U samom središtu Konavala, u Mihanićima, smjestio se ‘Mali raj’. To je mjesto gdje svatko tko dođe može odmoriti dušu i tijelo družeći se u prirodi sa životinjama. Zasad je samo riječ o konjima i macama, no u planu je proširenje ovog malog društva, reći će šesnaestogodišnja Antea Konjuh, velika zaljubljenica u konje koja stoji iza ovoga projekta. Puno truda, rada, a povrh svega ljubavi i odricanja uložila je u stvaranje svog malog raja i mirnog kutka kojeg nesebično dijeli s drugim ljudima. Iako je ‘Mali raj’ tek u svojim počecima, iza Antee su mjeseci napornog rada. Skoro cijelo ljeto provela je u izgradnji prijeko potrebne štale za svoje konje – engleskog punokrvnjaka Diega i mlade kobile Neli.
Tri mačke im također prave društvo, od kojih je dvije udomila, a treća je došla iz susjedstva. ‘Valjda joj je društvo bolje u ‘Malom raju’, reći će kroz smijeh. Ističe kako je zeca, koji je također bio na imanju, morala odvesti doma i njegovati ga jer se ozlijedio. Usprkos brojnim obvezama na imanju, u potpunosti se posvećuje i onim školskim. Kad ne može poći u svoj ‘Mali raj’, njen će se prijatelj rado pobrinuti za životinje. ‘Puno je tu posla i nije riječ samo o uživanju’, ističe. Naime, njen je dan ispunjen čišćenjem štale, konja, hranjenjem, sedlanjem i jahanjem. Riječ je dakle o poslu koji zahtijeva izrazitu posvećenost. A Antea je itekako pokazuje.
Medena dolina
‘Mislim da se za ovo treba roditi’, reći će ova učenica Turističko-ugostiteljske škole kojoj su konji na prvom mjestu u životu. Svaki put kad pođe na putovanje u drugi grad ili državu, jedva se čeka vratiti doma i svojim životinjama. ‘Dio su mene i nešto bez čega ne mogu’, ističe Antea. I to je tako od njene šeste godine. Prisjeća se svog prvog dolaska na Medenu dolinu i trenutka kad je prvi put ugledala konja.
— Na Medenoj sam dolini provodila jako puno vremena. Svi su mi bili kao druga obitelj. Tu sam u biti rekla mami da bih htjela naučiti jahati. Bila je u početku protiv, ali mi je na kraju dopustila. S velikom sam voljom pružala pomoć na Medenoj dolini tako što sam kupila sijeno s vilama, čistila štale i konje, jer sam znala da ću za nagradu dobiti krug na konju – rekla je Antea. Htjela je ipak napredovati te je pošla u Zagreb gdje je imala privatnog trenera. Nakon što je položila jahačku dozvolu, bilo je vrijeme za kupnju konja. Roditelji su joj govorili kako se ipak radi o velikoj obvezi.
—’Lako je kupiti konja, ali treba se o njemu brinuti’, rekli su mi tada. Promislili su kako bi me moja želja mogla ‘pustiti’. No, ja sam ipak ‘forsirala’ svoju ideju jer sam znala da je to ono što želim. I dan danas je tako! – naglasila je. Tako je prije četiri godine u njen život ušao Diego, inače prijašnji trkači konj. —Kad sam ga vidjela, odmah sam kliknula s njime i rekla sam da je on za mene i ja za njega. I kad ga je mama vidjela, odmah se zaljubila u njega, pogotovo u njegovu crnu mekanu njušku. Došao je iz Varaždina gdje ga se pripremalo za trke, no ozlijedio se. Nije se mogao trkati i eto, došao je u mene. Sad je dobro, bila je riječ o privremenoj ozljedi. Neću naći konja kao što je on, stvarno je poseban – reći će. Konj inače može živjeti do 35. godine, no sve ovisi o održavanju.
—Ako su u lošim uvjetima mogu živjeti do 25. godine. Najstariji konj na svijetu ima 62 godine, ali to je stvarno fenomen. S laganim radom mogu se jahati čak i do 27. godine. Moj Diego ima 11 godina tako da možemo reći kako će to biti duga briga – rekla je Antea. Njenom Diegu, kao što smo i rekli, svaki dan društvo pravi dvogodišnja Neli.
—Izgubila je mamu kad je bila beba i othranili smo je na bočicu. Završila je u mene jer je mom konju trebalo društvo. Sad su najbolji prijatelji i na dnevnoj razini mogu pojesti i do nekoliko kilograma mrkvi i jabuka. Ljeti najčešće jedu travu i ne treba ih dodatno hraniti. Ali, ako se svakodnevno radi s njima i jaše, onda imaju neke dodatke u hrani, kao što je zob. Zimi nema trave, tako da jedu sijeno. Moj konj dnevno pojede balu i pol dnevno, a to je otprilike 20 kilograma sijena. Nabavljam sijeno u prijatelja koji kosi u Konavlima, a ja ga isto skupljam što je isto jedan dio ovog posla – objašnjava Antea.
Djeca mogu steći veće samopouzdanje
Svakog 13. u lipnju, na blagdan sv. Antuna održava zanimljiv običaj sa svojom, kako je zove – ekipom iz Konavala s kojima dođe s konjima ispred crkve na misu.
—A nedavno sam s Diegom pošla na kavu. Znam da su ljudi počeli govoriti: ‘Tko je ona mala koja vodi konja k’o kučka?’ – priča nam kroz smijeh. U ovih deset godina, tijekom kojih je odrasla s konjima, ističe kako je stekla nevjerojatno veliko samopouzdanje. Upravo to želi stvoriti i kod brojne druge djece koja dođu u ‘Mali raj’ sa svojim roditeljima. Uz prethodnu najavu, svi koji žele, mogu doći na imanje, boraviti u prirodi i jahati konje na dvjema livadama koje se pružaju na tri tisuće kvadrata.
—U interesu mi nije nikakvo zarađivanje, već želim da što više ljudi dođe posjetiti konje, pogotovo djeca. Htjela bih da što više borave u prirodi. To im, nažalost, nije više navika, a ja to želim na ovaj način promijeniti. Djeci puno znači boravak u prirodi i druženje s konjima, a zauzvrat, ako žele, mogu donijeti hranu, kao što su jabuke i mrkve. Slobodno mogu nazvati, reći kad će doći kako bih se mogla pripremiti – rekla je Antea koja bi u budućnosti htjela imati svoj ranč s brojnim domaćim životinjama. Zna kako je riječ o dugotrajnom procesu do kojeg se dolazi laganim koracima. No, ustrajna je u ostvarivanju svoga sna.
Članak objavljen u tiskanom izdanju 28. listopada 2020.