Mala Asturinka – ljubiteljica pisane riječi i čuvarica tradicije

Mašta joj radi sto na sat, ljubiteljica je pisane riječi i suvremene umjetno­sti, a društvena angažiranost neizosta­van je dio njenog života. Marina Astu­rić, ili mala Asturinka, kako je zovu u njenim rodnim Brocama, mlada je nastavnica hrvatskog jezika i književ­nosti u Gimnaziji Dubrovnik te spisa­teljica. Njena slikovnica ‘Cvijet soli’, koja je svjetlo dana ugledala prije dvije godine, nedavno je doživjela i svoje englesko izdanje. Glavni cilj slikov­nice jest potaknuti znatiželju djece za upoznavanjem bogate kulturne baštine Stona, njegovih običaja i za njegova­njem lokalnih riječi i izraza. Čuvarica tradicije, Asturić, od malena je osjetila potrebu za pisanjem. Za nju je ono misija, životna svrha. Priča nam kako je oduvijek bila sramežljiva i introvertna te sve što nije mogla reći, sve što je u sebi promišljala – prenosila je na papir. ­
— Na taj sam se način mogla poka­zati svijetu, ali i samoj sebi. Jedno­stavno, ne mogu zamisliti svoj život bez pisanja. Ako i ne budem izdala više nijednu knjigu, opet ću pisati. Inspira­cija mi je uvijek nadolazi, sveprisutna je. Volim sebe promatrati u smislu da rastem svaki dan, pogotovo kroz pisa­nje. Pišem, kreativno se izražavam te tako stvaram sebe. Pronašla sam sebe kao aktera, u tom smislu, da kroz pisa­nje, odnosno kroz oblikovanje vlasti­tih misli – oslobađam sebe. Pisanje me oblikuje na način da me čini boljom osobom – kaže nam Asturić. Inače, iza sebe ima još jednu knjigu ‘Morski pas i leptir’, a govori o poetičnoj nemoguć­nosti ljubavi između dva suprotna bića.

‘Sigurnost je često ubojica kreativnosti’
Često se i sama pitala zašto se nakon srednje škole u Dubrovniku i fakultet­skih dana u Splitu vratila u rodne Broce. Ali, iako nema puno sadržaja za mladog čovjeka, kako kaže, ona ipak vidi u svo­joj odluci pozitivne strane.
— Meni je lijepo živjeti na Brocama jer sam izolirana od svijeta, ali ne znam gdje ću završiti. Ovo je možda samo početna točka. Društveno sam biće, no meni samoća i izoliranost ne smetaju. Međutim, nedostaje mi raznolikost i raznovrsnost, upoznava­nje novih ljudi, obilaženje novih mje­sta i osjećaj nepoznate ‘divljine’. Život u mom mjestu mi pomaže po pitanju inspiracije te mi je puno lakše postići koncentraciju u radu. Broce za mene predstavljaju mir u kojemu mogu pro­naći nemir. Pronaći unutarnji mir mi je bitno zbog određene stabilnosti, ali po meni je uspjeh pronaći nemir. Taj ‘nemir’ motivira, potiče na rad i tjera nas da izgaramo uvijek za ono nešto. Sigurnost je često ubojica kreativnosti. Neke stvari nisu sigurne i definirane, i drago mi je da nisu – jer moramo tra­žiti, željeti, osloboditi sebe. Zauvijek se pitati. Mislim da se mogu svugdje pri­lagoditi čim napravim prve korake, ne ograničavam sebe ni po kojem pitanju – naglašava Asturić. Prisjeća se s nama i scena iz djetinjstva, igara i aktivnosti koje su, kaže nam, utjecale na jačanje njene kreativne strane.
— Djeca su se uvijek morala zabav­ljati na maštovite i kreativne načine. Obožavala sam igrati nogomet i sudje­lovati u dječjim predstavama koje smo sami osmišljavali. Aktivnosti koje smo sami smišljali smatram ključnima jer vidim da su utjecale na mene i moje stvaralaštvo, ali i na moje prijatelje koji su krenuli u jednom kreativnom smjeru. Rekla bih da smo mi, djeca 90-ih godina, okusili sve posebnosti digitalnog doba, ali i onoga što je bilo prije njega. Kao da smo ostali u nekom ‘procijepu’ – kaže Asturić koja već četiri godine djeluje kao nastavnica hrvat­skog jezika i književnost u Gimnaziji Dubrovnik. Nikad nije mogla zamisliti da će se kao nastavnica vratiti u obra­zovnu ustanovu gdje je provela sred­njoškolske dane.
— To su sve ljudi kojima sam se obra­ćala s ‘Vi’. Došla sam u situaciju gdje mi govore: ‘Ma slobodno ti meni govori ‘ti’. To mi je bilo nevjerojatno. Sada sam ja u njihovim cipelama. Nastava je dina­mičan proces, ali imala sam veliku pomoć te nisam imala problema s uho­davanjem u školski sustav – priča nam Asturić koja predaje i Likovnu umjet­nost u Klasičnoj gimnaziji. Reći će kako joj je lijepo raditi s djecom, cijeni kva­litetnu komunikaciju s njima te uvijek voli čuti njihova promišljanja. Za održa­vanje nastave, izuzetno joj je bitno čuti stav učenika.
— Želim da se nauče kritičkom pro­mišljanju. Mislim da je to izuzetno važno. Za to nikad nije prerano, ali niti prekasno. Ako nešto i ne znaš, ne mora te biti strah dignuti ruku. Prva ja pogri­ješim. Djeca se boje izraziti mišljenje zbog straha od pogreške – naglašava. Smatra kako su izazovi u učenju sred­njoškolaca do izražaja došli tijekom pandemije koronavirusa.
— Djeca su se morala svemu kon­stantno prilagođavati, kao i mi nastav­nici. Stalno se nešto iznova mijenja, a pandemiji kao da nema kraja. Mislim da i djeca dobiju dojam beznađa. Svi čekamo kad će ovo finuti i da se sve vrati u normalu. Djelujemo prema upu­tama kako bismo spriječili zarazu. Svi znamo da je to nešto dobro, no nedo­staje nam taj socijalni doprinos. Neku djecu nisam vidjela bez maske! Imam optimizma i pokušavam ga prenijeti na djecu, iako nije lako – navodi Asturić.

‘Neka budu najbolji u onome što oni jesu’
Kao jedan od problema koji primjećuje, a koji se nedavno ‘zakuhao’ u javnosti jest konstantna usmjerenost učenika na ocjene i postizanje prosjeka 5.0.
— Pritiska na djecu sigurno ima po pitanju ocjena. No, moram reći jednu drugu stvar. Djeci se ne daje prostor za djelovanje, iskazivanje znanja i kori­štenje vještina. Nedostaje praktičnosti! Možda djeca ne znaju kvalitetno usmje­riti svoje znanje – rekla je Asturić nada­lje ističući da je stekla dojam da djeca razmišljaju na način da moraju biti uspješni, najčešće u materijalnom smi­slu, i da sve mogu postići preko noći.
— Često im pokušavam reći da postoji budućnost kad se uporno radi na sebi, iz dana u dan. Koja je definicija uspjeha? Ne predstavlja riječ uspjeh za svih isto značenje. Nije krivo ako se ne mogu voditi za nekim idealima koje vide svakodnevno na društvenim mre­žama. Nekad možda misle da je način života, ili promišljanja na društvenim mrežama, neki imperativ. To je ta vir­tualnost od koje ne možemo pobjeći, a pogotovo djeca. Često im čitam citate, kao što je jedan od Martina Luthera Kinga koji kaže: ‘Ako ne možeš biti sunce, onda budi zvijezda’. Neka budu najbolji u onome što oni jesu – navodi.

O očuvanju prošlosti
Kao što smo i naglasili, Asturić je čuva­rica tradicije i običaja, posebno kroz pisanu riječ. Trenutno piše doktorski rad na temu ‘Tradicija i običaji bročan­sko-stonskog kraja’.
— Zainteresirana sam i za znanstveno istraživanje. U ovoj disertaciji želim opisati život kakav je bio prije, želim od zaborava sačuvati običaje koji lagano blijede. Nadam se da ću uspjeti sve objediniti. Jer, voljela bih da tradicija jednog ribarskog mjesta ostane zabilje­žena za buduće generacije. Koliko god je ulaganje u budućnost važno, važno je i očuvanje prošlosti – ističe Asturić.

CVIJET SOLI
Priča o Vlahu
Slikovnica ‘Cvijet soli’ nastala je 2019. godine u izdanju Narodne knjižnice Ston, a oslikala ju je Dolores Đuračić. U njoj se nalazi priča o Vlahu, dječaku iz Stona, koji uči povijest svog mjesta, a sve kako bi pokazao prijateljima iz drugih država i gradova kako je njegov gradić prebogat zanimljivom poviješću.

NAVIKA ČITANJA
Razvija se društvena svijest i kritika
Znam da nismo svi za čitanje knjiga ni da nam se moraju svidjeti sve knjige. No, smatram da se kroz čita­nje knjige, upoznaje puno različitih svjetova. Čitanje je važno. Oplemenjujete sebe, upoznajete drukčija mišlje­nja, svjetonazore, vidike i stavove te obogaćujete voka­bular. Razvija se društvena svijest i kritika te općenito afirmacija. Potrebno je u djecu ‘usaditi’ navike čitanja, ali ne na način da im se ‘zaprijeti’. Moraju znati da u knjizi mogu pronaći nešto što će ih potaknuti na daljnji razvoj u životu. Više bi se na tome trebalo raditi od malena, ne samo tijekom odgojno-obrazovnog procesa.

DJELOVALA U SOŠK-U
Ljubiteljica nogometa
Prije sam djelovala kao asisten­tica u Stonskom omladinskom športskom klubu (SOŠK). To je za mene predivno iskustvo. Nisam imala puno vremena ići s njima na gostovanja, ali sam redovito bila na domaćem terenu. Prije sam više pratila visoki nogomet, to je za mene bila relaksacija, no u posljed­nje vrijeme to nije slučaj.

Objavljeno u tiskanom izdanju 22. rujna 2021. godine.