Dubrovčanin Mario Obuljen napisao je tekst o Međunarodnom danu spomenika i spomeničkih cjelina koji se obilježava na današnji dan. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
-Na današnji dan kad svijet obilježava Međunarodni dan spomenika i spomeničkih cjelina, dan koji je ustanovilo Međunarodno vijeće za spomenike 1982. godine, a po tom ga je odobrio UNESCO, čestitam svim aktivnim sudionicima u očuvanju kulturne baštine koju su nam u nasljeđe predali kroz ostavštinu naši graditelji, majstori, umjetnici kao nosioci našeg društva u važnim vremenima dok su se gradili temelji civiliziranog društva koje je mislilo na najslabije te je težilo za dostojanstvenim životom svakog sugrađanina Republike. Važno je istaknuti ovaj datum, kako bi probudili svijest o važnosti graditeljskog nasljedstva koje smo dobili u ostavštini prošlih generacija, a na nama je da ga brižno čuvamo u ovim materijalističkim i konzumerističkim vremenima kapitalizma dok se većina okreće materijalnim dobrima zanemarujući duhovne vrijednosti koje su utkane u naše temelje civilizirane zajednice.
Kulturnu baštinu koja nas okružuje moramo brižno i ponosno čuvati kako bi ju dostojanstveno predali u nasljeđe za dobrobit budućim generacijama! Uz čestitku povodom ovog za mene posebnog dana moram istaknuti zahvalu pokojnom češkom povjesničaru umjetnosti i konzervatoru imena Max Dvořák (1874 -1921), skroman ali uistinu jedan od najvažnijih povjesničara umjetnosti Europe u prvoj četvrtini 20. stoljeća. Kao jedan od glavnih predstavnika Bečke škole povijesti umjetnosti istaknuo se plodnim radom istraživača, sveučilišnog profesora i konzervatora koji nam je u nasljedstvo predao ‘Katekizam zaštite spomenika’. Njegov rad se pojavljuje u povodu stogodišnjice prve objave u Beču 1916. godine, a tekst je prvi put objavljen na hrvatskom 1988. godine. To važno djelo, o čijem se prevođenju na hrvatski razmišljalo od prvih dana nakon propasti Austrougarske Monarhije, dan danas nije izgubilo na važnosti. Štoviše, siguran sam da će mnogi iz njega izvući pouku i nakon silnog odmaka također se usuđujem napisati da je to uistinu proročanstveno napisano početkom proteklog stoljeća.
Znajmo da se Max Dvořák borio probuditi svijest pitanjem koje bi barem danas, na današnji dan svatko od nas mogao sam sebi postaviti, a to je: što je to zaštita spomenika?
Zaista imamo sreće, zahvaljujući našim graditeljima ne moramo ‘zagledavati’ preko granica, već je dovoljno osvrnuti se oko sebe, udahnuti, otvoriti oči i šetajući Gradom se možemo diviti tom silnom graditeljskom nasljeđu, a osim divljenju danas je najvažnija zadaća zaštite spomenika jest očuvanje svih spomenika koji nas okružuju! Premda zlonamjernog, besmislenog općeg mahnitanja protiv svjedočanstva prošlosti, nekoć uobičajenog u ratovima i revolucijama, a protiv kojeg je u prošlosti osnovana javna zaštita spomenika, više nema, ali ipak su opasnosti koje prijete starom umjetničkom blagu još uvijek jako velike.
One počivaju na neznanju i indolenciji, na pohlepi i prijevari, na sasvim pogrešno shvaćenim idejama napretka i zahtjevima sadašnjice, na neumjesnoj težnji za uljepšavanjem i obnovom, na umjetničkoj neobrazovanosti ili izopačenoj obrazovanosti. Baš ti najvažniji uzroci iz kojih proizlazi neprekidan gubitak starih umjetničkih djela nisu samo zablude pojedinaca, nego su opća pojava koju bi trebalo pobliže osvijetliti. Jer opasnosti što prijete starom umjetničkom dobru postavljaju pred javnost zahtjeve koje želim još jednom sažeti, jer tim pitanjima valja dati najjači naglasak: Imajmo na umu što piše ‘velikim slovima u katekizmu zaštite spomenika’ da sve što je umjetnost stvorila skupocjen je produkt i dobro povijesnog razvitka, njegovo je održavanje u interesu javnosti, te svakom pojedincu, zajednici i narodu, crkvi i državi nalaže određene dužnosti.
Ono spada u dužnosti svakoga obrazovanog čovjeka! To osobito vrijedi za sve predstavnike vlasti, upravu jer Farizejski je govoriti o ljubavi prema domovini, a razarati ili rasipati ‘ono’ što uz prirodu podaje domovini njezin izrazit značaj; djela graditelja, predaka koji su je nastanjivali, tragove umjetničkog duha koji ju je oplođivao i koji nastavlja živjeti u njezinoj slici, u njezinim spomenicima! S izuzetkom nasilne promjene jezika, jednom narodu u njegovim duhovnim dobrima ništa ne bi moglo naštetiti više od nasilnog uništavanja njegova umjetničkog blaga. Zaštita spomenika, dakle, ujedno i zaštita domovine – u djelo prevedena ljubav prema domovini – te se posvuda s najvećom upornošću mora zahtijevati, provoditi u strukovnim društvima i službama i odgajati u svakom pojedincu kojemu zajedništvo, domovina i nacionalna čast nisu isprazne riječi!
Budite mi pozdravljeni uz citat koji je napisao Paul Valery, a dan danas se ističe ispisan na pročelju Muzeja čovjeka u Parizu (Musee de l’homme).
‘O onome koji prolazi ovisi da li sam grob ili riznica,
da li govorim ili šutim.
O tebi, prijatelju, sve ovisi!’
Mario Obuljen