Ljudi mi instinktivno vjeruju!

Nezavisni vijećnik u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, dubrovački pjevač stoljeća, umjetnik i političar Milo Hrnić otvorio je dušu za duList i progovorio o mnogim temama koje dugo muče građane Grada.

U nebrojenim prilikama ističete svoju ljubav i privrženost Gradu. Kako gledate na sve što Grad prolazi?
– Stanovništvo Grada nije bilo pripremljeno na nagle promjene koje su donijele puno negativnosti. Dubrovniku se događa velika šteta koja će se teško ispraviti. Osjećam to duboko u sebi, jer su se moji predosjećaji uvijek ostvarivali. Dubrovnik je došao u situaciju da prisilno mora prihvatiti ono što mu se događa, a to su dijelom i cruiseri. Nitko ne može reći da tu nema koristi, ali još uvijek nisu stavljeni pod kontrolu i predstavljaju dvosjekli mač za turističku sudbinu Dubrovnika. To su uglavnom ljudi koji bandoglavo prošeću Gradom, a jako malo potroše, jer nemaju vremena. Nama sezona nije produžena, nego skraćena i nabijena. Da ne spominjem kako ljudi rade pod teškim stresom.
 
ČITAV ŽIVOT SAMOSTALAN
 
Zadnjih godina često se spominje referendum kao oblik izražaja volje građana?
– Silno se zalažem za referendum, i to za svaki projekt koji će bitno utjecati na promjenu života građana. Zašto Dubrovnik ne bi prednjačio u Hrvatskoj, pokazujući kako se izvodi demokracija? Kad znate da je referendum zadnja točka odluke, onda će i sve rasprave biti bolje pripremljene, iskrenije i s većim žarom. Kad se zna da će biti referendum, onda ne može doći do kalkuliranja i sukoba interesa.
Zašto ste izašli iz HNS-a?
– Kad netko spomene pojam demokratski centralizam, naježim se, jer je taj pojam kontradiktoran. Te dvije riječi su nasilno spojene i od toga se stvara mudrost. A prava mudrost tog pojma je: slušaj pa ćeš biti uspješan. A ja nisam takav tip, jer sam čitav život bio samostalan kroz svoj posao. I htio sam dobiti natrag tu slobodu.
Na sjednicama Gradskog vijeća često znate prigovoriti predsjednici Olgi Muratti da slabo reagira na dobacivanje iz klupa.
– Pravo replike se zloupotrebljava, a ona je pogriješila jer je htjela dokazati kako je demokrat pa neće strogo gledati u Poslovnik. Ne mogu ući u njenu dušu, ali da bi Gradsko vijeće bolje funkcioniralo treba znati pravilno reagirati. Pa baš zbog takvih eskalacija se naše sjednice promatraju kao teatralni program. I ja bih promijenio program kad bih to gledao. Ako imaš zvonce, upotrijebi ga, ili daj opomenu.
Bi li sjednice mogle biti kraće?
– Da, trebale bi biti kraće, jer točke koje dolaze na rasprave su preozbiljne da bi se previše olako prelazilo preko njih.
U raspravi na Gradskom vijeću o izvješću o radu Dubrovačkog simfonijskog orkestra zauzeli ste se za izravno rješavanje problema između ravnatelja i dijela zaposlenika?
– Znam što je mobbing, jer je sastavni dio kapitalizma. Kakav je to život kad vam je tableta za smirenje sastavni dio obroka za preživljavanje? Moje namjere su bile samo pozitivna energija, pa i kad sam kritizirao DSO. Nisam to radio kako bih proizveo negativni odnos, nego da bih potaknuo razmišljanje o kvalitetnijoj budućnosti Orkestra.
 
POLITIKA JE KREACIJA ŽIVOTA
 
U svojim izlaganjima zalažete se za jednostavna rješenja problema koji muče Grad.
– Osjetio sam potrebu da, ako su stvari jasne na raspravi, posložim sve jednostavno u svojoj glavi, a sve prema općem dobru. Zato uvijek i inzistiram na jednostavnim rješenjima, jer sam shvatio da iza svega što je komplicirano stoje interesi pojedinaca, a ne zajednički interes. Ja sam čovjek scene i ponekad se, radi dojma, koristim svojim iskustvom. A ljudi mi instinktivno vjeruju jer ne kalkuliram, nego progovaram kako jest. Zar nije dosadna matrica političkog upravljanja iz 19. i 20. stoljeća, i na državnom i na lokalnoj razini? Ja sve o čemu razmišljam vidim kroz tri dimenzije i znam kako bi trebalo to ostvariti, ali ne vidim da se to u stvarnosti i događa. Mi još nemamo političare 21. stoljeća. Doživio sam poniženja jer su neki smatrali da se umjetnici ne trebaju baviti politikom. A politika je, zapravo, kreacija života. I ja sam u politiku ušao iz despeta. Nisam ni lijevi ni desni, ali jesam socijalno osjetljiv. A primjećujem kako danas nažalost imamo ovaj novi kapitalizam koji meni više sliči na neofeudalizam.
Tko su današnji plemići?
– Prvenstveno strani kapital, koji nam ne dolazi pomoći, već izvući zaradu.
Ali zar mi ne tražimo investicije?
– Događa se da nam se događaju samo one investicije ‘zbrda zdola’, koje padnu kao granata. Nismo se dovoljno pripremali, nismo otvarali međunarodne natječaje za naše ideje. Imamo monokulturu rada, uglavnom turizam, i problem je što se Grad pretvara u jedan uljno smrdljivi prostor. Zakon tržišta, na koji se svi pozivaju, donio nam je šporku industriju koja je u Dubrovniku pokazala sve svoje najgore strane. Ugovori su potpisani do unedogled, išlo se po babu i po stričevima, pogodovalo se, a nije se planiralo niti kvalitetno razvijalo. Ja bih prvi podržao investiciju u tvornicu s tehnologijom održivog razvoja, ali mi se valjamo u vlastitom smeću. Kad ljeti snimam na Stradunu, ne mogu doći do čistog kadra zbog reklama, stolova, suncobrana. Toga je ipak previše.
Kako se izvući iz takve situacije?
– Izlazak je vrlo težak i bolan. Da bi Dubrovnik vratili građanima pod kontrolu trebamo prostor planski organizirati, pa da se zna na kojem trgu se što odvija. Moramo čuvati naslijeđe koje su nam naši stari ostavili i da ne nagrdimo tu ljepotu neredom koji se događa. Ima prostora u Gradu koji čekaju da ih netko upotrijebi. Uzmite samo pjacetu na Jezuitima ili Gundulićevu poljanu. Pa neka Simfonijski orkestar i Linđo nastupaju ispred Svetog Vlaha. Degradirajuće je da Linđo, najbolji ansambl poslije Lada u Hrvatskoj, nastupa u onoj svojoj rupi. Ja se s tim ne mogu pomiriti.
 
STABILIZATOR U NEVREMENU
 
Jesu li se Dubrovčani prepustili neredu?
– Pričam s ljudima i nitko se ne miri s ovakvim stanjem. Znam da Dubrovnik može biti čist i prohodnih ulica. U Gradu je toliko kafića i restorana da ne mogu preživjeti pa jedni drugima podmeću. Ma to je apsurd, da su u Gradu koji je ambasador kulture, a posebno političkih odnosa, ulice devastirane. Ne samo da Grad treba ulagati u obnovu Povijesne jezgre, već i država i međunarodni fondovi. Što će nam UNESCO-ve zastave koje u ratu, kad je Grad napadnut, nitko nije cijenio? Nama treba pomoći da obnovimo Grad koji je zapostavljen, a ništa mu se ne vraća. Dižemo veliki metež oko zidina, a cijela Povijesna jezgra je jedna spomenička cjelina. Kako je moglo doći do brze prodaje nekretnina u Povijesnoj jezgri? Kao da je Knežev dvor svetinja, a zgrada deset metara dalje nije. Sve je to naša baština koja je nama ostavljena. Možda se trebao uvesti moratorij zabrane prodaje imovine za razdoblje dok se ne snađemo, posebno nakon Domovinskog rata. Ljudi koji su pokupovali te kuće u Povijesnoj jezgri su za nas opterećenje, jer zapravo ne žive s nama cijelu godinu. Jednako i kao planirani apartmani na Srđu koji bi bili ogroman pritisak na infrastrukturu Grada, jer bi mi njima bili male sluge i za njih sve održavali. A Grad bi bio u vršnim momentima sezone blokiran.
Koji bi se konkretni koraci mogli poduzeti kao pomoć građanima?
– Prije svega, Turistička zajednica Grada Dubrovnika bi se trebala okrenuti prvenstveno privatnom smještaju. Dubrovački hoteli su u stranom vlasništvu i višak zarade ide vani, a kod naših iznajmljivača sav zarađen novac ostaje u Hrvatskoj.
Što se događa s Kulturnim vijećem nakon toliko otkaza? Od Slavena Tolja, Božidara Jurjevića i nedavno Nerme Kreso, koji su svi imali prigovore na tretman kulture?
– Ako sam u to vijeće postavljen da našim umjetnicima krešem krila, jer novca nema, a netko nekom svjetskom izvođaču daje novac šakom i kapom, onda ovo nije najbolje rješenje. Mi na vijećima objektivno raspravljamo o svemu i to je rezultiralo pravilnikom o dodjeli novčanih sredstava, prema kojem svi moraju dokazati u što su potrošili novac, a ne biti naslonjeni na Proračun i ne raditi ništa. Gospođa Kreso nije na sjednicama ništa javno govorila, već tek nakon napuštanja. Ovaj saziv kulturnog vijeća pomogao je budućima time što smo izradili pravilnik, kako financije ne bi išle bez kontrole. Mi smo i s gradonačelnikom o svemu raspravljali, premda on ima ovlast da bez naše privole dijeli sredstva. Bilo je slučajeva da smo se našli i u neskladu.
Imate li namjeru na idućim lokalnim izborima pred birače izaći sa svojom listom?
– Kad bih imao listu ljudi čiste povijesti i namjera koji bi htjeli uvesti standarde koje zastupam i ako bih dobio podršku javnosti, onda bih izišao sa svojom listom. Ja jesam u koaliciji na vlasti, jer sam želio promjene. Ljudi me podržavaju i upozoravaju da pazim na zdravlje. Na sjednicama nemam replika ni od strane HDZ-a, što znači da sam prilično jasan u diskusiji. I u SDP-u i u HDZ-u ima ljudi koji razmišljaju o nekim gradskim problemima na moj način, ali kod njih vlada stranačka stega koje sam se ja riješio. Meni osobno odgovara treći put koji se često spominje. To je put 21. stoljeća, u kojem se ne robuje ustaljenim stvarima nego pokušava biti stabilizator u nevremenu.
 
LJUDI ZRELOG DUHA
 
Tko bi po Vama, mogao biti na toj listi?
– Svi ljudi zrelog duha koji su pošteni i nisu ništa stekli na krivi način, a odgojeni su na postulatima baštine Dubrovnika. Ljudi od formata koji su u svojim profesijama ostavili svoja dobra djela svima nama. Nije problem za listu skupiti 25 ljudi, nego skupiti 25 pravih. Želim da uđemo u Gradsko vijeće s najmanje tri vijećnika, da imamo klub i da nitko ne može vladati bez nas. U tom slučaju bismo mogli provoditi temeljna načela koje zastupam. Iskreno, ja bih vrlo rado da to sve već postoji bez mene, pa da nema potrebe da se ja angažiram. Ima potencijala za to, samo ljude treba povezati i ohrabriti. Građanima treba više slobode da bez straha mogu govoriti što žele.
Po ovom što govorite, Dubrovnik Regija ima slične stavove kao Vi?
– Što se tiče Grada imamo nekih sličnosti. Ali postoji bitna razlika, jer mi se čini da oni malo trče pred rudu. Dubrovnik je velik u svojoj kulturnoj baštini, ali nemamo mnogo izvan toga. Već dosta dugo proživljavamo taj maćehinski odnos iz glavnog grada. Što su u zadnjih 20 godina naši predstavnici učinili za ovu regiju? Samo neke manje stvari koje nisu od većeg nacionalnog značaja. Dubrovnik se na televiziji prikazuje samo kad im odgovara. Priča o glamuru i čudima, kao da sve cvijeta, a mi koji ovdje živimo znamo da nije tako. Jer Dubrovnik je u jadima, naša djeca se muče kako bi preživjela radeći raznorazne posliće. Davno sam rekao da i s onima koji su politički griješili, a postoje indicije da jesu, kad bi promijenili svoj odnos prema Gradu i budućnosti u cjelini, možemo naći zajednički dogovor. Naravno, bez ucjene i kao plod suradnje i uvažavanja stavova.
Otvoreni ste i za lijevu i za desnu opciju?
Ma koja opcija? Jedina moja opcija je Dubrovnik!