Kultura

KUSTOSICA UGD-a ANDREA BATINIĆ Željela bih u Dubrovnik dovesti bicikliste Vaska Lipovca

Dubrovkinja Andrea Batinić kusto­sica je Umjetničke galerije Dubrovnik. Prije koji mjesec potpisala je postav izložbe u Galeriji Dulčić Masle Puli­tika ‘Snaga žene’ čijim je skulpturama iz fundusa ustanove nastojala publici ukazati i na taj vid umjetnosti koji je u Dubrovniku, naspram, slikarstvu, doista znatno manje zastupljen. S Batinić smo razgovarali smo o njenom donedavnom statusu ‘freelancera’, ali i otvorenosti dubrovačke likovne scene suvremenim strujanjima.
U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik ste već neko vrijeme, međutim većinu radnog vijeka ste djelovali kao ‘free­lancer’. Jasno je kako je riječ o razdo­blju koje može biti plodonosno, ali jednako tako financijski neizvjesno. Kakvo je Vaše iskustvo?
Naime, još dok sam bila na fakultetu, na magisteriju iz povijesti umjetno­sti ostvarila sam suradnju s Galerijom umjetnina u Splitu. Već smo tada kroz predmet likovne kritike obučavani za pisanje predgovora izložbi i osvrte. Tako nas se uključivalo u profesiju za koju ćemo se kasnije i profilirati. Doduše, neki su odabrali pedagoški smjer, dok sam ja krenula znanstvenim. Kad sam diplomirala, dobila sam priliku za stručno osposobljavanje u Dubrovač­kim muzejima, konkretno u Kneževom dvoru. Godinu dana sam radila na zbirci tekstila i namještaja te ikona i srebrnine što mi je otvorilo mogućnost polaganja stručnog ispita za kustosicu. U Gradu sam pratila rad dubrovačkih umjetnika te sam djelovala kao freelancer jer se odmah nakon fakulteta mnogima ne otvori mogućnost zaposlenja u određenoj instituciji. U tom sam razdoblju ostvarila sjajnu suradnju s Domom Marina Držića gdje sam kurirala dvije izložbe – Josipa Škerlja i Vedrana Gra­bovca i Miša Baričevića. Osim kusto­skog posla bila sam angažirana i na izložbi dječjih radova pod vodstvom mentora Ivana Peraka i Rajne Inić što je bilo zanimljivo i edukativno jer smo mladu publiku upoznali s vrednotama Dubrovnik posjeduje. Nadalje, ostva­rila sam suradnju s Lenom Kramarić u Galeriji Sebastian čak dva puta. Ona je npr. kod izložbe ‘Artiljerija’ galeriju pretvorila u svoj atelijer i time ukazala koliko Dubrovniku nedostaju adekvatni radni prostori za umjetnike. Od svega, izdvojila bih i izložbu velikana hrvat­skog modernog slikarstva Josipa Pina Trostmanna realiziranu 2018. kojom je obilježavao 55 godina svog rada i to mi je jedno od ljepših iskustava jer ipak je on umjetnik prepoznat i na nacionalnoj razini kao nastavljač tradicije dubrovač­kog kolorističkog kruga. Ostvarila sam suradnju i s Krešimirom Nikšićem iz Zagreba koji je inače fasciniran Gra­dom, zatim sam s Fešom Vukotićem realizirala izložbu u Gradskoj vijećnici u Sarajevu gdje su do tada izlagali samo Mersad Berber, Safet Zec i Edo Murtić, a sa splitskim akademskim umjetni­kom Željkom Bubalom realizirala sam izložbu u staroj Gradskoj vijećnici u Splitu. Bilo je podosta izložbi, ali prošle su tri-četiri godine dok nisam dobila pri­liku raditi ovdje. To razdoblje jest bilo egzistencijski izazovno, ali nisam odu­stajala jer sam se pronašla u tom pozivu. Zaista, trebalo je rada i rada, i trudila sam se ostaviti neki svoj potpis. Moj put do Umjetničke galerije bio je trnovit, ali ostvarila mi se želja. ­
Naizgled se posao kustosice čini jednostavnim, no osim osmišlja­vanja postava i pisanja predgovora izložbe, podosta tereta nosite na svo­jim leđima. Je li pretenciozno reći da sudjelujete u umjetničkom procesu? Koliko je pandemija koronavirusa osim prelaska u virtualni prostor promijenila Vaš posao?
Sve kreće od ideje kad vam priđe umjet­nik i stupite s njim u komunikaciju. On vam izloži svoj koncept i u stalnom ste kontaktu s njim dok čekate realizaciju ‘gotovog proizvoda’. Povjesničar umjet­nosti na neki svoj način sudjeluje u tom stvaralačkom procesu; usmjerava
umjetnike – bilo pozitivno ili nega­tivno, što oni vrlo često vole. Oni rade iz srca i duše pa im je potrebna osoba koja će to objektivno sagledati. Nakon toga kreće osmišljavanje postava koji je izuzetno važan jer čitav postav kompo­niramo ovisno o prostoru adekvatnom osvjetljenju i sl. U međuvremenu slijedi i oblikovanje kataloga izložbe na kojem surađuje grafički dizajner, umjetnik i kustos. Katalog je iznimno važan jer je to jedan pisani zapis koji ne ostaje samo uspomena već nosi određenu vrijednost. Zbog epidemioloških okolnosti u situa­ciji smo da smo recentne izložbe otvo­rili bez kataloga pa se i osjećamo kao da smo ‘bez pola ruke ili noge’.
Pandemija koronavirusa je dosta utje­cala na naš posao i na kulturu općenito. Prilagodili smo se da se izložbe otvaraju virtualno, a i dodatno smo se angažirali na društvenim mrežama. No, izostaje katalog, strata, i plakati čime se i sma­njila vidljivost kulturnih događanja. Ljudima nedostaje općenito događa­nja, dok neki umjetnici ne žele ni raditi izložbe ako se to neće odviti na onaj ‘tra­dicionalni način’. Jednostavno ne mogu dobiti onu zadovoljštinu koju bi inače imali. Mi smo se pak potrudili to vrijeme premostiti izložbama iz fundusa Umjet­ničke Galerije Dubrovnik. U vili Banac je postavljena izložba ‘Pogled u kreta­nja’, a u Dulčić Masle Pulitika ‘Krhkost i snaga žene’. Publika je odlično reagi­rala i zapravo smo u pandemiji umjesto uobičajenih izložbi, gostovanja i retros­pektiva, dobili priliku pokazati ono što Ustanova posjeduje.
Ovim dolazimo do onog vječnog pitanja – postoji li umjetnost zbog umjetnosti ili publike?
Prvenstveno umjetnici stvaraju za sebe, no uvijek se lome prikazati ono što će i publika prihvatiti. Njezina im reakcija znači jednako kao i meni koja otvaram izložbu. Pokušavam ono što želim reći iznijeti na stručan način, ali opet pri­hvatljiv i laicima. Umjetnici su ispunjeni predstavljanjem svojih radova i ne rade to samo radi prodaje nego jer zaista žele pokazati ono što ih ispunjava.
Koja je Vaša ocjena suvremenosti dubrovačke likovne scene?
Suvremenost je drugdje zastupljena nešto više, poglavito u gradovima kao što su Split i Zagreb. Tamo nije neuobi­čajeno postavljanje instalacija i perfor­mansa. Kod nas toga nedostaje. Mislim da bismo i mi trebali ići u tom smjeru. Uspostavljanjem raznih suradnji takvi umjetnici ipak dođu u Dubrovnik, dok što se tiče naših ‘lokalnih’, više su naslonjeni na tradiciju dubrovačkog kolorizma. Postoje, naravno, iznimke. Recimo, u svibnju ću biti dio tima koji realizira izložbu Dubrovkinje Nine Šimunović. Ona će izložiti slike, skul­pture i instalacije. To je produkt njenog 20-godišnjeg rada i iz njega se može iščitati zagrebački impuls s obzirom na to da tamo živi, ali opet se poradi tog kolorizma vidi da je ‘naša’. Mislim da je spajanje nekoliko vidova umjetnosti u jedno značajan iskorak u karijeri sva­kog umjetnika. Ivana Miloglav također se, iako je završila slikarstvo, okušala u drukčijem mediju. Zapravo, zadnja izložba koju sam radila prije pandemije koronavirusa bile su njezine instalacije u Sponzi. Mladi idu ukorak s tehnolo­gijom, a mi smo ti koji ih u tom pravcu moramo i trebamo poticati.
Čije radove Vam je preostala želja postaviti?
Voljela bih napraviti izložbu slikara i kustosa vukovarskog muzeja Eltz u Varaždinu, Zorana Šimunovića. Sviđa mi se njegov rad, a riječ je o apstrak­ciji na velikim formatima. Zadnji put je takve radove ovdje izlagao u Laza­retima, ali zbog malog prostora izo­stao je veliki broj radova. Nedavno sam vidjela njegove nove slike i mislim da ih ambijent Umjetničke galerije Dubrov­nik može podnijeti. Također, želja mi je napraviti retrospektivnu izložbu Josipu Pinu Trostmannu. Njegov način slika­nja dosegnuo je savršenstvo dubrovač­kog kolorizma. On i dalje svaki dan ide u svoj atelijer i stvara bez obzira na godine. Toliko je vitalan i energičan u svom izrazu. Uz Josipa Škerlja i Lukšu Peka zaista je velikan našeg slikarstva. Tako­đer, voljela bih, ponavljam se (smijeh), napraviti retrospektivu radova Vaska Lipovca. Ne postoji osoba koja ne zna tko je on, a da barem malo prati umjet­nost. Uz slike i skulpture, prvenstveno bi željela u Dubrovnik dovesti njegove bicikliste koji su gotovo obišli cijeli svi­jet. Nedavno su bili i u Lisabonu te sma­tram da bi se savršeno uklopili u prostor tarace Umjetničke galerije Dubrovnik. Sigurna sam, da svi koji bi ih vidjeli, zasigurno bi bili opčinjeni.

Foto: Miho Skvrce

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 28. travnja 2021.

Pročitajte još

VRTOVI GRADA Izložba radova članova DULU-a u prizemlju Narodne knjižnice Grad

Dulist

Prijavite se na ljetne radionice Muzeja i galerija Konavala

Dulist

[FOTO/VIDEO] IZMEĐU VRATA OD PILA Otvorena jedinstvena pop-up izložba Iris Lobaš Kukavičić

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija