Kultura

LEA ANASTAZIJA FLEGER Dubrovnik ima iznimnu kazališnu baštinu koju svi trebamo cijeniti i učiti o njoj

Lea Anastazija Fleger mlado je redateljsko, a već tako dobro poznato lice. Iza nje već je velik broj predstava, djela, u kojoj njoj važnu ulogu imaju dubrovački projekti. Kako oni prošli, tako oni koji se tek kreiraju, spremaju… Jedan od njih svakako je premijera ‘Sinjorine Estere’, Dubrovčanima ite­kako poznatog teksta. O cjelokupnom procesu, ali i njenoj povezanošću s Gradom, pričamo s mladom redatelji­com.

Vjerujem kako ste, prihvaćajući režiranje ‘Sinjorine Estere’, susreli s poviješću ove predstave, njene povijesne važnosti u režiji Matka Sršena osamdesetih godina pro­teklog stoljeća. Stoga, ono, prvo, ‘bazično’ pitanje glasi – koliko je Vaša adaptacija ove monokome­dije različit(ij)a? Na koji način ste pristupili tekstu? Koje ste ključne točke izvukli za publiku i na koji način je ona utjecala na vas?
Monodramu ‘Sinjorina Estera’ veliki redatelj, dramatičar i moj dragi pro­fesor Matko Sršen napisao je 1984. godine. Već iduće godine jedna od najboljih i nagrađivanijih dubrovač­kih glumica Žuži Egrenyi upravo u kazalištu Marina Držića utjelovila je Esteru koja je postala pravi legen­darni dubrovački lik. Žuži je igrajući Esteru dobila mnoge nagrade i prizna­nja, a predstava je imala fenomenalan odjek kod publike. Skoro je četrdeset godina prošlo od praizvedbe ovog tek­sta, vrijeme je da Grad dobije svoju novu Esteru. U mom odabiru i režiji to je predivna glumica Glorija Šoletić. Jedina nostalgija koju radeći na novoj predstavi vučemo iz 1984. je nostalgija prave emocije. U današnje vrijeme svuda oko nas prisutna je otuđenost i manipulira­nje pravim emocijama. Ljudi se skri­vaju iza ekrana, mobitela, društvenih mreža. Svi se predstavljaju u najbo­ljem svjetlu, grade sliku o sebi, pre­zentiraju svoju sreću, apsolutno svi su sretni, svi su izdizajnirani. ‘Svi glume. Influenca od igara.’, rekla bi Estera. ‘Nema više vjernosti i iskrenosti, samo zloća i đelozija’, iskrena emocija se osuđuje, kritizira, dolazi na pozor­nicu izrugivanja. U komadu se sinjo­rina Estera susreće s velikom brojem likova, suvremenih ljudi, Dubrovčana, sa svim svojim najgorim manama. Estera se u ovakvom brzom i lažnom svijetu ne snalazi. Ne poznaje pravila takvog života i međuljudskih odnosa. Ona je jednostavna, topla. Iako je već prešla zrele godine, ona je zaigrana djevojčica, iskrena, naivna, instin­ktivna. Kroz život nije izgubila prave vrijednosti. Zato ju i smatraju oriđi­nom, luđakom. Jesu li u ovom iskriv­ljenom svijetu svi iskreni ljudi luđaci? Jesu li sudbine malih ljudi premale da se pričaju? Ja mislim da ne. Estera je veliko lice puno topline. Topline, tuge i samoće. Ona čeka, nada se, ufa pravoj ljubavi. Ona je predstavnica svih žena pomoraca koje se nadaju da će im se mornari vratiti. I čeka, čeka. Čeka je cijeli život. Snažne emocije u komadu daju suvre­menost ovom tekstu. Estera cijeni mala veselja, male životne rado­sti. Na kraju krajeva, život je satkan od malih stvari u životu. Od dobre paste u pastičeriji, od iskrenog raz­govora, toplog pogleda, osmijeha. Ona iskreno voli svoj Grad, Gradac, Stradun, Porporelu. Sršen pišući monodramu od Grada stvara mapu Esterinih životnih uspomena. Svako mjesto, svaka klupa, svaki kamen ima povijest i svoju priču. Grad postaje lice, po njemu raj na zemlji, jer čuva uspomene i tajne ljudskih sudbina. Estera od surovosti bježi u maštu, ona možda živi u nekom boljem svi­jetu od našeg, s pravim vrijednostima. Publika je pozvana na dijeljenje emo­cija i iskustava. U današnjem svijetu, u kojem su ljudi pažljivi u dijeljenju istinskih emocija zato što se boje da će biti posramljeni ili postati predmet izrugivanja, ova predstava nudi nadu da je istinska emocija, bila ona pozi­tivna ili negativna, mnogo važnija od bilo čega na ovome svijetu. Ova pred­stava želi reći da je poželjno imati i pokazivati emocije. To znači da smo ljudi. I to znači da (u kazalištu) želimo novu emocionalnost.

Kao redateljica bogatog iskustva itekako ste svjesni velikog dijela dubrovačkih mitskih tekstova – kojega biste se voljeli prihvatiti, onako, osobno, intimno…?
Dubrovnik ima iznimnu kazališnu baštinu koju svi trebamo cijeniti i učiti o njoj. Žao mi je što djela Držića i Nalješkovića nisu toliko zastu­pljena u našem klasičnom srednjoš­kolskom obrazovanju. Svi Britanci se ponose i diče Shakespeareom, a većina Hrvata nije pročitala niti jednog Držića. Možda kratki sadr­žaj ‘Dunda Maroja’ na internetu. Po meni je to naša velika sramota. Sma­tram da bi se naši veliki pisci poput Držića, Nalješkovića, Krleže, Brezo­vačkog, Begovića trebali više postav­ljati po kazalištima diljem Lijepe naše. Od dubrovačkih tekstova najdraži mi je ‘Grižula’ Marina Držića. Nadam se da će mi se jednom u životu ispuniti želja da taj veliki komad postavim na scenu, ili još bolje, u ambijent.

Možete li navesti cjelokupni autor­ski tim koji je sudjelovao na kreira­nju premijere?
Imala sam čast i veliko zadovoljstvo raditi s glumicom Glorijom Šoletić. Zajedno smo stvorile sinjorinu Esteru. To je naša druga zajednička predstava. Prva su bile ‘Blizanke’, E. Kastnera, također izvedene u kazalištu Marina Držića. Glorija je glumica iznimne emotivnosti, a rad i kreiranje sinjorine Estere s njom bilo mi je predivno emo­tivno i inspirativno iskustvo. Veliki autorski rad na predstavi ostvario je glazbenik Borna Šercar. On podržava cijelu priču i emotivna stanja sinjo­rine Estere divnom glazbom medite­ranskog štiha. Glazba je dala posebnu dimenziju cijeloj predstavi. Za scenu, kostime i svjetlo zadužen je majstor izvrsnog vizuala, redatelj Paolo Tišlja­rić. Oko govora i jezika pomogao nam je Maro Martinović.

Vaša biografija, Lea, je za tako mladu redateljicu iznimna, toga je neću ovdje taksativno nabrojati, već Vas priupitati koji vam je pro­jekt ostao najdraži najupečatljiviji, duboko urezan?
Od upisa na ADU neprestano radim u kazalištima. Na početku sam asisti­rala iskusnijim redateljima, a od treće godine studija režiram samostalno. Već sam na Akademiji dobila priliku iskušati se u raznim žanrovima. Po prirodi sam hiperaktivna, volim raditi različite stvari i zaista ne bih voljela da me se stavi u ladicu samo jedne vrste teatra. Možda sam imala i sreće, jer sam dosad režirala drame, kome­dije, mjuzikl, dječje predstave, autor­ske projekte i ambijentalne predstave. Posebno mi je draga predstava ‘Junaci Pavlove ulice’, F. Molnara. Za 70. godiš­njicu ZKM-a ravnateljica Snježana Abramović odlučila je napraviti pro­fesionalnu predstavu Učilišta. Jako sam se razveselila jer sam i sama godi­nama išla na dramsku u ZKM. Prije 10 godina bila sam u takvom, sličnom projektu ‘Zabranjena vrata’, profesi­onalnoj predstavi Učilišta. Upravo su ‘Zabranjena vrata’ jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odlučila pomi­sliti da ću se nekada baviti kazalištem. U ‘Junacima’ je igralo 25 dječaka, svi redom polaznici dramskog studija ZKM-a. Cilj nam je bio odabrati tekst u kojem će djeca igrati djecu, tekst koji će biti blizak ‘malim glumcima’. ‘Junaci’ su muška, napeta priča. Uvijek je dobro da djeca igraju svoje vršnjake. Morala sam izdvojiti ovaj projekt kojeg smo radili pola godine, predivno je bio gledati kako se dječaci iz probe u probu zaljubljuju u kazalište. Predstava je bila vrlo uspješna, imala je čak 76 izvedbi. Ono što me iznimno veseli je što smo zainteresirali djecu za kazalište i film. Nekolicina njih su već studenti glume, režije i produkcije.

Držimo se ipak Vaših dubrovač­kim momenata. Možda najljepši je onaj ‘Odbrojavanje: na piru s Drži­ćem i Nalješkovićem’ na Dubro­vačkim ljetnim igrama. Možete li se danas osvrnuti na taj lijepi pro­jekt? Mislite li da zaslužuje svojevr­sni ‘nastavak’?
To je bio divan projekt kojeg se rado sjećam. Ideja uprave Igara je bila da se pokrene suradnja s Akademijom dramske umjetnosti. Mladi redate­lji – Hrvoje Korbar, Marina Pejno­vić i ja – smo radili predstavu sa stu­dentima glume, dramaturgije i plesa. Pokušali smo se dovinuti novom čita­nju i pristupu dubrovačke ambijental­nosti. Svi znamo kako je tekla povijest ambijentalnog teatra u Dubrovniku, a ovim projektom istraživali smo čitanje nove ambijentalnosti. Pirne drame su jako zanimljive zato što je Dubrovnik danas središte, destinacija vjenčanja, a većina Držićevih i Nalješkovićevih drama izvodilo se upravo na pirovima. Mi smo ispitivali utjecaj današnjeg Grada Dubrovnika i njegovih običaja na izvedbu i izvedbenost. Predstava je bila omnibus od tri dijela, tri razli­čita rukopisa. Polazište su nam bile pirne drame Držića i Nalješkovića. Koristili smo njihove teme, motive i lica u kreaciji novog dramskog tek­sta. U tome su nam pomogle drama­turginje Nikolina Rafaj i Nina Bajsić. Uprava Igara pokušava svake godine dovesti što više studenata da zaigraju na Igrama, a tako će biti i ove godine. Ove godine sa studentima i nekoliko profesionalnih glumaca ja ću raditi glazbeno scensko djelo – ‘Čudesnu šumu’, tako da tu predstavu po moti­vima priče Sunčane Škrinjarić mogu svakako nazvati nastavkom dolazaka mladih studenata u Dubrovnik.

Foto Lea Anastazija Fleger

Pročitajte još

Mladi glazbenici Barbara Ćorak i Ivo Baule održat će koncert u čast Vlahu Bukovcu

Dulist

Večer J. S. Bacha u izvedbi Maka Grgića i Meagan Martin

Dulist

‘Konavoski tkalci’ vraćaju se doma za rođendan Vlaha Bukovca!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija