podno brda i prirode te širiti prostor na kojemu ćemo graditi jer težiti prostranosti prostora je težiti putu ka slobodi!
Prijeđena granica planiranog
Krajobraz, priroda, ma dok se stalno u komentarima čuje kako nedostaju parking mjesta, gužve u prometu… Sasvim je jasno da infrastruktura ne prati izgrađenost što je dokaz da je prijeđena svaka granica planiranog, ali maknimo misli od mehanizacije, vozila barem na tren i osvrnimo se na krajobraz te daljnje planove uskladimo prema našem krajobrazu koji je predivan i plemenit, koji diše, te njega stavimo u fokus ideja i istaknimo ga, jer sve u suprotnom će ga ugušiti, urušit…
Voda kao simbol vitalnosti civiliziranog društva koristi se u kućanstvima, obrazovnim, odgajateljskim ustanovama, radnim mjestima jer ne zaboravimo, voda nam pruža osnovne potrebe za život, zdravlje, higijenu, produktivnost i dostojanstvo! Voda kao pokretačka snaga u prirodi, životna snaga čovječanstva, naroda, zdravlja, transformacije, ekonomije. Prisjetimo se da je još davne 1436. godine Veliko vijeće spoznavši važnost pristupa vodi donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta koji se nalazi na nadmorskoj visini od 109 metara u zaleđu Grada.
Ta razlika u visini je bila najvažniji adut za postizanjem dobivanja vode takozvanim ‘slobodnim padom’ jer prisjetimo se kako u to vrijeme nisu postojali ni strojevi ni aparati pomoću kojih bi mogli distribuirati vodu, vodu koja pruža život. Zahvaljujući graditeljima, majstorima iz Italije Onofriju de la Cavi i Adreuciusu de Tramonete de Bulbito, danas možemo ponosno istaknuti kako je bio uspješno sklopljen ugovor između Velikog vijeća i graditelja o načinu i mjestu izgradnje vodovoda te je vodovod proradio nakon svega dvije godine, točnije 1438. godine… Prošlost, a što smo naučili?
Uzevši u obzir predviđanja utjecaja klimatskih promjena, predviđanja stručnjaka po pitanju suša jesmo li uzeli u plan brigu o očuvanju voda, pametnom i racionalnom korištenju tog nacionalnog dobra, jer prisjetimo se da su se u prošlosti planovi donosili na mjestu za koje su vezani, prema usklađenosti s prirodnim blagodatima koje dava krajobraz, izvori, usklađeni s obalom i planinama te potrebama lokalnog stanovništva dok zaista sve biva usklađeno s tradicionalnim vrijednostima, navikama i vrlinama!
Dozvolite mi da završim citatom Walter Benjamina: ‘Grad se prolaznicima može otvoriti sa svih strana poput krajolika bez pragova’.