Najvećim priznanjem za književnoprevodilački rad u Hrvatskoj, Nagradom ‘Iso Velikanović’ u srijedu su na svečanoj dodjeli nagrada u Hrvatski državni arhiv (HDA) ovjenčana dvojica prevoditelja – Luko Paljetak nagradom za životno djelo te Goran Čolakhodžić nagradom za najbolji književni prijevod u 2022. godini.
Nagrada je utemeljena s ciljem povećanja vidljivosti rada književnih prevoditelja, zahvaljujući kojemu hrvatski čitatelji imaju priliku upoznavati književnost i kulturu cijeloga svijeta.
-Bila mi je velika čast uručiti nagradu Iso Velikanović za životno djelo akademiku Luku Paljetku, velikanu hrvatske pisane riječi koji je svojim bogatim autorskim, književnim i prevodilačkim radom obilježio hrvatsku kulturu, odrastanje i formiranje brojnih generacija čitatelja. Jednako tako veliko je zadovoljstvo što se sve više mladih odlučuje na prevoditeljsku avanturu života, i zato još jednom čestitam dosad najmlađem laureatu, Goranu Čolakhodžiću nagrađenom za prijevod s rumunjskog jezika koji, iako nam je geografski blizak i prepoznat po izvrsnoj i zanimljivoj književnosti, nije dovoljno zastupljen prijevodima na našoj književnoj sceni.
Posebno nas veseli što smo u gotovo 2 desetljeća ovu nagradu uspjeli pretvoriti u kulturnu činjenicu i tako pridonijeli iskoraku iz sjene u kojoj naši književni prevoditelji rade. Najveći korak prema priznavanju i vidljivosti prevodilačke struke čine prevoditelji sami, podižući kvalitetu svoga rada, a posebno poticanjem čitanja, predstavljanjem drugih kultura i jezika u skladu s najvišim standardima po kojima se naše prevodilaštvo može mjeriti i postaviti kao uzor u međunarodnim okvirima – napisala je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.
U nastavku donosimo obrazloženje Odbora za dodjelu Nagrade ‘Iso Velikanović’ za životno djelo Paljetku.
Imala je ovdašnja književnost, i još uvijek ima, pisaca koji su pero brusili prevodeći i prevodilaca koji nisu odolijevali izazovu, uvjetno rečeno, primarnog autorstva. Pritom su se oni prvi nerijetko pokazivali kao vještiji i važniji prevodioci od onih kojima je prevođenje bilo glavni poziv, a oni drugi iznenađivali su, izašavši ispod plašta pisaca kojima su doživotno prevodilački služili, svojim autorskim dometima. Ali nije se u ovom dijelu svijeta još našao netko čije bi se autorska i prevodilačka bibliografija svojom važnošću i virtuoznošću tako nadmetale, ali i ispreplitale jedna s drugom, kao što je Luko Paljetak.
O brojkama nećemo, koliko god vrtoglave bile; lako ih je provjeriti. Kao ni o godinama prevodilačkog staža i nagradama za sve vidove stvaranja. Možemo pobrojati jezike s kojih je Paljetak prevodio: to su engleski, ruski, talijanski, francuski, španjolski, slovenski. I nakon svih tih godina i svih tih prijevoda nije lako već i čitalački držati korak sa svime što nam sveudilj iz te radionice pritječe: samo u posljednje tri godine iz tiska su izašli Perla, klasično djelo engleske književnosti, potom izbor pjesama Emily Dickinson, pa Spjev o Hiawathi Henryja Wadswortha Longfellowa, knjiga pjesama Silvija Ferrarija, izbor iz pjesništva Vladimira Visockoga, Shakespeareovi Venera i Adonis. Kao i uvijek, sve sami tvrdi orasi ili, kao što negdje reče sam Paljetak, „ono što nitko ne želi prevoditi“. I sve to, dakako, uz vlastitu poeziju i (pripovjednu i esejističku) prozu koja izlazi u redovitom ritmu, a među kojom moram spomenuti Ptice koje se prerano svuku, jednu od najljepših pjesničkih knjiga objelodanjenih u ovom stoljeću na hrvatskom jeziku.
Mnogima će ovdje među prijevodima Luka Paljetka prvi na pamet pasti Joyceov Uliks, za kojega prevodilac veli da je ipak bio od svih najzahtjevniji, a iz kojega ovaj čitatelj pamti divne blasfemične stihove Bucka Mulligana: Ja sam najčudniji momak na cijeloj zemlji toj. / Majka mi Židovka je a ptica otac je moj. / Ne slažemo se Josip stolar i ja. / Živjeli učenici i Kalvarija! Ili pak one nezaboravne, da prostite: Bijele ruke, rujna njoka, / Karulja ti cuker baš. / Ševnimo se rka-koka, / Dok je mrka, dam ga-daš. I nema na ovom svijetu te traduktologije niti tog „filozofa kompozicije“ (v. E. A. Poe) koji bi mogao protumačiti kojom su to veselom alkemijom iz White thy fambles, red thy gan / And thy quarrons dainty is. / Couch a hogshead with me then. / In the darkmans clip and kiss nastali ti stihovi. A kažem to usprkos tome, ili baš zato što se Paljetak, među svojim također brojnim teorijskim radovima okušao i u teoriji prevođenja.
Drugi će se, možda, na prvome mjestu sjetiti Shakespeareovih soneta. U njihovom prepjevavanju okušala su se u nas mnoga vješta i prekaljena prevodilačka pera, ali stari Will morao je dočekati Paljetka da bi doista propjevao na hrvatskom jeziku i da bi njegovi soneti postali punopravnim dijelom domaćeg pjesništva.
I doista, kad govorimo o Paljetkovu prevođenju, uz dužan naklon svoj prozi i majstorskim prijevoda Oscara Wildea, Malcolma Lowryja i drugih, govorimo ponajprije o prepjevima. A u tom nemogućem poslu, ali i „provodu“ bez premca, kako navodi u napomeni uz prijevod pjesama Vladimira Visockoga, pomogla je i jedna, kako kaže, u isti mah „obeshrabrujuća i poticajna“ misao Valerija Jakovljeviča Brjusova: „Prenijeti pjesnikovu misao s jednoga jezika na drugi – to je nemoguće; ali nemoguće je i odreći se te želje.“
Engleski srednji vijek približio nam je Paljetak prijevodima Canterburyjskih priča Geoffreyja Chaucera i poeme Sir Gawain i Zeleni vitez, prijevodima koji bi valjda bilo kojem drugom prevodiocu stajali u srcu opusa, a mi smo ih ovdje primorani spominjati u nizu – kao i, recimo, prepjev Blakeovih Pjesama, viđenja, proročanstava, Lorcina Ciganskog romancera ili pak prijevod cjelokupnoga djela Franceta Prešerna, prema Paljetkovim riječima srcu mu najbliži, a prema sudu pojedinih Prešernovih sunarodnjaka najuspjeliji prijevod njihova nacionalnog pjesnika uopće, da i ne govorimo o antologijskoj Antologiji pjesništva engleskog romantizma, i tako redom.
Nezaobilazni su, napokon, i Paljetkovi prepjevi poezije za djecu, nastajali usporedo s vlastitom mu poezijom za male čitatelje, koje je tako uspjelima, pored sveg versifikatorskog znanja, vještine i lakoće, uvijek činilo ono u konačnici nenaučivo, ono što je u svakom pjesništvu nasušno, ono u najdubljem smislu djetinje: sprega zaigranosti i točnosti, začudnosti i jasnoće.
Moglo bi se ovako unedogled, ali vrijeme je za slavlje. Tek još par citata iz pera laureata. „Prevodilački posao važan je za shvaćanje cjeline svijeta nakon pada Kule babilonske“, kaže jednom zgodom jezgrovito gospar Paljetak i dodaje: „Ja, osobno, prevodim, prije svega, zato da bih mogao potpuno razumjeti neko djelo na stranom jeziku i da bih, naravno, mogao uživati u njemu kao u svome djelu.“
Dopustite mi da na kraju citiram pjesnikove i prevodiočeve „Upute mladom prevoditelju“, sročene u čemu drugom negoli u sonetu:
Uvuci se u tuđu kožu, sobu,
spavaću ili radnu, budi vraški
radoznao, u prostoru i dobu
davnom, sa stranog jezika na naški
prenosi zrnca smisla (tako čine
i ljubavnici jer i oni jesu
Prevoditelji), gutaj nove sline
zbog starih ushićenja, u svom bijesu,
pravednom, vrlog meštra pravom znanju
pouči, on se neće ljutit, sklon je
šutnji, nek bude zahvalan ti, vezom
povezani ste tajnom: njemu manju
priznahu slavu, tebi plaću, on je
Englez, ti možeš pravit se Englezom.
D. T., s proljeća 2023. u Zagrebu
Autor obrazloženja: Dinko Telećan, predsjednik Odbora Nagrade Iso Velikanović
Foto Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske